Prikaz knjige
Garya Gerstlea „The Rise and Fall of the Neoliberal Order: America and
the World in the Free Market Era / Uspon i pad neoliberalnog poretka:
Amerika i svet u eri slobodnog tržišta“, Oxford University Press 2022.
Termin
neoliberalizam neizbežan je u političkim raspravama na zapadu. Obično
se koristi kao uvreda, kao sinonim za kapitalizam krvavih kandži i
očnjaka. Ali istoričari osporavaju takvu upotrebu bar od 2018, kada je
Quinn Slobodian objavio knjigu
„Globalisti: kraj imperije i rođenje neoliberalizma“, podsećajući nas
da su tu reč skovali intelektualci 30-ih godina 20. veka da bi označili
svoj razlaz s tradicijama liberalizma 19. veka kao i sa savremenim
libertarijanizmom.
Američki istoričar Gary Gerstle ne pripada ni jednoj ni drugoj struji. U knjizi „Uspon i pad neoliberalnog poretka: Amerika i svet u eri slobodne trgovine“,
samoproglašenoj „istoriji našeg vremena“, on termin neoliberalizam
koristi da bi opisao osobeno američki politički poredak. „Poredak“ je
ovde tehnički termin koji Gerstle definiše kao „konstelaciju ideologija,
politika i političkih grupacija koje oblikuju američku politiku kroz
periode koji traju duže od izbornih ciklusa od 2, 4 ili 6 godina“.
Definicija nije elegantna, ali osnovna ideja je jasna: republikanci i
demokrati se smenjuju u vođenju države, ali to čine unutar šireg okvira
kojim je jasno definisano šta se smatra prihvatljivim i legitimnim
ponašanjem u vršenju vlasti. Takav nadređeni okvir može trajati više
predsedničkih mandata.
Jedna od odlika etabliranog političkog
poretka je to da partije koje su se nekada možda protivile njegovim
centralnim idejama vremenom menjaju kurs i implementiraju politike
bliske politikama ideoloških pobednika. Franklin Roosevelt je promovisao
Nju dil kao novi poredak početkom 30-ih godina, ali do pune
konsolidacije novoustanovljenog poretka došlo je tek dve decenije
kasnije, u mandatu republikanskog predsednika Dwighta Eisenhowera (čije
je inauguralno obraćanje naciji Lyndon Johnson ocenio kao „odličan
sažetak svih političkih programa Demokratske stranke iz prethodnih 20
godina“). Ronald Reagan je bio „ideološki arhitekta“ neoliberalizma, ali
njegov „ključni promoter“, primećuje Gerstle, bio je Bill Clinton – on
je u ovom slučaju odigrao ulogu Eisenhowera na levom centru.
Gerstle
ispravno uočava da se politički poredak – ono što neki drugi autori
nazivaju režimom, a italijanski marksista Antonio Gramsci „kulturnom
hegemonijom“ – ne može uspostaviti bez pozivanja na moralne vrednosti.
Pogrešno bi bilo tumačiti poslednjih 40 godina istorije samo kao trijumf
ideje koja se često pogrešno opisuje kao „tržišni fundamentalizam“.
Otpor
Nju dilu (i različitim oblicima socijalne demokratije u Evropi) pravdan
je moralnim razlozima, a ne ciljevima materijalnog blagostanja.
„Ekonomija je metod“, govorila je Margaret Thatcher 1981, „cilj je
promena duše“. Njena izjava da društvo ne postoji takođe se često
pogrešno tumači: to nije bio poziv na sebični individualizam, već
naglašavanje potrebe da ljudi prihvate odgovornost za sopstvene
postupke, uz podršku snažne porodice i „živog tkanja“ nečega što bi se
moglo opisati kao građansko društvo (umesto da se oslanjaju na državu).
Kao vatrena laička metodistička propovednica, želela je da disciplinuje
svoju pastvu, moralno i praktično. Da se učenje Margaret Thatcher i
Ronalda Reagana bez ostatka moglo svesti na parolu „pohlepa je dobra“,
neoliberalizam ne bi mogao postati vladajuća doktrina našeg doba.
