Je li tvrdoglavost kod ljudi karakterna osobina ili teška greška u
karakteru? Sudeći po posljedicama koje ostavlja iza sebe, prije će biti da je
ovo drugo. Tvrdoglavi ljudi vole da su uvijek u pravu. Ustvari, oni se bore za
to da uvijek budu u pravu i taj im je cilj važniji od svega: i od istine, i od
stila, i od dostojanstva, i od cijene koju moraju platiti, i od druge strane, s
kojom se bore oko toga ko će biti u pravu.
Tvrdoglavost je posebna forma nasilja. Ili bi možda bolje bilo reći da je
tvrdoglavost kombinacija nasilja i gluposti? Glupost je sadržana u specifičnom
imunitetu na činjenice i evidentne istine, a nasilje u teroriziranju ljudi tim
imunitetom. Tvrdoglav čovjek siluje činjenice, istinu, okolinu, sve. Za njega
ne postoji stvarnost, nego ono što on kaže da je stvarnost. Njegova verzija života
direktna je slika njegovog osebujnog karaktera. On ima potrebu drugima
nametnuti svoj stav. I to je jedan od njihovih težih nesporazuma s ostatkom
čovječanstva. Umjesto da s drugima učestvuju u nečem tako lijepom i
podsticajnom kao što je razmjena ideja, mišljenja, stavova, oni priznaju samo
svoju verziju. Otud bolesna potreba za nametanjem. Govorimo o likovima koji
moraju biti u pravu po cijenu života.
A ne biti u pravu jedna je od rijetkih privilegija koju razuman čovjek može
sebi priuštiti. Priznati drugome da su mu argumenti relevantniji od naših isto
je što i priznati mu pravo na postojanje. U politici i javnoj sferi, kao što
znamo, takav manevar je nemoguć i uglavnom neoprostiv, ali ko nam brani da u
svakodnevnom životu iskusimo dijalog u kojem ne moramo nužno pobijediti, u
kojem ne podliježemo imperativu kasapljenja i kopanja očiju svakom ko ne dijeli
naša mišljenja, osjećanja ili naklonosti?
Postoje naučne pretpostavke po kojima tvrdoglavost može biti rezultat viška
testosterona. Ako je to tačno onda ćemo ovdje iznijeti jednu nenaučnu tezu, da
je testosteron vrlo glup hormon, možda najgluplji od svih koje ljudski
organizam proizvodi. Tvrdoglavost nas tjera na grijeh ubjeđivanja, tvrodglavost
nas gura u sve dublje i sve sumnjivije sfere rasprave čak i onda kada shvatimo
da argumenti nisu na našoj strani. Kad ponestane argumenata, na raspolaganju su
nam uvijek pomoćna sredstva tvrdoglavosti – povišen glas, rafalna paljba,
polemički trikovi i svađalačke podlosti. Kad nećemo da priznamo da smo
pogriješili, nema ništa što nam ne može poslužiti kao sredstvo odbrane – od
laži, preko skretanja s predmeta razgovora, pa do hladnog, toplog i vrelog oružja.
Vaspitani smo tako i vladajući moral je takav da je lakše biti tvrdoglav i
srljati u nesporazume, nego priznati drugome da je razboritiji, ili pametniji,
ili informiraniji od nas. Naš javni život obiluje tvrdoglavim ljudima čija bi
tvrdoglavost bila zadivljujuća, samo da nije tako morbidna, napadna i nasilna. Imamo
primjera napretek. Onomad je, recimo, Emir Kusturica izjavio da Danis Tanović “možda
i jeste dobar čovjek, ali je loš režiser”. O tome kakav je Danis čovjek ovdje
nemamo pravo raspredati, ali analiza njegovog filmskog opusa i priznanja koja
je dobio govori da Kusturica žestoko ignorira činjenice. Danisov prvi film, Ničija zemlja, dobio je više od 60
nagrada u svijetu, među njima i takve kapitalce kakvi su Oscar, pa Zlatni globus,
pa Cesar za najbolje debitantsko
ostvarenje,
pa nagrade Evropske filmske akademije i Cannes Film Festivala za najbolji
scenarij, pa… Loš režiser? Ali Kusturica ustrajava u ovoj tvrdnji na isti
način na koji ustrajavaju njegovi politički osporavatelji, tvrdeći, uz sve
ostalo, da je i on loš reditelj.
Biti tvrdoglav nekome se čini šarmantnim, ali za većinu normalnog svijeta,
šta god da to značilo, tvrdoglavi ljudi
nepodnošljivi su smorovi. Trener madridskog Reala Jose Mourinho objekt
je svjetske šprdačine zbog tvrdoglavog omalovažavanja Barcelone i njene
superiornosti nad njegovim timom. I kada je Real gubio 5 : 0 od Barcelone, on
je nipodaštavao taj poraz, a kada je Barca nastavila da ih nemilosrdno i
bezosjećajno dolmi, svoj gnjev usmjerio je na sudije, tvrdoglavo odbijajući planetarnu
istinu, jasnu svima osim njemu, da su Katalonci bolji tim od Madriđana. Nedavno
smo imali sličnu tragikomičnu situaciju na domaćoj političkoj sceni. Nakon što
je Vijeće Evrope naružio jedan od naših entiteta, predstavnici tog entiteta tvrdoglavo
su se suprotstavili takvoj ocjeni, održavši pri tome Vijeće Evrope originalnu lekciju
o – evropskim vrijednostima. Živi upiš
zna biti kad su ljudi tvrodglavi.
Najgore u svemu je što će svaki tvrdoglavac u svojoj okolini naći nekoliko
navijača, ljudi koji će mu povlađivati, što mu daje dodatnu snagu i čini ga još
tvrdoglavijim. On ništa drugo i ne traži.
Šta je onda najveći grijeh tvrdoglavih ljudi? Što i drugi primjerci
ljudskog roda, inače po prirodi blagi, kooperativni, miroljubivi, u njihovom
društvu često postaju tvrdoglavi. Tvrdoglavost je opak i zarazan virus, lako mu
je podleći. Koliko je upropastila prijateljstava, ljubavnih i poslovnih veza,
političkih i vojnih saveza, to je jedan nepregledan i impozantan niz u mnogim
životima. Tvrdoglavost je predvorje netolerantnosti, koja je predvorje
netrpeljivosti, koja je predvorje zavisti, koja je predvorje ozbiljnih
neprijateljstava, koja su predvorje najvećeg broja zala koja radimo jedni
drugima. Nije kriva za sva zla, ali jeste za mnoga. I nema joj lijeka.
Tekst preuzet iz Gracije