Pred
sobom imamo djelo hrvatskoga teologa Miroslava
Volfa, Pod istim krovom: religije i
globalizacija, za koje je slavni kanadski filozof Charles Taylor napisao da „pruža prodoran i pronicljiv stav o
zbiljama religijske mržnje i međusobnog uvažavanja, čak i prijateljske razmjene
među religijama“, dok je jedan od najznačajnijih židovskih suvremenih mislilaca,
rabin Jonathan Sacks, napisao da je
ovo „izvanredno i pravovremeno djelo jednoga od velikih teologa našega vremena“.
Djelo
je to golemoga opsega istraživanja. Na tristotinjak stranica autor želi
odgovoriti na zaista goruće pitanje globaliziranoga svijeta (ali ne samo
globalnoga, već i konkretnih političkih zajednica) – kakav je odnos
globalizacije i religije? Pritom se nameće niz dodatnih obrađenih pitanja, od
kojih ćemo spomenuti samo neka: 1) na koji način globalizacija može odgovoriti
na rastuću ulogu religija u privatnim, društvenim i političkim životima
sljedbenika tih religija?; 2) na koji način sama religija, sa svojim
univerzalističkim ali i „totalitarnim“ stavovima o sebi i drugima, može
doprinijeti globalizaciji? te 3) na koji način svjetske religije [1] međusobno mogu živjeti u
istome prostoru, s ciljem dobroga života (flourishing)
čovjeka, društva i političke zajednice?
Iako
je ovo veliki opseg tema, Miroslav Volf se odmah na početku „ograđuje“ od
pružanja cjelovitih odgovora, napomenuvši kako je ovdje riječ tek o grubom ocrtu:
„Specijaliste među mojim čitateljima molim da pri razmatranju odnosa religija i
globalizacije zaškilje očima kako bi ispitali grubi ocrt koji ovdje pružam,
uvažavajući njegove bolje strane kao pukoga nacrta“. Iz tog razloga, ovo djelo
ne služi samo kao pregled najvažnijih problema, ne služi samo kao davanje
usmjerenja na koji način se odnos globalizacije i religije može istraživati i
rješavati, već, što je najvažnije, pruža materijal za raspravu o dobrome životu
čovjeka u globaliziranom svijetu. Također, ono predstavlja i poziv da
pripadnici drugih svjetskih religija, ali i, ključno, oni nereligiozni iznesu
svoja viđenja o dobrome životu u svijetu u kojemu religija ima sve veću ulogu.
Zbog čega je ovaj Volfov poziv
važan?
Ponajprije stoga što on na normativan način ustanovljuje da se: a) religija ne
može izgnati iz javnoga prostora (pa i političkoga!) i b) da religija ne smije,
na političkom planu, služiti samo interesima sljedbenika religije, čime se
religija pretvara u ideologiju.
Ovo
su naizgled dvije kontradiktorne tvrdnje. S jedne strane autor tvrdi da
pripadnici svjetskih religija ne trebaju svoju vjeru živjeti samo u privatnome
prostoru (koji ne uključuje samo njihov dom i vjersku zajednicu, već i širi društveni
prostor), nego i u javnosti (koja uključuje ono područje političkoga, u smislu
zakonodavstva i utjecaja na političke procese), a s druge strane smatra da religija
ne smije “totalitarno okupirati“ taj politički prostor. Ova druga tvrdnja u prijevodu
znači: zakoni neke političke zajednice ne smiju biti oblikovani prema Božjim
zakonima, [2] tj. rečeno sekularnim
terminima: prema zakonima određene svjetonazorske zajednice.
