Eto, odgledah ,,U zemlji krvi i meda“, Džolijeve. I, šta reći, moj utisak je kako je riječ o ,,već viđenom filmu“, napamet poznatom na ovim terenima. Ni uncu manje ili više od toga. Pa zašto smo se (na svu sreću samo verbalno) klali svih ovih mjeseci oko nečeg tako osrednjeg? Bojim se da će srpski teoretičari zavjere ostati razočarani, ali Anđelina Džoli, njen film, holivudski klišei i ostale medijski eksploatisane, a čitane fraze, nemaju veze sa prepucavanjima na lokalu Beograd-Sarajevo-Banjaluka.
Generalno, Džolijeva je predstavila jednu fiktivnu situaciju, koja je mogla, a nije morala biti takva. Opet, mogla je biti, što nedavna istorija potvrđuje, stotinu puta krvavija, vulgarnija i užasnija. ,,Krv i med“ opisuje silovanja od strane pojedinaca u srpskoj vojsci. Dakle, pojedinaca, a ne vojske. Pa, iako se zna da su silovanja bila masovna i brutalna, šta je to u ,,srpskom korpusu“ što toliko uzbuđuje duhove u vezi sa ,,Zemljom krvi i meda“ ? Ništa. Nema to nikakve veze sa filmom. On je samo okidač.
Problem sa ljudima ovdašnjih prostora je zlehuda i ničim izazvana notorna identifikacija sa pripadnicima istog nacionalnog korpusa. Prirodno je da se ljudi, pogotovo u holivudskim narativnim klišeima, identifikuju sa ličnostima, najčešće sa glavnim glumcima. E sad, to ne biva kod nas, pošto se prosječan Srbin, Hrvat i Bošnjak identifikuje sa sunarodnikom, bez obzira na stepen njegovih dobrih i (ili) loših namjera u filmskom djelu. A, zašto je to tako?
Pa, zato što je i u realnosti tako. Velika većina naroda nije prošla (a nije imala, iskreno, ni gdje ni pod čijim nadzorom) suočavanje sa prošlošću, nije doživjela katarzu. I upravo zato su današnji optuženici Haga ,,heroji“ , a ne ratni zločinci. Upravo zato su lokalni banditi koji siluju po sarajevskim naseljima predložak za junaka, a ne devijantnu kukavicu u filmu Džolijeve. A sa junakom se identifikuje, a njegova krivica se poriče i negira.
I tu je srž i filma i stanja u Bosni i Hercegovini.
Zašto bi se neko, iko, normalan identifikovao sa nastranim negativcem, a negirao zlostavljanje i silovanje jedne žene? Zbog psihologije čovjekove. Preciznije, zbog neliječenih, a bolesnih obrazaca, starih nekoliko decenija. Neshvatljivo je da imamo stomatologe, ortopede, pedijatre, a nemam psihologe i psihijatre! Zapravo, imamo ih, ali rijetko ko se od njih bavi problemom masovnog poricanja.
Jedino negiranjem se mogu objasniti ili ekstremno negativne reakcije u srpskom ,,nacionalnom korpusu“ poslije gledanja filma ili zatvaranje očiju putem ekonomske cenzure i nedozvoljavanje javnih projekcija filma u Srpskoj. Upravo to kolektivno poricanje nas može odvesti u tabuizirane vode kolektivne odgovornosti. A nje nema i ne može da je bude. Niko nije ubijao, klao, palio i silovao u moje ili vaše ime, niti mu to vi kao misleća bića možete dozvoliti da dokaže. Nisu pravili zlodjela Srbi, Hrvati i Bošnjaci, nego neljudi, a nije ljudski sa neljudima se identifikovati. A kad se sa neljudskim postupcima identifikujete, onda umjesto katarze nastupa paranoja, opsesivno-kompulsivni poremećaj, prebrojavanje nacionalnih krvnih zrnaca, brojanje silovanih, zagledavanje u uniforme i oznake na istima, opsjednuto ,,poređenje sa istorijskim faktima“…
,,U zemlji krvi i meda“ je upravo na ideološkoj ravni najkorektniji film. Jer opisuje fiktivnu situaciju, koja je u realnosti bila i gora. Sa jedne strane su loši ljudi, koji su nacionalno zatrovani. A sa druge strane…
E, to je možda najveći problem u filmu – ko je sa druge strane? Zapravo, Džolijeva je najviše naudila, ako se to tako može reći, ženama koje su zlostavljane i silovane. One jesu do kraja rasvijetljeni, ali čudni likovi. Sjetićete se da su upravo pojedina udruženja zlostavljanih i silovanih žena Bošnjakinja naprvo blokirala početak snimanja filma u Sarajevu. I tu je Džolijeva, izgleda, nekako izgubila kompas, preciznije, scenario iz svojih ruku. Tako glavna junakinja u jednoj sceni biva na rubu silovanja, u narednoj je ljubavnica, a već u idućoj je nešto kao šaljiva francuska otporašica iz serije ,,Alo, alo“.
