Ako mislite da se možete naći u ovih par pitanja (inače ima bezbroj sličnih), onda se sa žaljenjem može konstatovati da imate ozbiljan problem, i da ste vi ustvari pasivna i lijena osoba. Da, upravo tako. Vi očekujete da neko drugi uradi ono što biste vi željeli, ali vama fali ta iskra kojom bi zapalili taj fitilj, i radije ćete prihvatiti ulogu gotovana koji dolaze na gotovo i spremljeno, a pri tom se još usuđuju i da izraze svoje mišljenje koje zna često da vrijeđa.
Tu parazitsku osobinu danas je vrlo lako pronaći u svima nama, pa čak i ja kao autor ovog teksta, moram priznati da nisam baš neka cvjećka, ali za sebe sam pronašao uspješan recept protiv ove šašave i napasne pojave. Činjenica je da, vašim pasivnim posmatranjem i kritikovanjem ljudi koji se stvarno bore da urade bilo šta na bilo koji mogući način, vi pokazujete vašu nemoć i nesposobnost da stanete na put koji vodi do promjena.
Pored brojnih medija, elektronskih i štampanih, Interneta i sl, današnji prosječni čovjek je veći duhovni siromah nego što je to bio prosječni čovjek prije deset i više godina. Zašto? Da se vratimo malo unazad, u bivšu SFRJ. Na primjer, vladajuća struktura u tadašnjim glavnim gradovima republika i pokrajina imala je potpuni monopol u manipulaciji sa medijima, i da kroz brojne cenzure i filtere puštaju uglavnom sadržaje krutog karaktera koji se ne kose sa interesima sistema. Naravno, sav kulturni krem je bio lociran u centrima gdje se nalaze informativne kuće. U tim vremenima, Banja Luka je bila teška provincija (a možda je i sad), a za Prijedor ili Trebinje naprimjer, jedino su čuli stanovnici tih mjesta i evetualno učenici koji su prolazili odličnim uspjehom u školi. E pazite sad. Da bi jedan slikar ili muzičar koji radi i živi uBL ili nekom drugom mjestu izvan centra svih zbivanja, došao na državnu radio televiziju, bilo je potrebno da radi kao lud i da se bori poput lava da bi mu se pružila prilika da se jednom pojavi na hronici banjalučke regije koja se emitovala vrlo rijetko u vrlo ograničenoj minutaži. Tad je jedan takav nastup talentovanih ljudi iz provincije predstavljao uspjeh, ne samo tim talentima, već čitavom okruženju u kojem dotični junaci žive.
Zašto toga rada i borbe za kvalitet danas više nema ? Imamo gomilu razmaženih, lijenih, pokvarenih i isfazoniranih likova koji misle da će im neko ponuditi nešto extra. U svakom mjestašcu postoji minijaturna propagandna privatna mašinerija, koja isto tako nema baš sluha da oprihvati ljude sa pravim idejama. Skalamerija zvana mediji, u velikom broju slučajeva ničemu ne vrijedi, izuzev za goli marketing prošaran skromnom programskom šemom. Danas možete vrlo lako biti viđeni na TV, da se vaš glas čuje na radiju, ili da se vaša slika pojavi u novinama, ali vrlo malo ljudi koristi tu priliku da bi postali aktivni i ponudili nešto što bi okrijepilo njihovu vlastitu svakodnevnicu, a bogami možda nekom broju i ostalih ljudi.
Postoje mnoge organizacije i udruženja koje će podržati vaš stav ali je samo bitno da napravite prvi korak.
Naprimjer, dolazi zima, a vama se ne izlazi na ista mjesta na koja ste izlazili prethodnih nekoliko godina, i muka vam je od svega toga. Odmah ćete se loše osjećati pri pomisli na to, umjesto da se organizujete i povežete sa ljudima raznih zanimanja i sami napravite fazon koji bi mogao biti aktuelan ove godine.
Novac nikad nije problem, samo ako stvarno hoćete raditi. Ako mislite suprotno, to je vaš problem.
Možda vas strah od potencijalnog neuspjeha ili prevelikog rizika odbija od želje da krenete ostvarivati svoje potrebe.
A pričati priču o ljubavnim jadima i uzajamnoj razmjeni pogleda do besvijesti ne vrijedi ni pominjati jer ništa pametno nećete čuti ni pročitati. Ako vas interesuje nešto o ljubavi u ovom tekstu, onda bolje pročitajte vaš dnevni horoskop. Ja žurim. Imam puno posla.