U
ovome prvome – dakle u tvrdnji da religiju ne treba potisnuti u privatni prostor
– Volf se slaže sa stavom Nicholasa Wolterstorffa koji, u časopisu Political Theology iz 2013. godine (u cijelosti
posvećenu raspravi o Volfovoj Javnoj
vjeri), smatra da Volf, umjesto Rawlsove liberalne koncepcije „javnoga uma“,
zastupa „načelo ‘jednakoga glasa’ – svi odrasli građani imaju pravo govoriti o
političkim pitanjima i pravo da to čine svojim glasom, religijskim ili
areligijskim“. [3]
Čini
mi se da se u ovome otkriva jedan od ključnih elemenata suživota globalizacije
i religije. Na općemu planu, želja autora je da građani globaliziranoga svijeta
načelno prihvate da svjetske religije zastupaju vizije moralnog života koje
valja poštovati i onda kada se s njima ne slažu. No čini mi se da je to moguće
jedino ako taj opći, svjetsko-globalni plan prenesemo na konkretnu političku
zajednicu. Upravo se u političkoj zajednici odigrava igra najviših uvjerenja
pripadnika određene religije te zakonodavstva i političkih procesa koji, prema
uzusima liberalne demokracije i sekularne države, trebaju biti utemeljeni tako
da pogoduju svim članovima društva, religioznim ili areligioznim. Drugim
riječima, da pretumačimo autora: ukoliko
želimo da religijski stavovi o životu budu poštovani u globaliziranom svijetu,
religija na lokalnom planu (planu konkretnih političkih zajednica) treba
djelovati tako da ne narušava prava, autonomiju i slobodu vjerovanja onih koji
tu religiju ne prihvaćaju ili je možda čak smatraju i lažnom. S druge
strane, kako bi religija prihvatila globalizacijske procese (one koji vode
dobrome životu čovjeka, jer mnogo globalizacijskih procesa, kako i sam autor
navodi, u bitnome narušavaju dostojanstvo pojedinaca i zajednica), politička
zajednica treba poštovati postojanje religijskih glasova, dati im pravo glasa,
pa i političkoga djelovanja. Nadalje, uvažavajući pravo glasa predstavnika svih
religija i javnosti njihovih argumenata ona se, prema Volfu, treba suobličavati
u zajednicu koja vodi dobrome životu svih pripadnika toga društva, religioznih
i nereligioznih. Ovo se čini kao vrlo težak, gotovo nemoguć zadatak i njemu
Volf pristupa i kao teolog (koji tumači teološku tradiciju tako da insistira na
njezinim unutarnjim resursima koji prihvaćaju pluralnu demokraciju) i kao
politički filozof (kada promatra mjesto religije u liberalnim demokracijama). Pritom
upućuje dva snažna poziva – areligioznim pripadnicima društva da prepoznaju
religijski potencijal koji doprinosi dobrome životu svih građana i religioznim
pripadnicima društva da se okrenu unutarnjim resursima svojih religija koji
podržavaju pluralnu demokraciju.
Pred političku zajednicu,
najprije pred sekularnu državu, postavlja se zadatak prihvaćanja religijskih
glasova koji, kako smo rekli, jesu univerzalni, ali su i „totalitarni“, u smislu da predstavljaju
vizije dobroga života koje nužno ishode iz prihvaćanja totaliteta njihove vjere
i čitavoga skupa moralnih propisa koji se ne tiču samo privatnoga, već i
javnoga života pojedinca. Zbog toga može odveć lako doći u opasnost osnovna
postavka dobroga života areligijskih pripadnika društva, a to je njihova
autonomija i sloboda življenja u skladu s vlastitim uvjerenjima. Autor je toga
bolno svjestan kada piše: „Glavni razlog za sumnjičavost je opažanje da su
sljedbenici svjetskih religija uglavnom vjerski isključivi, a to opažanje prati
uvjerenje da je prihvaćanje vjerske isključivosti duboko neusklađeno s
prihvaćanjem pluralizma kao političkog projekta“. [4]
Način
na koji Volf pristupa ovome problemu ukazuje na njegovu duboku privrženost vlastitoj
kršćanskoj vjeri i na potpunu svjesnost o pluralnim društvima u kojima živimo.
