Bila je subota, 24. jula, godine dvije hiljade desete.
Ponavljam, za one koji će posve razumno pomisliti da je riječ o grešci: subota je, 24. jula 2010. godine.
Franjo Tuđman već jedanaest i pol godina ore nebeske njive, Slobodan Milošević ih ore već više od četiri ljeta, Stipe Mesić je u penziji, a Hrvatskom vlada pristojni kompozitor Ivo Josipović, pristojni učitelj Boris Tadić u Srbiji već ore drugi mandat, sve smo naše ratove odavno završili, strpljivo ispunjavamo formulare na šalteru Europske unije, susjedi uljudno stoje iza žute crte i neobavezno ćaskaju o sportu, dok nam predsjednici piju kafu u Knez Mihajlovoj, i kad čovjek pogleda sa strane, Hrvatska i Srbija zaista izgledaju kao dvije gotovo pa normalne države.
Tek s vremena na vrijeme, od subote do subote, rastvori se u toj savršenoj, kristalno čistoj slici na plazma ekranu duboka pukotina, pa prokulja odozdo stvarnost kakvu ne želimo ni sami vidjeti, ni drugome pokazati. A u tom podzemnom, ali stvarnom svijetu žive ljudi koji na zagrebačkom sudu i danas, dvije hiljade i desete godine, pisce osuđuju zbog pisane riječi, u tom stvarnom mračnom svijetu žive ljudi koji i danas, dvije hiljade i desete godine, sačekuju pisce i mlate ih željeznim šipkama.
Nije ovo, naravno, samo priča o sucu zagrebačkog Općinskog suda Nenadu Lukiću, koji je osudio Matvejevića, ili o sucima Vrhovnog suda koji su njegovu presudu potvrdili, ili o svim hrvatskim sucima udruženim u Udrugu hrvatskih sudaca, koji ovih dana protestiraju zbog “hajke” na čestito hrvatsko pravosuđe. Nije ovo, jednako naravno, ni samo priča o dvojici mladih talibana koji su u gradskom autobusu pretukli Teofila Pančića, ili o stotinama mladih talibana koji na tribinama nogometnih stadiona, gay-paradama ili autobusnim stanicama demonstriraju svoj pravedni patriotski gnjev.
Ovo je, naime, i priča o svim ostalima, o putnicima iz zemunskog autobusa što šutke gledaju kako dva bijesna Mladića – jer takvi se mladići u Srbiji poštuju i pišu velikim slovom – šipkama mlate novinara koji se usuđuje misliti drugačije od njih. Ti ljudi iz zemunskog autobusa, koji su hladnokrvno ispratili napad, pa napustili autobus i bez riječi se ukrcali u drugi – isti su to ljudi koji su koju stotinu kilometara zapadnije hladnokrvno ispratili vijest o presudi Predragu Matvejeviću, pa dohvatili daljinski upravljač i bez riječi prebacili na drugi kanal. Ti se ljudi zovu “javnost”. Ta “javnost” u uljuđenim društvima pristojno pomaže čovjeku kad ga mlate dva huligana, i nepristojno psuje državu kad čovjeka osuđuje zbog drugačijeg mišljenja.
Historijski se kalendar u takvim društvima računa po osviještenosti i odgovornosti te “javnosti”, i tu je ključ nesporazuma s početka teksta: godina jest dvije hiljade deseta, ali je stoljeće još uvijek dvadeseto.
Pokazuju to komentari javnosti, stručne i nestručne, a svakako pritajene – pritajena javnost oksimoron je samo u društvima gdje je legalno drugačije misliti – u tvrdim stolicama autobusa i sigurnim rukama vozača.
Legalisti, suci, odvjetnici i ostali stražari uljuđene, suvremene Hrvatske nadigli su tako galamu nakon alarmantnog pisma europskih i svjetskih intelektualaca u Le Mondeu, nadmoćno tumačeći kako Matvejeviću, osuđenom na uvjetnu kaznu, nikakav zatvor ne prijeti, jer formalno-pravno “rok kušnje” – kako se stručno zove period u kojemu uvjetno osuđeni kriminalac, u našem slučaju jedan od najuglednijih i najprevođenijih hrvatskih pisaca, ne smije ponoviti svoj zločin, u našem slučaju loše misliti o Mili Pešordi – zapravo je istekao, i Predrag Matvejević je formalno-pravno slobodan čovjek.
