Panični napad je poseban period intenzivnog straha ili uznemirenosti, a vrhunac se dostiže u toku 10-ak minuta, sa pojavom drhtanja, ubrzanog lupanja srca, boli u prsima, znojenja, osjećaja gušenja ili nedostatka zraka, uznemirenosti, vtoglavice, ošamućenosti ili nesvjestice, zatim mučnine, derealizacije (osjećaja da se okolina promjenila) ili depersonalizacije (osjećaja da se osoba promjenila, ili odvojena od same sebe), straha od gubitka kontrole ili osjećaja da će poludjeti, straha od smrti, parestezija (osjećaja umrtvljenosti ili bockanja), navale osjećaja hladnoće i toplote.(simptomatika)
Nečem sličnom smo mogli prisustvovati sinoć, dok smo (ne)srećni gledali razgovor voditeljke FTV-a Antonije Avram sa liderom SDP-a Zlatkom Lagumdžijom. Tema razgovora je bila, dakako, dogovor Lagumdžije sa Milordaom Dodikom oko zajedničke platforme, preciznije rukovođenja državnom BiH i modalitetima istog do 2014. godine.
Ovom napadu je prethodilo niz mučnih pitanja i još mučnijih odgovora prvog među jednakima u SDP-u. Morao je Zlatko da objasni kako je dobro po državu BiH, to što se urušava. Objašnjavao je i objašnjavao kako će biti sjajno što se u budućnosti na izborima glasovi neće prebrojavati u Centralnoj izbornoj komisiji nego u svakoj pripizdini i vukojebini zemlje nam posebne, pa onda zbir sa 30 hiljada mijesta nositi u Sarajevo. Pojašnjavao je i kako je izvrsno što Visokog sudskog i tužilačkog vijeća više gotovo i nema, te kako će sudije i kadije biti birane na entitetskim nivoima. Onda je koristeći dobro uhodan arsenal kontra pitanja, ne bi li dobio na vremenu objašnjavao narodu, a i samom sebi, kako je sjajano to što će u budućnosti biračke liste biti zatvorene i kako je to napredak demokratije, iako nas politička nauka uči da je to nazadak…
I sad, prosječan gledalac je bio sve vrijeme u bunilu, TV-prijemnik je prikazivao sliku Zlatka Lagumdžije, a puštao ton Milorada Dodika. Kuršlus se osjećao u vazduhu, bukvalno. Sve je skončano u erupciji Zlajinog napada panike. Prvo je nemušto tražio čašu vode, a onda napustio studio.
Vidite, napadi panike u današnje vrijeme, više-manje su, nažalost, česta i gotovo normalna stvar. Nije toga ostao pošteđen ni Lagumdžija. Mnogo bitniji od svega su uzroci koji su izazvali ovaj napad.
Nalazio se Zlatko i prije u retoričkim ćoškovima, stjeran između realnosti i ideoloških konopaca svoje političke domišljatosti. Puno puta je morao da objasni sebi, svom stranačkom tijelu i vaskolikom narodu zašto crveno više nije crveno i zašto se od tad i tad mora zvati crno. Međutim, sinoć je došlo do pregrijavanja i pada sistema. Sinoć je, zapravo, Lagumdžijno tijelo, otkazalo poslušnost svome gazdi.
To je bila cijena ostanka na vlasti. Cijena koju je morao platiti prvi čovjek SDP-a. Cijena koja je značila ne samo pristanak na sve i jedan Dodikov maksimalistički ustupak, nego i potpunu transformaciju u Dodika Drugog. A, to je najveća cijena koju neko može da plati političkim talirima. Jer, pazite, nije to više pitanje političke (ne)spretnosti i dovitljivosti Lagumdžijine od čijih se manevara SDP-ovom članstvu okreće želudac i vasiona oko glave..To je već psiho-patološka želja za ostankom na vlasti, po cijeni da se mefistofelovski proda duša đavolu.
To što će BiH nadležnosti imati simboliku engleske kraljice i nije toliko bitno. Nije važno ni to, što su kumice prodaje duše đavlu bile baronesa Keti Ešton i Hilari Rodam-Klinton. Važna je moć odluke ili, što bi rekli filozofi, sloboda volje. A, sloboda volje u Zlatka Lagumdžije je bila dehumanizacija samog sebe, svoje stranke i vaskolikog biračkog tijela po cijenu njegove transformacije u malog Dodika.
I tako je i zvučao i tako je objašnjavao i tako se i branio sinoć Zlatko Lagumdžija. Bio je to Milorad u Zlajinoj koži. Stepen bahatosti u ,,matičnoj“ televizijskoj kući u dvadesetak minuta je dostigao neviđene razmjere. Nije se više znalo ko je voditelj, a ko gost. Ko pita, a ko odgovara. Kuršlus je bio neminovnost.
Zapravo, panični napad je dobar za čovjeka. On pokazuje da nešto ozbiljno nije u redu sa psihofizikom organizma. Panični napad pored toga govori tijelu-dosta je! Ukoliko čovjek voli sebe na primarnom nivou, mora prestati sa dosadašnjim načinom života i promijeniti navike, koje su, jelte, uglavnom nezdrave.
I zato ide onaj plural iz naslova ,,napadi“. Lagumdžija je potpisao, stavio tapiju na sebe i svoj način (političkog) života do 2014. A. gdje je jedan, tu slijede i drugi napadi panike. Već sad se pominje novi spasilac SDP-a. Ime mu je „Bilo ko“. Taj „Bilo ko“, treba uredno da smjesti Zlaju na hlađenje u neku banju i pokuša, samo pokuša, spasiti što se spasiti da od havarisane BiH.
Sasvim sigurno, da se za zdravlje Zlajino, a bogme i svoje najviše pobojalo ,,drugo oko u glavi“-Milorad Dodik. Jer introspekcija je čudna stvar.
„Kad se Zlatku starom igraču ovo desilo, moglo bi i meni“ , pomišlja novi „kralj“ BiH Milorad Dodik.
Ono što Dodik ima, a Zlatko nema još, je beskurpuloznost i odsustvo empatije. Međutim, nastavi li Lagumdžija sa transformacijom, već za koji mjesec imaćemo prvo u svijetu klonirano ljudsko biće.
A, onda kud koji mili moji-sa ili bez paničnih napada
Vezani tekst : Rezultat sastanka Dodik-Lagumdžija:Država po mjeri njih dvojice
Milorad i Zlatko-Posljednji poljubac BiH socijaldemokratije