Naime, autor neprestano naglašava – kako
u ovoj tako i u knjizi koja joj prethodi, Javnoj
vjeri – unutarnje resurse religije za prihvaćanje pluralne demokracije. Ti
resursi se, možda i prvenstveno, temelje na načelu slobode vjerovanja te na
razlikovanju između političke i religijske zajednice, što su načela za koja
svaka velika religija ima unutarnje resurse da ih prihvati. Oni se temelje i na
Zlatnom pravilu, što ga u raznim varijantama sadrže sve te religije, a koje
glasi: „Ne čini drugome ono što ne želiš da on čini tebi.“ U insistiranju na
tim unutarnjim resursima, smatram, sastoji se autorov glavni doprinos ovoj
velikoj raspravi. On ne prihvaća pojednostavljena rješenja pojedinih sekularista
da su religije nužno nasilne kada uđu u javni prostor, ali također ne prihvaća
ni stavove gorljivih pripadnika religijskih zajednica da društvo i politiku,
napose gdje su u većini, trebaju preurediti u skladu s vlastitim uvjerenjima.
Velika je to opomena i naputak sve snažnijim glasovima na našim prostorima (ali
i gotovo čitave istočne Europe) koji
smatraju da je potrebno obraniti ono što nazivaju „kršćanskom civilizacijom“
ili „europskom kršćanskom kulturom“ od prodora liberalnih politika oličenih u
sekularnim državama. [5]
No,
je li vizija unutarnjih resursa religije koje podržavaju pluralnu liberalnu
demokraciju – kako pluralizam u međureligijskom dijalogu, tako i liberalnu
demokraciju u djelovanju na javnom prostoru, društvenom i političkom – naprosto
utopijska? Jer, reći će Volf u ovome djelu, koje predstavlja „sažetak onog o
čemu je do sada pisao“, ne samo da su „globalizaciji potrebne vizije dobroga
života koje pružaju svjetske religije“ nego, još i više, upućuje na „unutarnje
resurse religija kako bi konstruktivno međusobno djelovale i doprinijele
međusobnom boljitku“. Ovako postavljena vizija, a rekao bih i glavna teza
knjige, za sobom povlači mnoge posljedice ne samo u odnosu na religijske
resurse, već i odnosu na društveni i politički plan unutar kojega sljedbenici
tih resursa djeluju. Ove dvije dimenzije religija, ona unutarnja, njezinih
resursa i izvanjska, njezina djelovanja na javnom području, međusobno se
uvjetuju. Primjerice, ukoliko imamo
religiju koja u svojim unutarnjim resursima ne posjeduje mogućnost za
pluralizam (ili posjeduje ali ga njezini sljedbenici u danom političkom i
geografskom području ne prepoznaju), onda će logična posljedica šire društvene
i političke javnosti na tu religiju biti isključenje religije iz javnog
prostora. Zbog čega? Naprosto zato jer će biti neprestani uzrok sukoba i
nasilja.
Drugim
riječima, o unutarnjim resursima pojedine religije ovisi hoće li ta religija, Volfovim
riječima, „osnažiti politički pluralizam, kulturu poštovanja i pomirenje“. Zbog
toga on neprestano, ali zaista gotovo pa homiletički ponavlja da svjetske
religije, a napose kršćanska koje je on pripadnik, posjeduju te resurse da budu
„prijateljski nastrojene prema pluralističkim demokracijama“, koje, povratno,
trebaju biti izvorno pluralne i time prijateljski nastrojene prema religiji. [6] A upravo je to dimenzija
od presudne važnosti u omogućavanju osnovne teze knjige – da religija itekako
može doprinijeti globaliziranom svijetu sa svojim vizijama dobroga života.