Gerstle
promućurno zapaža da je ideološka koherentnost u politici često
precenjena. Svaki politički poredak uključuje unutrašnje tenzije ili čak
očevidne kontradikcije, što može biti izvor snage: različita usmerenja
privlače različite političke grupacije. Neoliberalizam je uključivao
prepoznatljivo neoviktorijanske crte, evidentne u naglašavanju
„porodičnih vrednosti“. To je neokonzervativizam udružen s moralnim
vrednostima koje je Margaret Thatcher imala na umu kada je započinjala
kampanju za promenu britanske duše. Njegova druga važna odlika je
„kosmopolitizam“, piše Gerstle, u obliku u kom je ovaj blizak
libertarijanizmu – navodno „duboko egalitarna i pluralistička“ vera u
„otvorene granice“ i raznolikost koja nastaje slobodnim mešanjem
različitih grupa ljudi. Uz moralno strogu Margaret Thatcher, za konačan
uspeh neoliberalizma na zapadu bio je neophodan angažman bivšeg
saksofoniste i ljubitelja lakih droga Billa Clintona (i uz njega Tonya
Blaira).
Problem je u tome što ako uspostavljeni poredak može
uključivati i sopstvenu suprotnost, onda ovaj koncept nije naročito
koristan za tumačenje istorijskih ishoda. Gerstle ima teškoća u
dokazivanju da pojavu nove levice takođe treba tumačiti u kontekstu
uspona neoliberalizma. Moguće je povući liniju koja vodi od
Hajt-Ešburija u San Francisku – kao mesta rođenja kontrakulturnih
pokreta – do Silicijumske doline, ali ta linija je prilično krivudava i
traži da zanemarimo mnoge od levičarskih ideala: selektivna
aproprijacija kreativnosti kontrakulturnih pokreta od strane
korporativne Amerike i njeno insistiranje na diverzitetu ne dokazuju da
su levičarski radikali učestvovali u uspostavljanju neoliberalnog
poretka. Istina, kao što Gerstle ističe, u Carterovoj administraciji
važnu ulogu su imali neoliberali i levičar Ralph Nader koji je predvodio
grupu za zaštitu javnog interesa (Nader’s Raiders). I jedni i drugi su
vodili računa o zaštiti potrošača više nego o pravima radnika. Dok su
prvi slavili navodnu slobodu izbora kao izraz „suverenosti potrošača“,
drugi su zahtevali da administracija povede računa o njihovoj zaštiti,
jer za razliku od Hobbesovog suverena potrošači nisu besmrtni i rizikuju
život ako proizvođač automobila odluči da zanemari bezbednost u ime
profita, kao što je Nader pisao u čuvenoj knjizi iz 1965, „Nebezbedno pri svakoj brzini“.
Gerstleov
ekumenski pogled na izvore neoliberalizma rezultat je naglašavanja
širokog kontinuiteta između liberalnih ideala autonomije i
individualnosti iz 19. veka i savremenog neoliberalizma. Zagovornici
liberalizma dodali su prefiks „neo“, piše Gerstle, zato što su do 30-ih
godina 20. veka progresivci i socijaldemokrati već ukrali „liberalizam“
za sopstvene državne programe. U svakom slučaju, izveštava Gerstle,
tvorci novog termina nisu bili naročito potreseni „jednom od najvećih
terminoloških krađa u istoriji“. Smatrali su da je laissez-faire 19.
veka bar delimično doprineo političkim i ekonomskim katastrofama koje su
obeležile njihovo doba. Zato su želeli snažnu državu koja će aktivno
upravljati tržištima i pobrinuti se da svi građani – kroz religiju,
porodične vrednosti i tako dalje – steknu moralnu čvrstinu potrebnu da
se nose sa svakodnevnim teškoćama života u kapitalizmu. Istina je da ni
liberali 19. veka nisu insistirali na ukidanju države, ali država u
ulozi noćnog čuvara, kakvu su oni želeli, bila bi mnogo uzdržanija od
neoliberalne policijsko-propovedničke države koja aktivno disciplinuje
tržišta i građanstvo.
