U posljednjih nekoliko vrelih avgustovskih dana mlađi sin i ja smo uzjahali moderne metalne konje na točkovima. Za dvadeset i sedam beogradskih godina po prvi put sam se točkom spustio do centra grada i Knez Mihajlove ulice. Da nešto zajedno oposlimo. Osjetio sam se kao dječak što jaše sivog ROG-ovog poniku u centru Prijedora. Netom prije tridesetak godina. U polaroidu.
Pažnju mi je privukao starago svirac Piksi sa frulom dok pomalo oronuo pokušava da stekne koji dinar. Staž pun nestalnosti, dug nekoliko decenija. Prepoznatljivog grlenog, promuklog glasa i šeretskog nastupa. Mnoge je ispratio i propratio. Propatio. Sada je ostario, mirno sjedi i ćurlika u frulicu, kao neki stari kovač, bez previše utroška energije, ali zanatski dovoljno precizno da se stvori proizvod – pjesma. Današnji klinci ga ne prepoznaju. Nije u D'singerica fazonu. Arhaičan, bez renomea, karakterističnog imidža. Kao da se bespovratno umorio, zagasnuo .. Sjetna beogradska uspomena što blijedo zamiče. Kao svi mi, po malo.
Nego, da ne sentimentališem previše, šta nam je ljudi sa pravim Piksijem?
***
Čuvena Zemlja izlazećeg sunca mu je godinama bila dom. Prvo kao igraču, a onda kao treneru. Veliki trag je ostavio u Nagoji gdje čak jedna tribina stadina nosi njegovo ime. To je velika čast, zaslužena. Japan je izuzetna zemlja i kultura. Bio je carevina samo u razdoblju od 1868 – 1945. godine, ali je često žargonski poznat po tome. Takođe je veoma poznat i japanski pojam časti koji su afirmisali samuraji – japanski ratnici. Reputacija bilo kog pojedinca ne smije biti okaljana i to je dan danas jedna od najvećih sramota. Takođe je zanimljivo da samuraji nisu samo ratnici, već su oduvijek bili politički aktivni, pisali poeziju, izučavali matematiku, itd. Ne znam da li ovi današnji igraju fudbal ili su možda čak i selektori nacionalnih timova.
Još kao mali bio sam fasciniran činom harikirija, odnosno ritualnog samoubistva zbog gubitka časti. Danas bi dovoljno bilo da se podnese ostavka na selektorsku funkciju i časno ode.
***
Zašto tako oštro?
Zato što je i ugroženim beogradskim vrapcima na grani jasno jasno da je (srpski selektorski) car go. Nakon poslednjih otkaza u reprezentaciji Srbije (Vlahović, Sergej Milinković Savić i A. Mitrović) to je naprosto „slon u staklari“. Treba samo da ga neko (cara) obavijesti o tome. Ima u ovoj zemlji još takozvanih careva koji su zreli da odu u (političku) penziju, ali nećemo širiti temu.
Nakon dobrog uspjeha i odlaska na posljednje svjetsko prvenstvo, sunovrat reprezentativnog fudbala je počeo. Tamo smo dokazali da smo nedorasli kao reprezentacija kojoj je davao golove ko je kako htio. Nakon male konsolidacije i plasmana na (prošireni format) evropskog prvenstva i ulazak u A diviziju Lige nacija, pad se nastavio. Bilo je sada malo drugačije – nismo primali golove, ali nismo ni igrali. Postizati golove za naš tim je bio nedostižan čin. Kuliminacija se desila na kraju EP kroz seljačko upiranje prstom u krivce, stalno taktičko lutanje i nikakvu ideju o fudbalu koji igramo. Igrači su osjetili tu izdaju i redom počeli da okreću leđa. Nekada omiljeni i harizmatični trener, postao je danas dezintegrator kome je izgleda stalo isključivo do ličnog interesa. Podsjećam da su svi pomenuti rezultati napravljeni sa najboljom generacijom fudbalera koju smo imali u posljednjih dvadesetak godina. Oni su sad već udaljene 2015. godine osvojili U20 svjetsko prvenstvo na Novom Zelandu i u zenitu su fudbalskih karijera. Bolje nemamo, niti ćemo imati uskoro.
