Kako da kaže nekome ko je londonski chef u restoranu u podrumu čuvene Royal Opera House da je dao sve od sebe? Kojim jezikom? Nije bio za tog posla. Nekad je crtao karikature i ilustracije u sedmičnim novinama za platu, u jednom životu za koji on neprestano govori Englezima kako je to bio njegov fini prošli život. Nikako da ga razumiju: koji prošli život? On je mislio da to njegovo englesko što je naučio da kaže “previous life” tačno pokriva prošli život, onaj prije tog glupog, iscrpljujućeg, ubilačkog, neljudskog rata. Izvukao se nekako iz te more straha od dojučerašnje braće i naoružanih prijatelja nakon gotovo dvije godine preživljavanja.
Nema veze, mislio je. Probaće drugi put kad nauči kako se ovo bolje kaže na engleskom, da ga razumiju, da je imao normalan život.
Ma, jok. Nije se njima nikad život cijepao na pola da bi ga shvatili. Nisu oni imali kući ni rata, ni pobune, ni revolucije, čak ni za vrijeme Drugog Svjetskog Rata, mislio je onako ljut i ogorčen ne što je “peračica” sudja, nego što ga vraćaju da nije dobro oprao. I za onog Drugog Rata, kuhalo je dalje u njemu, za njih su ginuli neki Kanadjani, Australijanci, ili kako se ono kaže oni njihovi sa Jamajke, po plažama Normandy Beaches na V DAY.
Slušao je jednom nekog “balavca” sa te iste Jamajke, vjerovatno sina ili unuka nekog od tih poginulih “Engleza” sa tih ratnih francuskih plaža iz Drugog Rata. Tamo negdje na lijevom slobodarskom ćošku londonskog Hyde Parka, tamo gdje možeš da pričaš koliko hoćeš i šta hoćeš a da te ne uhapse. Već je znao toliko engleski da se mogao smijati koliko toliko toj “stand up” komediji na otvorenom. Prvi put nakon onog ratnog Sarajeva grohotom se kikotao.
Te, “znam ja vas Engleze što vi slavite Dan Pobjede, jer ste izgubili 20 miliona Rusa u tom ratu a vas poginu 20-tak hiljada, te “ jasno mi je što volite TAKE AWAY hranu (uzmi i nosi da ne jedeš u restoranu), jer ste naučili samo da otimate i nosite svojoj kući”, te “najpopularniji vam sport snooker (bilijar) jer nemilosrdno bijelom kuglom lupate naročito sa merakom po onoj crnoj kugli”…
Nekako je zaboravio one tepsije. Pa sta hoces prao je u Royal Opera House gdje je, neko to vjerovao ili ne, kao konobar jednom služio wiskyjem bez leda kraljičinu sestru Margaret. Dotle je bio dogurao u karijeri nakon opranih tepsija.
Bilo je to u toj istoj ROH čija istorija počinje na londonskom Covent Garden 1728 godine. Ta kuća je bila par stoljeća kuća drame, mjuzikla i opere i nije je mimoišlo da gori u požarima koji su neraskidivi dio istorije svakog iole vrijednijeg zdanja ovoga grada.
Pa ko je on, anonimni „crtač“ karikature iz neke Bosne koji misli da rata koji je pretrpila ta njegova nesretna zemlja nije bilo nikad nigdje sličnog na Kugli Zemaljskoj.
Vukao je noge umoran od londonskih autobusa dvo-sprataša koji uvijek kasne, naročito kad ti posao traje do iza ponoći. Prebirao je po parama, po satu 2,10 funti, osam sati za šiftu. Rat je još tinjao u Bosni. Posljednja godina rata. Skupljaće te pare noć po noć, ilegalno radaći, tepsiju po tepsiju, tudji wisky po tudji wisky, ne bi li doveo najbližu familiju ovdje kod sebe. Familiju koja se još početkom tog nesretnog rata prosula po svijetu.
Čekao ga je od jutros nenamješten krevet, izbrojao je u krevetu 2,10 puta 8 jest jednako 16,80 funti.
Prebirajući one „papirnate“ funte umornim prstima, zastade dahom od koga se ili umire ili najmanje dobija teška bolest ne daj Bože rak.
Prstena mu nije bilo na ruci.
Prsten je bio uspomena od majke. Pečatni.
Prsten je izgledao tako kao da je on porodično pripadao kakvoj dinastiji, a jok. Vrijedniji je sigurno bio od 16,80 funti koliko je zaradio na tepsijama tu noć. „Običan“ prsten, možda čak kupljen u nekoj od zlatarnica Barija ili Trsta u Italiji, gdje se obično išlo po šuškavce (kišni mantili) i farmerke.
Ali bio je prsten od majke i trajao je na njegovj ruci, računao je, tresući se od suza, ravno 26 godina. Taj prsten nikad nije čuo za podjelu u njemu na onaj njegov „prošli život“ i ovaj izbjeglički. Prsten je znao samo za dobre dane, dane sa Majkom.
Nekako je osjećao da se gubi. To je valjda onaj osjećaj kad ti nešto sve dodje svejedno, kako li se to već da opisati, kad i borbu za tvoje žive i najbliže „zagrli“ ravnodušnost. Kad ti je svejedno i za rođeno dijete šta će dalje biti. Ne može se ispod te tačke. Ne možeš niže pasti. Svejedno ti je.
Bez prstena je zaspao, umoren tim suzama.
Probudili su ga prvi jutarnji zraci, koji su se nekako uvukli kroz zavjese koje ima svaka engleska kuća, prljave kao da se nisu oprale od vremena Olivera Cromwella i jedinog pokušaja Revolucije ovdje, dakle zavjese kakvih se ne sjeća sa prozora iz onog njegovog što stalno zove „prošlog života“.
Umorniji nego što je legao, odmah je ustao. Hoće li ga pustiti u kuhinju restorana Royal Opera House kad nije na spisku jutarnje smjene. Valjda će im uspjeti objasniti. Pravio je rečenice na engleskom u autobusu, jer kad ti je teško ili kad hoćeš da psuješ, ne ide to na tudjem jeziku.
Te pošle noći je prao tepsije u gumenim rukavicama. Odjednom ugleda u tom podrumu neke rukavice žute boje, stajale su u ćošku kuhinje, pritisnute tepsijom.
Sanjao je sinoć kako je prsten putovao od rupe sudopera, kroz kanalizaciju velikog grada, velikom rijekom Themsom, preko velikog mora, sve do njegove kuće u Hercegovini kojoj on ne može jer mu je Home Office oduzeo pasoš.
Lijevu rukavicu je prvo izvrnuo.
Prsten je poletio vani iz te gume. Nikad kroz jedan podrum mračan k'o svaki „henrijevski“, dungeonski, engleski podrum nije protrčalo više svjetlosti. Ikad.
Od prstena.