Ipak, nije sasvim jasno ko je tu šta ukrao i
od koga: socijaldemokrati s početka 20. veka – uključujući i neke „nove
liberale“ kao što je bio Leonard Hobhouse u Velikoj Britaniji – tvrdili
su da je socijalizam legitimni naslednik liberalizma. Liberali nisu
shvatali društveno-ekonomske preduslove slobode: socijalisti su uspeli
da izgrade socijalnu državu sposobnu da pruži sigurnost potrebnu za
razvoj i cvetanje individualnosti upravo zato što su prednost dali
slobodi, a ne jednakosti. Socijaldemokrati veruju da su ispunili ono što
Gerstle naziva izvornim „obećanjem emancipacije“ koje je ponudio stari
liberalizam.
Ako neoliberalizam drži do discipline više nego do
slobode, onda naša predstava o Clintonu i Blairu kao konvertitima koji
su prihvatili tržišnu konkurenciju i kosmopolitizam postaje još
složenija. Clinton je sprovodio politike koje su imale za cilj da
disciplinuju ljude koji se ne trude dovoljno, a dovele su do masovnih
zatvaranja i ukidanja programa pomoći, a Blairova autoritarna crta
manifestovala se u sve širim programima nadziranja britanskog društva i
inovativnim politikama kao što su Asbo i pokušaji uvođenja ličnih
karata.
Clinton i Blair su bili veliki pobornici tehnologije i
globalizacije, ali pitanje je jesu li njihovi stavovi zaista
kosmopolitski na bilo koji smislen način. Možda su granice bile
poroznije, ali svakako nisu bile „otvorene“. Lideri trećeg puta slavili
su razlike, ali nisu insistirali na globalnoj jednakosti i
redistribuciji resursa. U tom delu rizici pisanja istorije sopstvenog
vremena postaju očigledni. Na prvi pogled uravnotežena analiza levice i
desnice zapravo prihvata neke od ideoloških okvira današnje populističke
desnice (koja liberalima prigovara da su „kosmopoliti bez korena“ koji
se rugaju ljudima vezanim za jedno mesto).
U ostatku knjige
Gerstle nas podseća na zaboravljene delove skorašnje istorije koja još
oblikuje svet u kome živimo. Detaljno opisuje kako je u Reaganovo vreme
ukinuta obaveza televizijskih i radio programa da daju prostor
različitim političkim pozicijama. Rezultat su bili desničarski radio
programi i TV kanal Fox News, mediji koji su nekada bili propagandno
krilo, a danas praktično upravljaju Republikanskom strankom. Clinton je
prihvatio tu promenu i nije pokušao da obnovi „doktrinu fer
izveštavanja“ koju je Reaganova administracija odbacila. Gerstle
pokazuje i kako su politički arhineprijatelji iz 90-ih godina – Clinton i
Newt Gingrich, tada predsedavajući u Predstavničkom domu – uprkos
javnim sukobima sarađivali iza scene da bi izdejstvovali relaksirane
zakone o internetu kakve su preduzetnici iz Silicijumske doline tražili.
Finansijska
kriza 2008 – kao događaj sličan stagflaciji 70-ih godina – nameće se
kao logično mesto za početak priče o padu neoliberalnog poretka. Ali
početkom veka bilo je i drugih događaja koji su poljuljali veru u
slobodu-kao-deregulaciju, pre svega spoljnopolitički promašaji Georgea
W. Busha i administracije koja je verovala da će uspostavljanjem
kapitalističkog uređenja Irak preko noći procvetati. Stav da ne treba
planirati, pa ni obraćati posebnu pažnju na državne politike, jer je
državna uprava svakako disfunkcionalna, prvi je propagirao Reagan. Ipak,
u poslu restrukturisanja američke države bivši holivudski glumac se
oslanjao na iskusne republikanske savetnike: s druge strane,
trijumfalistička Bushova administracija na kraju je bila žrtva sopstvene
propagande u koju je i sama poverovala.