No,
što ako tomu nije tako? Što ako religije u svojim teološkim utemeljenjima i
tradicijama posjeduju unutarnje resurse za takav pothvat, što nam autor u ovoj
knjizi zorno pokazuje, ali su toliko isprepletene s raznim etničkim, rasnim,
klasnim, konfesionalnim uzusima (koji su u svojoj naravi isključivi) da govor i
vraćanje na plemenite resurse ostaje samo wishful
thinking? Nije li to realnost religijskih zajednica u političkoj zajednici?
Taj govor zaista jest utemeljen na svetim tekstovima tih tradicija, ali što ako
je praktički neizvediv u konkretnom društvenom i političkom prostoru? Autor
prepoznaje ovu opasnost i tvrdi da se razlog zbog kojega religije napuštaju
svoje unutarnje resurse i posežu za političkom moći sastoji u njihovu
prianjanju uz sve te etničke, rasne i druge dimenzije.
U
svijetu u kojemu se religije i njihovi pripadnici sve više bude i žele
političku zajednicu ustrojiti prema svojoj viziji života, napose u onim
političkim zajednicama u kojima su u većini, naš autor pokušava takva
religijska tumačenja zaustaviti i naziva ih totalitarnim zasićenjem javnoga prostora religijom – jedna jedina
konkretna religija je prožela, zaposjela, kolonizirala cjelokupan javni
prostor. Ne samo to, nego ih on poziva na razumijevanje da kršćanstvo nije „kultura“
ili „civilizacija“ – i nadasve ne „politički nametnuta kultura ili
civilizacija“ – već način života koji, da dodamo ovome, možda i najbolje cvjeta
(flourish) u kontekstu progona i
društvene marginalizacije, što odgovara i njegovu iskustvu života sina
pentekostalnog pastora u bivšoj Jugoslaviji. Jer, nije li nam povijest pokazala
da oni religijski resursi koji pluraliziraju društveni prostor i ostavljaju
mjesta za „drugoga“, najbolje izlaze na vidjelo kada je religija u društvu
politički i društveno marginalizirana, pa čak i progonjena? Upravo je
proganjanje kršćanskih manjina bila konkretna prigoda za kršćanstvom nadahnuti
izričaj pluralističke demokracije, što nam Volf zorno pokazuje na primjeru
Rogera Williamsa, „oca“ pluralističke demokracije u SAD-u. To, naravno, ne
znači da je najbolje mjesto religije, a pogotovo njezinih sljedbenika, u
progonstvu, već da marginalizacija
religije (što se pokazalo i u našem slučaju u Jugoslaviji) na površinu iznosi
upravo njezine resurse za pluralnošću i dijalogom, a potiskuje želju za
političkom moći i dominacijom nad čitavim društvom. [7]
Slika
progonstva, slika gubitka političkoga utjecaja, koju spominje i autor ne samo
iz perspektive vlastitoga iskustva u bivšoj Jugoslaviji već i iz perspektive ranokršćanske
povijesti, [8] potrebna je kako bi
religija mogla živjeti što je više u skladu sa svojim izvornim pozivom. Ona je također
potrebna kako bi se ukazalo na to da je kršćanstvo bilo najživlje te živjelo u
skladu sa životom svojega utemeljitelja upravo onda kada je bilo odmaknuto od
političke i društvene moći te se usredotočilo na moć svjedočenja i primjera življenja
pojedinaca i zajednice.