Čitao sam to pravno obrazloženje nekoliko puta, misleći da sam štogod krivo shvatio. Znate kako se već čovjek zajebe, pa čitajući novinska zaglavlja pomisli da živi u dvije hiljade desetoj godini. Greške, međutim, nije bilo: sve je u Hrvatskoj u redu, sunce sja, more se ljeska, ptičice pjevaju, leptiri lete, cvijeće cvate, a Predrag Matvejević je slobodan čovjek. On je, naime, “odgulio” svoju kaznu. Uvjetnu, doduše, ali je odslužio. Pa je slobodan. Ponovimo: čemu panika, i čemu povika na hrvatsko pravosuđe zbog toga što čovjeka osuđuje zbog pisane riječi, kad je čovjek u međuvremenu svoju kaznu već odslužio?!? Matvejević je slobodan čovjek, a Hrvatska slobodna zemlja. Do sljedećeg nekog teksta o sljedećem nekom pešordi.
Matvejević je tako slobodan otprilike jednako koliko je i Teofil Pančić u Beogradu živ i zdrav: dobio je batine, ali je formalno-pravno preživio, od trenutka kad su napadači pobjegli iz autobusa Teofil Pančić je opet slobodan da drugačije misli, i Srbija je dakle slobodna zemlja.
Njihova sloboda, međutim – i to je poanta cijele priče – nije sloboda da drugačije misle: oni žive u tuđoj slobodi, slobodi Mile Pešorde da slobodno misli kako je “Avdo Sidran posrbica gori od Srbina” i da slobodno nakon toga tuži svakoga tko misli da je to govor mržnje i poticanje na zločin, slobodi dakle anonimnih pešordi pod kapuljačama da se željeznom šipkom slobodno obračunaju sa svakim tko misli drugačije od njih. Slobodi onih pešordi s Partizanovog stadiona što su nedavno oslobođeni krivičnog progona zbog prijetnji novinarki Brankici Stanković da će “proći kao Ćuruvija”, jer je časna sutkinja Jelena Milinović našla kako to nije “kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost novinarke”. Jer časni sud ne zna na što se točno misli kad se kaže “proći ćeš kao Ćuruvija”.
Brankica Stanković živi tako u slobodi navijačkih nacista, kao što u njihovoj slobodi živi i Teofil Pančić, i kao što u Pešordinoj slobodi živi slobodni čovjek Predrag Matvejević. U svojedobnom obrazloženju presude zagrebački sudac Nenad Lukić nimalo slučajno i suštinski jednako kao njegova beogradska kolegica ocijenio je kako su Pešordini huškački tekstovi “u tim vemenima doprinijeli klimi netrpeljivosti između zaraćenih strana različitih naroda, ali sama klima netrpeljivosti, šovinističkog omalovažavanja drugog naroda, narodnosti i vjeroispovijesti ne mora nužno značiti poziv na zločin”. Odnosno, kako bi se to reklo na srpskom, “nije kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost pripadnika drugog naroda”. Da ne bi bilo nesporazuma oko toga tko je tu zaista slobodan čovjek, a tko nezaštićeni podstanar u tuđoj slobodi.
Popularna je definicija granica slobode ona po kojoj je nečija sloboda ograničena samo slobodom drugog. Stvar je u tome, shvatili ste, što je sloboda drugog neograničena. Predrag Matvejević, Teofil Pančić, Brankica Stanković i ostali koji misle drugačije sada znaju da su ti slobodni “drugi”, kako sama riječ kaže, uvijek oni drugi.
U toj zagušljivoj, ali toploj slobodi žive i čitatelji hrvatskih novina i putnici iz zemunskog autobusa: za tu su se slobodu, uostalom, i borili.
Tekst preuzet sa portala www.nezavisne.com