Nevjerovatno je kako su ,,lokalni filmski kritičari“, od silne zaslijepljenosti, prebrojavanjem ko zna čega, zaboravili da vide kako je najveća (ideološka) šteta napravljena silovanim ženama u filmu.
Sve u svemu, bilo bi dobro da je ovaj film, sa glamurozno-holivudskim ozračjem, bio napravljen i prikazan u drugoj polovini devedesetih, kad je denacifikacija i mogla biti sprovedena. Ovako, kasno je za bilo koju vrstu katarze.
Jedino pod pretpostavkom da je došlo do pune spoznaje o ratu i zlodjelima u istom, onda bi mogli govoriti o filmu.
A, film je u mojim očima prosječan, ništa bolji, ponekad lošiji, od većine filmova sa sličnom tematikom. Počinje obećavajuće, sa par fenomenalno iskadriranih scena i odličnom muzičkom podlogom, sa genijalnom eksplozijom, koja i na fizičkoj ali i na metafizičkoj, vremenski udaljenoj ravni, prebacuje gledaoca brutalno iz svijeta socijalističke idile u svijet nacionalističkog rata. A onda se klišeiziranim dijalozima i, prije svega, očajnom glumom tandema Zana Marjanović-Goran Kostić sunovraćuje u ponore telenoveličnih sapunica. Dakle, gdje god postoji ideološki predložak, začudo, film funkcioniše. Kad se, pak, spušta na intimnu, ljubavnu priču, dolazi do transfera neprijatnosti na relaciji kinoplatno-gledalac. I to je onaj opravdani transfer neprijatnosti, koji se umnogome razlikuje od usiljenog arlaukanja na scene silovanja ,,nije to tako bilo!“ Dalje…za dalje ćete morati pogledati film, u bioskopu, u kući, gdje stignete.
Nakon odgledanog filma, neće vam se desiti ništa, osim mučnine koja je ljudska. Kao što rekoh, ko je shvatio suštinu rata, ko ne odvaja ljude po nacionalnoj osnovi, nego po ljudskosti, ko doživljava emotivno ličnost, a ne nacion, može samo konstatovati kako je riječ o ,,već viđenom“ filmskom uratku i zapitati se zašto tolika halabuka.
Možda ćete se još zapitati u kom je to momentu Dragan Bjelogrlić izašao ,,nakon pola sata američke premijere“. Nakon granatiranja kola crvenog krsta ili snajperskog hica u nedužnog civila? Pošto, u stvarnosti, em su u vazduh letjela ne samo kola crvenog krsta, nego su po mostovima visili i UNPROFOR-ovi vojnici, ostaje čudno, čemu ,,Bjelogrlićev protest“.
,,U zemlji krvi i meda“ nastavlja izazivati toliko pometnje u regionu. A, evo i zašto. Preko 80% ljudi na ovim gudurastim područjima, ne doživljava sebe kao ličnost, nego kao malo zrnce, točak u nacionu.
Onda vam može biti jasno kako neka žena, samo zato što je Srpkinja, kaže – Anđo i tebe treba silovati! Žena koja je po svom kodu, dnk, biološkoj i hormonalnoj strukturi bliža bilo kojoj ženi svijeta, od svog, npr. rođenog brata.
Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svakoj zvijerci otkrije trag. ,,U zemlji krvi i meda“, filmski gotovo ništa direktno ne govori. Film je posrednik, poput snijega. Taj lakmus, taj ,,snijeg“ samo ukazuje da rat u Bosni nije prestao, samo su ostrašćeni neljudi pušku zamijenili drugim sredstvima. A, raja, na ,,oltar otadžbine“, umjesto svojih života, polaže svoje obraze, svoj intelekt, svoj integritet, svoju ličnost, svoju slobodu.
Anđelina je, sasvim slučajno, pokazala, po ko zna koji put, da u zemlji krvi i meda možda jeste prestao rat, ali slobode, barem za pojedinca, ovdje nema.