Ovdje
se može postaviti i daljnje pitanje: nije li želja religije za političkim i
društvenim utjecajem pretvaranje te religije iz načina života koji se slobodno
prihvaća, u regule i pravila koja potvrđuju i brane „kršćansku zapadnu
civilizaciju“, što je mantra mnogih branitelja kršćanske vjere u javnosti? I ne
pretvara li se time kršćanska vjera neizbježno u političku ideologiju? Volf će
na jednom mjestu napisati: „Kršćani su stoljećima različito mislili o slobodi i
prisili jer su povezali vjeru, društvene običaje i državu te su rekonfigurirali
vjeru tako da se uklapa u svrhe koje su joj namijenili“. [9] No, je li onda možda svaka
rekonfiguracija vjere u svrhu uklapanja u svrhe koje joj kršćani namjenjuju u
političkom prostoru, ujedno i zloporaba kršćanske vjere? Drugim riječima, je li
Volfov ranije citirani stav iz Javne
vjere u kojemu tvrdi da iako „Božji moralni zakoni imaju univerzalnu
valjanost, vjerujem da se mogu uvesti kao zakoni države samo putem pravomoćnih
demokratskih procesa, a ne protiv volje naroda“ također predstavlja
‘rekonfiguraciju’ kršćanske vjere i njezino izobličenje, pa makar se i većina
složila s uvođenjem „Božjih moralnih zakona“ u zakonodavstva liberalnih,
pluralnih i sekularnih država? Uzmimo samo banalan primjer: zamislimo političku
zajednicu, liberalno-demokratsku, u kojoj su većina stanovnika pripadnici vrlo
konzervativne vjerske zajednice. Po njihovim uvjerenjima, preljub predstavlja
teški prijestup koji valja sankcionirati. Oni potom taj „Božji moralni zakon“
demokratskim procedurama (referendumom, parlamentarnom većinom…) nastoje uvesti
kao zakon političke zajednice. Radi li se ovdje o poštovanju demokratskih
procesa ili o suspenziji liberalne demokracije tim istim procesima? I,
poglavito, radi li se ovdje o poštovanju Zlatnoga pravila?
Da zaključimo: možda ste primijetili
da je ovaj tekst prožet upitnim rečenicama. Razlog tim upitnicima nalazi se u
naravi knjige koja s jedne strane pruža normativno gledište jednoga teologa (a
takva gledišta vape za postavljanjem pitanja), dok s druge neprestano poziva na
raspravu o gorućim pitanjima današnjice, odnosu religije i širega društva,
političke zajednice, pa u konačnici i globalizacije. I to čini tako da duboko
kopa po svojoj vjerskoj tradiciji ne bi li pokazao kako kršćanska vjera zaista
pruža viziju dobroga života koja može doprinijeti boljitku svih građana u
visoko pluraliziranim društvima.
Thomas
Mann je u Doktoru Faustusu na jednom
mjestu napisao: „Teologija uopće ne može biti moderna, što joj možemo priznati
kao njezinu veliku prednost“. [10] Volf svojim ustrajavanjem
na onome najboljemu što mu kršćanska predaja donosi, na ustrajavanju na distinktivnosti
svjetskih religija, pa čak i priznavajući i potvrđujući isključivost svjetskih
religija u njihovim stavovima o najvišoj stvarnosti, ali i u političkim
stavovima, [11]
u najboljem je smislu „nemoderni teolog“.
I
dok čeka na prijedloge vizija dobroga života u pluralnom društvu koje traže
potvrdu identiteta religijskih i areligijskih pripadnika društva u javnom
prostoru, Miroslav Volf, poput Posljednjega čovjeka u Nietzscheovom Zaratustri o kojemu govori u epilogu
knjige, čeka ozbiljnu raspravu i – trepće.
Zoran Grozdanov
Pogovor hrvatskom izdanju
knjige Miroslava Volfa Pod istim krovom:
religije u globaliziranom svijetu koja uskoro izlazi u izdanju Ex Librisa
[1] Volf pod
svjetskim religijama smatra „'sekundarne’ ili ‘svjetske’ religije, a među njima
prvenstveno budizam, konfucijevstvo, hinduizam, židovstvo, kršćanstvo i islam“
(str. 11).
