Putnik koji ovih januarskih dana jezdi kroz zimom okovanu dolinu Lašve na nekoliko mjesta, između ostalog, recimo, kraj Kaonika, još može vidjeti predizborne džambo-plakate s likom Jadranke Kosor i sloganom koji otprilike glasi “Glasujte za dobrobit Hrvata izvan domovine”. Izbori na koje su pozivali navedeni plakati su odavno završeni, Jadranka Kosor je, izgubivši ih, prešla u opoziciju, no ima neke logike da citirani slogan na plakatima nadživi, na neki način, same izbore. “Hrvati izvan domovine” koji se u doline Lašve pozivaju na “glasovanje” za Sabor Republike Hrvatske i za čiju se dobrobit pledira, nisu, da se ne lažemo, nikakvi gastarbajteri koji su, tobože, iz Splita ili Slavonskog Broda došli u Vitez i Busovaču u potrazi za boljim životom i koricom kruha; naprotiv, “Hrvati izvan domovine” na koje se cilja tim sloganom su upravo domaći (srednjo)bosanski Hrvati kojima je u toj istoj dolini Lašve dom, a s domom, valjda, i – domovina.
Nije mi ovdje namjera baviti se Izbornim zakonom ili Ustavom Republike Hrvatske, pitanjima dvojnog državljanstva ili bilo čega sličnog. Ne pada mi na pamet varirati toliko puta ponovljene “kritike” učešća bh. Hrvata na izborima u Hrvatskoj, pa čak ni nesretnu formulaciju po kojoj bi autohtoni bosanskohercegovački Hrvati bili nekakva dijaspora. Zasmetala mi je tek, skoro da mogu reći na nekoj sentimentalnoj ravni, ta ideja po kojoj bi domovina trebala biti nešto različito od postojbine. Jer koliko god bilo tautološki, valjda je i tačno: gdje ti je dom, tu ti je domovina. A opet, i sam ritam ove fraze priziva latinsku poslovicu: Ubi bene, ibi patria (Gdje mi je dobro, tu mi je domovina). I sjedim tako u autobusu što se približava petlji na ušću Lašve u Bosnu i onako, od duga vremena, pokušavam, u namjerno neozbiljnoj interjezičnoj igri riječi, skovati srodnu definiciju koja bi odgovarala savremenoj Bosni i Hercegovini. Ako je u prvom slogu domovine “dom”, u prvom slogu patrije je – “pat”. Gdje si u patu, tu ti je domovina?!
Pat ili pat-pozicija jest, kako šahisti znaju, situacija u kojoj kralj nije direktno napadnut, ali igrač koji je na potezu ne može odigrati ništa što njegovog kralja ne bi dovelo u šah-poziciju. Kad se dogodi pat, partija završava neriješenim ishodom, odnosno remijem. Šahista koji shvati da je inferioran u određenoj partiji i da vrlo teško može pobijediti, često će pokušati da se stavi u pat-poziciju da bi izbjegao poraz. U žurnalističkoj i analitičkoj praksi “pat-pozicija” je postala toliko ustaljena, izlizana i potrošena metafora, da se u njen sadržaj niko više zapravo i ne udubljuje. Drukčije rečeno, iz lijenosti ili po inerciji tolike su se situacije nazivale “pat-pozicijama” a da to zapravo nisu bile, pa prave pat-pozicije teže bivaju prepoznate kao takve. Današnja Bosna i Hercegovina kao država proizvod je klasične pat-pozicije koja je u istoriji poznata kao Dejtonski mirovni sporazum. Šah ionako jest, u simboličkom smislu, ratna igra.
Dejtonski sporazum je takav kakav jest već, evo, više od šesnaest godina, ali se na različitim stranama, kako vrijeme prolazi, različito interpretira. Oni koji su Dayton s početka smatrali kakvom-takvom pobjedom, počeli su ga smatrati porazom; oni koji su ga smatrali porazom, počeli su ga doživljavati kao pobjedu. Klatno je iz jednog ekstrema otišlo u drugi, a da se nije ni za kratko vrijeme zaustavilo u sredini. Obje vrste pogrešne percepcije proizvod su zapravo selektivnog čitanja Daytona gdje svako one dijelove sporazuma koji mu se dopadaju boldira, a one druge ignoriše. Dok god stanje bude takvo, politika će se ovdje i dalje gledati tek kao nastavak rata drugim sredstvima.
Mjera uspjeha budućeg Bevandinog Vijeća ministara biće zapravo sposobnost lidera stranaka koje će ga činiti da budu svjesni “pata” inkorporiranog u ovakvu “patriju” svih njih i svih nas. Koliko god budžet bio usvojen u, kako se to kaže, pet do dvanaest, i koliko god da je do dogovora o formiranju nove vlasti prošlo čak petnaest mjeseci, ako ta nova vlast zbilja u najkraćem mogućem roku riješi pitanja popisa stanovništva, Zakona o državnoj pomoći i napokon postupi po odluci Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić – Finci, biće to mali, sitan i neznatan, ali ipak korak u pravcu dostizanja te svjesnosti. Bosna i Hercegovina ne samo da će ostati država u “međunarodnom kapacitetu”, kako bi rekao Dodik, nego neće ni izgubiti niti jednu od nadležnosti koje sada ima. Također, Republika Srpska i Federacija BiH te distrikt Brčko unutar Bosne i Hercegovine ostaju kao “trajne kategorije”.
To je rezultat pat-pozicije u istoriji poznate kao Dejtonski mirovni sporazum. To je ishod šahovske partije u istoriji poznate kao rat u Bosni i Hercegovini. Šah nije život; ako se šah izjednači sa životom, posljedice mogu biti pogubne. Ilustruje to, recimo, ono što se desi glavnom junaku Nabokovljevog ruskog romana “Lužinova odbrana”. Kad partija završi, život se nastavlja. To malo figura što je ostalo na tabli, stoji tako kako stoji. Treba dići pogled s table. Šahovska partija je gotova; rat je završen; ostali su, da u parafrazi ostanemo kod ruske književnosti, pat i mir.
Tekst preuzet iz Oslobođenja