Šta su, kako izgledaju, ko ih jede i kako ih prizvati
Najbolje godine našeg života teško je opisati. Još teže odrediti. To je nešto slično orgazmu: ili je bio pa ga osjetiš, ili ti pričao jaran koji je gledao, pa tek ovlaš poznaješ predmetni slučaj. Nekako svi imaju problem s najboljim godinama svog života. Ovome su krivi roditelji. Onome žena, onoj muž. Onaj tamo nije zadovoljan mjestom rođenja. Misli da ga je zapala crna provincija, a gdje bi mu bio kraj da se zadesio u kakvom podsticajnom velegradu. Samo da se nije ispriječila ekonomska kriza, postigli bismo čuda. A osim ekonomske, svakoga tokom života zapadne još ponajmanje jedna politička, bračna, roditeljska, civilizacijska, ekološka, bilateralna i ko zna kakva sve još ne kriza. Onda februarski snjegovi i julske žege… Pa nam najbolje godine prolete a da nismo uspjeli ni da ih registriramo, a kamoli proživimo.
Ali sve to na stranu, ovaj ovdje pedalj zemlje, ovih 52 hiljade kvadratnih kilometara fakat ima najbolji izgovor svih vremena – rat! Nas je unakazio taj neželjeni festival krvi i meda, i to u svakom pogledu. Ima li više iko da ga razaranja nisu zaustavila u nezadrživoj tranziciji iz običnih u najbolje godine. Taman smo krenuli s novim biznisom, životom, ljubavi, s novim pogledom na svijet, univerzum, na našu i okolne galaksije, na bitak i prateće kategorije, kad ono zapuca s Borija i sve ode dođavola.
Najbolje godine našeg života pojeli su… pojeli su… Hm, pogledajmo ko je sve jeo i ko sve jede naše živote.
Najbolje godine našeg života pojeli su hajvani.
Idemo redom: na prvom mjestu su hajvani koji su se ispentrali na brda i otamo gađali Velušiće granatama. Onda slijede hajvani koji su se popeli na čuke i odozgo skidali ljude i njihovu mladunčad snajperom. I to je nešto najgore što vam se sa životom može desiti, da ga jedu takvi mračnjaci. A onda, osim ovih militantnih imamo mi i izrazite mirnodopske hajvane. One koji se nisu peli na brda, nego su ostali u gradu i pljačkali naše fondove i budžete, fabrike i hotele, pumpe i stadione. Pa ne zaboravimo hajvane koji spas (spas svih nas) vide u represiji, jedinstvu, zbijanju redova, disanju kao jedan…
Nipošto ne izostaviti sa spiska hajvane koji bi da sankcioniraju, ili vaspitno demoliraju one koji su drukčiji od većine. Ne možeš biti peder, hipik, ekscentrik ni samotnjak, jer se njima to ne sviđa.
A hajvani koji su obećavali zlatne kašike, brda i doline? Kašike vidimo samo kod Azire, brda su nam minirana, a doline privatizirane.
Onda hajvani u koje spadamo svi pomalo, koji mirno i ponosno šute dok ih drugi h. pljačkaju, lažu, petljaju. Hajvani koji za svoj plaćeni posao traže još i hediju, stručni naziv – mito, i to od penzionera, nezaposlenih, studenata, Roma…
Ima toga još. Koliko su vam, kad se sve sabere, života oduzeli oni raskošni udavi, oni opaljeni pitoni, fanatici apozicije, one pripovijedne nesreće koje krenu s pričom u jednom pravcu, zatim nesvjesno smotaju u drugom, pa onda mučki i krvavo napadnu iz zasjede i nastave u trećem? I tako guslaju li guslaju, dok nama prolaze minuti i sati u čekanju da oni završe pa da i mi koju slatku prozborimo.
Najbolje godine naših života pojeli smo, osim hajvana, i mi sami: ti, on, ona, ja… I to svaki put kad smo bili lijeni, kad nismo bili hrabri, kad smo bili uvredljivi, i kad nismo dali milostinju, kad smo uradili ovo i kad nismo uradili ono… Svaki put kad smo prešutjeli istinu, izbjegavajući konflikt. Kad smo pohvalili film, predstavu, pjesmu, tekst koji nije trebalo pohvaliti. I kada nismo htjeli pohvaliti ono što pohvalu zaslužuje. Kad god je neko protestirao, nismo mu se pridružili, a bili smo tu, u blizini – odbili smo da učestvujemo u najboljim momentima našeg života.
Kad uradimo nešto dobro i pomislimo da smo zbog toga važni i zajebani. Kad smo god, makar i na tren, pomislili da smo bolji ili prioritetniji od drugih. Ili, kad god uradimo nešto dobro i očekujemo od svih faktora, od univerzalnih do kantonalnih, da nam to obilno i hitno kompenziraju.
Kad god propustimo priliku da se smijemo.
Kad sebi opraštamo unaprijed ono što drugima ne bismo ni naknadno.
Kad god za upropaštavanje najboljih godina našeg života optužujemo hajvane koji nas granatiraju, gađaju, kradu, lažu i pozivaju na jedinstvo.
Kad se podvuče crta, kad se sve sabere i oduzme, onda shvatiš da najbolje godine tvog života nikada nisu ni postojale. Najbolje godine našeg života nikada nisu imale šanse, jer su unaprijed pojedene. Najbolje godine našeg života su ideološka laž koja nam ne da živimo ove obične, svakodnevne godine. Odbijamo da živimo obične, čekajući i sanjajući najbolje godine.
Umoljavaju se najbolje godine našeg života da odmah dođu i krenu s postojanjem, jer vrijeme curi i mi više ne možemo ovako. Najbolje godine našeg života prođoše nam u čekanju najboljih godina našeg života. Mi svi manje-više životarimo. Malo nas zaista živi. A kakvog smisla ima život ako ne živiš, da se tako izrazimo i ako shvatate šta smo htjeli reći.
Zato slijedi korekcija prethodne zamolbe. Čuj, umoljavaju se? Ne da umoljavamo, nego izričito zahtijevamo, skoro pa naređujemo da iste odmah startaju s djelovanjem. Jer, skoro će šezdeseta, a valja…
Tekst je preuzet iz Gracije
Od istog autora:
Ozren Kebo: A ja zapalim džoint i ko mi šta može