[2] Iako je to kod
autora dvojbeno. Bez obzira na to što zastupa stav da temelji političkih odluka
ne smiju biti vjerski, što dovodi do totalitarnog zasićenja religije, on će
ipak u svojoj prethodnoj knjizi Javna
vjera napisati sljedeće: „Iako sam suglasan da Božji moralni zakoni imaju
univerzalnu valjanost, vjerujem da se mogu uvesti kao zakoni države samo putem
pravomoćnih demokratskih procesa, a ne protiv volje naroda“ (str. 170).
[3] Nicholas
Wolterstorff, „Miroslav Volf on Living One's Faith“, u: Political Theology 3/2013., str. 725. Slično tome i Volf, „U
argumentima za javne odluke koje se imaju zakonski provesti ne bismo trebali
preferirati pozivanje na religijske ili ideološke autoritete (kao u političkim
sustavima s službenom religijom ili ideologijom) niti podrediti religijske
razloge generičkim „javnim razlozima“ (kao u političkim sustavima vođenim
„liberalizmom javnog uma“). Umjesto toga, svaki građanin i svaka zajednica
treba biti slobodna pozvati se na svaki razlog koji nalaze uvjerljivim – i to
trebaju činiti na način za koji se nadaju da će biti uvjerljiv njihovim
sugrađanima koji ne dijele njihovu sveobuhvatnu životnu perspektivu“. Pod istim krovom, str. 104.
[4] Pod istim krovom, str. 105.
[5] Najeklatantniji
primjer takvih, Volfovim rječnikom, „pogrešnih funkcioniranja vjere“ nalazi se
u intervjuu s jednim od vodećih pripadnika tzv. „neokonzervativne scene“ koja
sve snažnije utječe na političke procese u Hrvatskoj, Vice Batarella: https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/vice-batarelo-intervju-promijeniti-mentalitet-pobacaj/.
(pristupljeno 23. kolovoza 2017.). Slične tendencije odbacivanja liberalne
demokracije mogu se primijetiti i u članku „Liberalizam i religija“ Stjepa Bartulice gdje tvrdi da se
„sekularni liberalizam uvelike definira svojim protivljenjem moralnom nauku
koji je kršćanstvo usadilo u zapadnu kulturu kroz stoljeća.” (str. 46) te je
“ovaj novi poredak utemeljen na moralnom relativizmu” (str. 45), pri čemu
sekularnim liberalizmom označava politike suvremenoga Zapada, ne uzimajući
uopće u obzir razvoj teorija liberalne demokracije nakon Hobbesa. Vidi u Stjepo
Bartulica, „Liberalizam i religija“, u: Nova
prisutnost, 14(2016), str. 33-46.
[6]Ibid.,
str. 82.
[7] Ovome stavu
posve odgovara stav Johna Courtneya Murraya koji je na jednom mjestu spomenuo
praksu prema kojoj kršćani traže prava
kada su u manjini, a oduzimaju prava drugima kada su u većini. Vidi John
Courtney Murray, „Religious Freedom“, u: Walter M. Abbott (ur.), The Documents of Vatican II, New Win
Publishers, 1966., str. 673.
[8] „Usred oštroga
protivljenja, rani kršćani su slavili i utjelovili način života – života koji
su doživljavali kao dar Božji oblikovan po Kristu, primjeru prave ljudskosti.
Za razliku od toga, mnoge Crkve na zapadu, prvenstveno u SAD-u, oplakuju
gubitak utjecaja i smišljaju kako ga ponovno zadobiti ostvarivanjem političke
moći“. Javna vjera, str. 102.
[9] Miroslav Volf,
„Faith, Pluralism, and Public Engagement: A Response“, u: Political Theology 6 (2013.), str. 819.
[10] Thomas Mann, Doktor Faustus, preveo Milivoj Mezulić,
Naprijed, Zagreb, 1979., str. 100.
[11] Vidi posebno
poglavlja „Kršćanska desnica i politički pluralizam“ i „Zbog čega su vjerski
ekskluzivisti dobri za globalizaciju“
(Neke fusnote su ovdje izostavljene. Uredn. Prometej.ba)