Trebala je to biti jednostavna, lokalna priča iz crne hronike, ali onda su se stvari počele komplikovati. Prije pet-šest godina jedan je srpski, ali i hrvatski, državljanin osuđen na četiri i po godine zatvora, zbog silovanja. Ne sačekavši da presuda postane pravomoćna, silovatelj je pobjegao u svoju drugu domovinu, onu u kojoj je, inače, i rođen. Uredno se zaposlio kao vozač kamiona, prethodno položivši sve one psihotestove, a vjerovatno je morao priložiti i uvjerenje o nekažnjavanju, ili barem uvjerenje da se protiv njega ne vodi nikakav sudski postupak. Iako je za njim u Srbiji raspisana međunarodna potjerica, jer se nije javio na odsluženje kazne, te iako se obično smatra kako silovatelji u narodu baš i nisu najomiljenija sorta ljudi, čovjek se u miru i rahatluku bavio kamiondžijskim poslom. I ništa ga u Hrvatskoj nisu pitali, nakon što bi ga legitimisali i ustvrdili da je u Srbiji osuđen za silovanje i da za njim postoji međunarodna potjernica. Kako Hrvatska drugim zemljama ne izručuje svoje državljane, možda su ga samo upozorili da to više ne radi. Kao što već svi policajci čine kada vas zaustave zbog minimalnog prekoračenja brzine.
U međuvremenu, dogodilo se, eto, da je čovjek malo silovao i po Bosni, pa je i tamo pokrenut postupak protiv njega, i izdana je potjernica. Ali opet je navrijeme pobjegao. Onda se kao vozač kamiona zaposlio u Sloveniji, jer su tamo veće plaće nego u Hrvatskoj. Naravno, tamo su ga opet legitimisali, i imali su šta da vide: međunarodna potjernica zbog pravosnažne presude za silovanje! I još jedna, iz druge države, zbog sumnje na silovanje. No, Slovenci su bili praktični, pa su ga pustili da se brani sa slobode, uz deset hiljada eura jamčevine. A onda su ga još jednom ulovili, pa je još jednom platio jamčevinu. Tu ti se naš silovatelj presabrao i valjda shvatio kako mu je veća zarada u Hrvatskoj, iako su plate manje, jer u Hrvatskoj ne mora svako malo otkupljivati svoju slobodu. U Hrvatskoj je slobodan građanin, pa je tu slobodu iskoristio na sebi svojstven način, i sva je prilika da je ponovo silovao. Pokušavao je silovati, a možda je i ubio.
U trenucima dok s prvim danima ljeta razmišljam o Draganu Paravinji, sedamnaestogodišnja gimnazijalka iz Drniša Antonija Bilić još uvijek nije pronađena. Dok god je tako, ljudski je vjerovati da je djevojka, ipak, živa. Ne valja sahranjivati one za koje se pouzdano ne zna jesu li umrli. Ali stradanje Antonije Bilić povezuje četiri bivše jugoslavenske republike: Srbiju, čije su vlasti dopustile da im silovatelj pobjegne, Bosnu i Hercegovinu, čije ga vlasti nisu ulovile, Sloveniju, čije su mu vlasti dopustile da novcem plati slobodu, i Hrvatsku, čije su vlasti bile savršeno nezainteresirane što na njihovom teritoriju živi i radi čovjek koji je u Srbiji osuđen za silovanje. Da je u tom jugoslavenskom lancu samo jedna karika bila čvrsta po pitanjima zakona, pravde i ljudskih prava, jedna gimnazijalka danas bi, sasvim pouzdano, bila živa i zdrava, spremala bi se za maturu, razmišljala o svemu onom o čemu ovih dana misle njezine vršnjakinje u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Hrvatskoj.
Dragan Paravinja je, na dvadesetogodišnjicu njezine propasti, ujedinio Jugoslaviju. Ali ne u dobru, nego u zlu. On se pojavio poput nekoga zloduha, u zemljama koje svoj državnopravni suverenitet ostvaruju i tako što praktično ne priznaju presude za silovanje, ako su donesene u drugoj državi, zajedno s kojom su nekada činile istu državu. Kada je krenula afera s Paravinjom, visoki funkcioneri hrvatske policije tvrdili su po medijima da silovatelj nije bio na vrijeme uhapšen po međunarodnoj potjernici, jer Hrvatska ne izručuje svoje državljane drugim državama. Na pitanje zašto onda Paravinja nije u Hrvatskoj poslan na izdržavanje kazne, a na osnovu presude koja je donesena u Srbiji, odgovarali su da Srbija tako nešto nije zatražila od Hrvatske. I zato je, kažu, bio slobodan.
I tako se, na kraju, stradanje jedne srednjoškolke predstavlja kao logična i neizbježna posljedica poštivanja Ustava, koji svakom hrvatskom građaninu jamči slobodu i sigurnost, čak i kada je u Srbiji već osuđen zbog silovanja.
Tekst je preuzet iz Politike