Kao dokaz da se
neoliberalni poredak danas raspada Gerstle koristi primer dve
najneverovatnije političke karijere iz protekle decenije. Donald Trump i
Bernie Sanders prikazani su kao predstavnici desničarskog i levičarskog
populizma. Istina je da su obojica napadali ortodoksiju slobodnog
tržišta. Ali jedan od njih je u isto vreme bio smrtna pretnja
demokratiji, drugi nije štedeo Vol strit, ali je ostao politički umerena
figura prema standardima na primer Skandinavije 70-ih godina. Takođe,
suštinski se razlikuju i koristi koje su njih dvojica izvukli iz mandata
Baracka Obame – poslednjeg pravog neoliberala na čelu države. Trump je
obećavao da će obnoviti supremaciju bele rase, a Sanders je grmeo da
Obamina administracija u kojoj su dominirali neoliberali iz 90-ih godina
poput Larrya Summersa nije bila dovoljno oštra prema finansijskom
sektoru posle krize 2008.
Da li neoliberalizam zaista umire?
Zanimljivo je da se korišćenje reči kao što je oligarhija u izbornim
debatama demokratskih kandidata više ne doživljava kao izraz neameričkog
sektaštva. Istovremeno, ako je Gerstle u pravu i ako se put do novog
poretka gradi naporima bezbrojnih aktivista i intelektualaca, možda su
tvrdnje da su socijalisti preuzeli Demokratsku stranku još uvek
preuranjene. Trump se hvalio fabrikama koje se vraćaju u Sjedinjene
Države, ali konzervativizam radničke klase i dalje je himera,
intelektualno i politički. Nedostaju mu koherentne politike i sredstva
za osvajanje vlasti (današnja Republikanska stranka ne ispunjava
uslove). S druge strane, ono što Gerstle naziva Trumpovim
etnonacionalizmom – mogao je slobodno da upotrebi i neki manje pristojan
termin – nije raskid s Reaganovom formulom kao što se često tvrdi. Dok
je pevao hvalospeve slobodnom tržištu i vojsci, Reagan se i sam oslanjao
na ideje o superiornosti bele rase (doduše ublažene ličnim šarmom i
holivudskim humorom).
Gerstle naglašava i značaj komunističke
pretnje kojom je izvorno legitimizovan Nju dil i koja je pomogla
republikancima da prihvate novi poredak. Sjedinjene Države su morale da
ponude radnicima nešto što će otupeti sovjetske kritike kapitalizma. Po
analogiji, diskreditacija komunizma do 70-ih godina (možda i ranije)
išla je na ruku neoliberalima, koji su nakon toga, što Gerstle dovoljno
ne naglašava, iskoristili međunarodne institucije poput Svetske
trgovinske organizacije da sopstvena uverenja ugrade u globalni poredak.
Kineska lenjinistička verzija kapitalizma ne nudi stvarnu alternativu i
mada je moguće da je kovid donekle vratio legitimitet određenim
oblicima državnih intervencija, bilo bi pogrešno verovati da su
antilibertarijanske lekcije koje smo izvukli iz pandemije sasvim
jednoznačne. Mnogi su verovali da će kriza 2008. automatski pomoći
levici, a pokazalo se da je od nje najviše koristi imao desni pokret
Čajanke.
Donekle slična teorija političkog vremena i trendova
dugog trajanja u američkoj politici koju je razvijao politikolog Stephen
Skowronek kaže da se novi režim (termin koji Skowronek koristi za ono
što Gerstle naziva poretkom) može uspostaviti tek posle odlučnog
odbacivanja starog. Reagan je 1980. pobedio u 44 od 50 država, 1984. je
pobedio u svima osim u jednoj. Posle haotičnog Trumpovog mandata, neki
su od Bidena očekivali sličan rezultat. Ako se zanemari
etnonacionalizam, Trump nije imao značajnijih zakonodavnih uspeha, osim
novih poreskih olakšica za najbogatije. Preokret je izostao. Možda ćemo
još izvesno vreme morati da živimo na ruševinama starog poretka. A kao
što je Gramsci govorio, periodi političkog interegnuma rađaju čudovišta.
New Statesman, 17.06.2022.
Preveo Đorđe Tomić