Kad sam prije nekoliko dana pisao po narudžbi priču o (anti)korupciji u BiH svi sugovornici, i strani i domaći borci protiv korupcije, rekli su kako su za tu bolest bh društva podjednako krivi i oni koji primaju mito i oni koji ga daju.
Po definiciji, ta nezaustavljiva bolest ionako zaražene Bosne i Hercegovine, je sve što spada u nekakvu prevaru za osobnu korist. Tako se pod mito i korupciju, prema tim pisanim i nepisanim definicijama, spada i pljačka u Parlamentu BiH, koju su nedavno utvrdili revizori.
No, iako tročlana Agencija za borbu protiv korupcije, koja osim manjka zaposlenih nema ni nikakvih ovlasti nego samo pričati o korupciji, upozorava tu i tamo da korupcije ima i iako revizori utvrđuju kako se vara u foteljama parlamenta, nitko tu ništa ne može.
Agencija, kojoj su u samom osnutku svezane ruke, protiv korupcije ne može ništa, osim mazati oči, a ne smije ni javno prozivati imena i prljave radnje, jer je to pilanje grane na kojoj se sjedi. Na pitanje o ”velikim ribama” rekli su kako je to u nadležnosti drugih institucija. Ni drugim institucijama, kao što su sud i tužiteljstvo, ne pada na pamet pilati granu na kojoj se sjedi. Zašto bi sudac osudio političara, kad ga samo političar može smjestiti u sudačku fotelju?
S druge strane, stranci, koji o svemu u BiH pametuju, pa tako visoki predstavnik s visoka kaže kako su za političku situaciju krivi političari – kao da bi, primjerice, za nogometni poraz mogao biti kriv hokejaš – tvrde kako mi trebamo, mi obični, više utjecati na političare.
A onda, pročitate kako se u parlamentu provlače troškovi za ovo i ono, kako se vara na službenim automobilima, mobitelima, odvojenim životima, kako se potpise odlazak u mirovinu, pa se uzme otpremnina, a za dva dana opet dođe po plaću. Pa se zapitate kako bismo mi, mi obični, mogli spriječiti mito, korupciju i prije svega njihov bezobrazluk.
Ako bismo krenuli najobičnijim metodama, a to je recimo da sačekamo bezobraznike ispred zgradurine, pa im opalimo šamarčinu upozorenja, vrlo bismo lako bili kažnjeni za napad na državnike. Da stanemo pred zgrade u kojima stoluju, to smo pokušali više puta, pa smo vidjeli da ne ide. Uvijek i uspješno, obrane se plaćenicima, pa uvijek i neuspješno prosvjedi budu tek gubljenje vremena.
Također, stranci propovijedaju kako i mediji moraju razapinjati korupciju. A pisalo se o poljoprivrednim poticajima, o poreznim prevarama, o zapošljavanju nesposobne rodbine, o prevarama na uvozu i izvozu. A što smo dobili? Samo novo pametovanje stranaca, odmahivanje tročlane agencije i uvježbanu rečenicu kako je priča u medijima obični politički progon.
Čak smo prešli preko toga da jedna od najvećih mesnih prevara, kad je netko uvezao meso visoke kvalitete pod etiketom otpada, pri čemu je država oštećena za višemilijunske iznose, ostane na tome da se neće objaviti ime uvoznika. Navodno će on platiti štetu.
Dakle, krivi smo mi, mi obični. Bez obzira jeste li ili niste dali mito, krivi ste. Tako kažu domaći svojom šutnjom dok uzimaju, i stranci šupljikavim pričama o krivcima dok isto tako uzimaju.
Po onoj staroj neodgovorenoj zagonetci: ‘Tko je peder, tko prima ili tko daje?’ dalo bi se zaključiti da smo svi dio parade, samo što je razlika primati u džep i primati u sve ostalo. Mi, obični mi, od tihih uzimača iz fotelja i poluglasnih stranih otimača, ne možemo ništa. Samo se sageti.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala Bitno.ba