Hrvati su recimo na kosturu nekadašnjih popularnih „čileanaca“ (prvaci svijeta U20 kao Jugoslavija) osvojili treće mjesto na svijetu. Mi ne možemo proći ni grupu na evropskom i svjetskom prvenstvu i to je objektivno neuspjeh. Suština priče je da nemamo igru i to je glavni razlog zašto su potrebne promjene.
Naprosto je tužno kako jedna takva nekadašnja fudbalska veličina ne shvata kada je vrijeme da se sa nekog bunjišta ide, kad ti je istekao rok upotrebe, kad je zaista previše da trošiš vrijeme koga najmanje ima.
Fudbalska budućnost koja nam se ceri u lice je takođe jeziva. Katastrofalni, ali katastrofalni rezultati srpskih klubova u ovogodišnjim evropskim takmičenjima, rezultati mlađih reprezentativnih selekcija su nikakvi, rad i ulaganje sa mladima loši, menadžerske ekipe lešinare srpskim fudbalom, ne zna se ni ko je predsednik fudbalskog saveza, tako da nema nade u bolju, doglednu fudbalsku budućnost. Pa čak ni Zvezda koja se opet plasirala u Ligu Šampiona ne donosi mnogo srpskom fudbalu – vode je ljudi sumnjive reputacije , a igraju belosvjetski, fudbalski plaćenici. Ne razumijem stvarno kakva je to korist za razvoj cjelokupnog srpskog fudbala.
Oprostite ako rušim snješka ..
***
Dragan Stojković kao igrač je zaista bio čaroban. Pamtimo njegova dva gola protiv Španaca u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Italiji. Onaj drugi je bio čista poezija, kad je na drugoj stativi zalomio protivničkog beka i poslao ga po porciju paelje, a zatim loptu spremio u mrežu. Na utakmici takve važnosti to zaista mogu samo vrhunski majstori.
Piksi je briljirao i u Zvezdinom dresu nekoliko godina, a sjećamo se kako se izmuvao u finalu tadašnjeg Kupa šampiona nastupajući za Olimpik Marsej i ne doprinoseći previše u tom legendarnom meču kad je Zvezdana postala prvak Evrope u fudbalu.
Kao funkcioner, imao je solidnu karijeru, uspjehe i neuspjehe, te neobična poslovna strmoglavljenja. Kao trener slično, krenuo je dobro i uspješno, ali kao da se negdje zagubio, izgubio kontakt sa savremenim fudbalskim (i digitalnim) tokovima, što se u rukopisu na terenu može jasno vidjeti. Danas je teže biti trener nego prije nekoliko decenija jer su sami igrači drugačiji, razmaženiji, sujetniji, a podaci o njima dostupniji nego ikad. Pogledajte samo portugalskog Ronalda i taj stepen samoživosti. Fudbal je ipak kolektivna igra, tako da je ekstremno teško uklopiti sve kompleksne kockice neophodne za sportski uspjeh.
Ono što je i danas kod Piksija besprijekorno i na čemu mu treba odati priznanje jeste kultura komunikacije. Ona je u kontinuitetu sjajna, pristojna i za sportsku Srbiju na jednom vrhunskom nivou. Pogotovo ako govorimo o fudbalu kao kategoriji. Veliki respekt.
***
Nisam vidovit, a ni Milan Tarot, ali već vidim da će mu srpska, fudbalska Marakana na sledećoj reprezentativnoj utakmici zviždati. Umjesto da to bude praznik fudbala jer dočekujemo aktuelnog evropskog šampiona Španiju, biće to još jedna u nizu srpskih magli, zamajavanja, gubljenja vremena za nešto novo, drugačije, ..
Džaba je jučerašnje „polivanje pepelom“ na pres konferenciji pred reprezentativni blok utakmica u Ligi nacija. Sve izgleda kao neko veliko pravdanje. Zar nije jednostavnije da se digne sidro i dostojanstveno ode?
Dakle, kao u čuvenoj priči Hans Kristijana Andersona – Carevo novo ruho, neophodna je vizura dječjih očiju da pogleda situaciju i vikne – Car je go!
Gledajte svijet dječijm očima.
Viknite glasno: Piksi, doviđenja!
Uz sada već tradicionalni srpski pozdrav:
#nećekopati!