Butmirski slučaj je samo potvrdio kako naši poličari imaju konstantan osjećaj da se neko urotio protiv njih. Još ako je u zavjeru uključen narod, eto razloga za mobilisanje osjećaja nacionalne ugroženosti i želje za opstankom. Sakriti se iza kolektiva uvijek je uspješna strategija. Kao primjer može poslužiti pitanje ulaska u vojnu alijansu NATO. Jedni bi tamo htjeli, ali im narod neće, pa ćemo najaviti referendum. Drugi opet žele NATO jer se pribojavaju da će ih ovi, što ko biva hoće u NATO, napasti, pa će biti opet nekog novog rata. Ovih trećih je malo pa se oni boje i jednih i drugih. Lažni osjećaji?Vjerovatno.
Premijer Dodik je vjerovatno u pravu kada kaže da niko lud ne bi išao ponovo u rat. Tihić bi se povukao iz politike kada bi se nešto ponovo počelo kuhati. Pa zašto onda svi mi ostali imamo osjećaj tog stalnog kuhanja u nama, znate to, kao kad ustanete na lijevu nogu pa vam sve tog dana krene nizbrdo.
Za razliku od nas, koji eto sami “ustajemo na lijevu nogu” domaći su političari uvjereni da čitavu zavjeru diriguje neko odozgo. Obično su to Amerikanci, Boris Tadić pa evo sad i Karl Bildt i James Steingberg.
Primjetićete kad god se spominju nekakvi materijali koji su stigli političarima „ispod tezge“a u vezi dirigovane zavjere ili nekog sastanka pa i butmirskog, nema mnogo priče, poruke političara se svode na jedno: Ti narode, bolje ne čitaj te dokumente, ja ću umjesto tebe i mogu ti reći da je ovo što sam dosad uspio pročitati, odvratno. Baš takve bile su i spekulacije koje su pratile famozni butmirski Dejton.
Posebno odvratni su materijali koje umjesto nas čitaju i kad se na sastanke spremaju najbitniji političari. Obično njima pristižu najkvalitetniji kontraobavještajni materijali i najpouzdanije informacije, u to budite sigurni.
Ljudi koji trčkaraju oko svojih političkih idola, zovemo ih često savjetnici ili lobisti, zatrpavaju predstavnike sedme sile “validnim i kvalitetnim informacijama” od izuzetnog značaja po Naciju – tim materijalima novinari često daju epitet “bliski izvoru”, “iz informacija bliskih redakciji” i slično. Svakom normalnom ljudskom biću iz tih informacija mora biti jasno kako maltene cijeli svijet radi protiv našeg političara i da se sve te zavjere kuju na najtajnijim mjestima svijeta.Obično se za takva mjesta označavaju “Bijela kuća”, “Beograd”, “Brisel” ili “Moskva”
Najmoćniji političari često vjeruju takvim stvarima. U tim globalnim zavjerama, oni postaju jedina svijetla tačka na političkoj sceni.
Normalan muškarac, nakon što mu žena zakasni petnaestak minuta, pomisli kako se zadržala čavrljajući sa drugaricom ili kako je zakasnila jednostavno zbog haotično isplaniranog dana.
Paranoičnom ljubomornom suprugu se tih petnaest minuta može učiniti kao vječnost te suprugu već počinje zamišljati u svim mogućim i nemogućim seksualnim pozama sa svojim ljubavnikom. Nikad joj neće vjerovati da je zakasnila samo zbog ćaskanja sa drugaricom.
Političar, slično kao ljubomorni suprug, ne može sebi ništa objasniti bez teorije zavjere. Suprug svuda vidi ljubavnike, političar neprijatelje. Ne razumije normalnu motivaciju ljudi, kao što je želja za uspjehom ili jednostavnije želja za boljim životom.
On nikad ne razlikuje časni i nečasni, bilo koji put do uspjeha za njega je dobar put.
Po njemu sve je potplaćeno ili izmanipulisano.
Političar vidi ekonomiju slično kao i svoj posao, kao sistem usluge i kontrausluge.
Isti način rada političar pripisuje normalnim i cijenjenim privrednicima, pa čak i naučnicima.
Redovna potplaćivanja ( u našem narodu poznatija kao “mito i korupcija” ) te proces manipulacije naš političar vrlo dobro poznaje kao sredstva svog rada. Što znači da ih on i vidi svuda. Ako se slučajno u medijima pojavi nešto negativno o njemu, odmah razmišlja ko je novinara mogao potplatiti ili ko je pritisnuo urednika da nešto takvo izađe u javnost. Za razliku od svojih evropskih kolega, naš političar je lukav, on to sve unaprijed zna, te iz mjera predostrožnosti, a već nekoliko dana nakon izbora, smijeni sve urednike i postavi nove. Ili obuči stare kako da pišu objektivnije.
Ideja, da se slučajno dese neki propusti pa novinar objavi nešto što je svojim radom nedajbože saznao, je za političara jednostavno neprihvatljiva.
Kad već u javnost isplovi nešto nalik zavjeri, političar mora biti dovoljno jak da podnese čitavu situaciju.
Najbolja odbrana je napad – eliminisanje potencijalnih urotnika. Srećom pa se ne koristi više metod “noći dugih noževa”, sama eliminacija dovoljna je da se dogodi usmeno. To se nekad zove prijetnja, nekad ucjena a nekad i govor mržnje.
Svrha njegove Riječi je otklanjanje mogućnosti da se zavjera proširi i da ga ugrozi potpuno.
Mučno je živjeti u takvoj sredini. Problem paranoje je taj što se ona ne može izliječiti. Ona se samo potiskuje. Neko sa njom može živjeti relativno normalno. Neko mora biti zatvoren i svezan u luđačkoj košulji.
Šansa da naši političari ozdrave potpuno, a i mi sa njima, ravna je nuli. Šansa da ćemo i dalje slušati razne teorije zavjere pred svaki naredni sastanak političkih lidera ostaje ogromna.