Slavni američki plejboj, urednik i izdavač od svog je života napravio bajku. Pošto su sve bajke na kraju iznevjerile ciljanu publiku, čisto sumnjamo da ova sadrži neki bolji unutrašnji potencijal
Sjećate li se priče o Aliji Sirotanoviću, Titinom rudaru koji je, u koaliciji s lopatom, obarao rudarske rekorde? Želeći nagraditi tu udarničku energiju, sistem Aliju pošalje na more. Siroti rudar nekoliko dana nije znao šta će od sebe. Čučao malo na suncu, pa malo u hladu, pušio, gledao u pučinu i, kad više nije mogao izdurati, zakukao: “Ne dao Bog ove patnje nikome.”
Čovjeku koji je navikao raditi, koji samo za rad zna, odmor dođe kao teror besmisla. Možda bi se za istim takvim zapomaganjem (Ne dao Bog nikome ove patnje) moglo posegnuti povodom Hugha Hefnera, najvećeg plejboja 20. vijeka i prve decenije 21. Ako postoji pakao, onda je možebitno u njemu kako je Hefneru ovdje. Cijeli dan u pidžami, svaka hefta mu ista, od dosade ne zna šta bi: iz bazena u ležaljku, iz ležaljke ka bilijar stolu, s bilijara opet u bazen. Doručak, masaža, kupanje, seks, ručak. Pa onda opet masaža, kupanje, seks, sauna. Neka se pripremi večera. Iza nje je nezaboravan dernek, u kojem su dominantni rekviziti i metodi – seks, bazen, ležaljka, aperitiv i masaža. Votka s džinom ili martini s maslinom? I sve to u pidžami...
Možete li zamisliti život u kojem je nemoguće imati želju? Želja nastaje tako što nešto nemate, pa onda to poželite, pa onda na tome radite, ili bar konstruktivno maštate. Ali kako imati želju kada sve što poželite, istog sekunda, ili sata, ili u najgorem slučaju – tjedna, prestaje biti želja i postaje vaša stvarnost? Kakvog smisla ima kad vam neko pokloni Bentley, kad u garaži imate 64 ili ista takva, ili još bolja. “Prekrasna plavuša zanosnih oblina”, taj najnesnosniji od svih nesnosnih muških stereotipa, ne može vas razveseliti kad znate da ćete njenim ulaskom u vaš život, ubuduće umjesto sedam, imati osam istih takvih.
Naš dobri i pošteni Hugh ne može se nikad posvađati sa svojom boljom polovinom, jer on u svakom trenutku ima pet, šest, ili sedam tih boljih polovina. On ne zna šta je čežnja, nikada mu nije ni hladno ni vruće, nego baš onako potaman. Nikad mu niko nije rekao odjebi. Nikada mu nije pregorjela sijalica (ovo ispade kao da divanimo o Chucku Norrisu, a ne o stvarnom liku). Ubi ga rog izobilja. Prije nego što se pojavila plazma, katodna cijev radila mu je 60 godina bez prestanka i bez i najmanjeg kvara, a nikad, ali stvarno nikad, nije se desilo da je u kući zafalilo ulja, šećera, toalet papira ili napolitanki. On ne poznaje ono jedinstveno, neponovljivo zadovoljstvo koje čovjeka obuzme kad riješi neki problem, jer on nikakvih problema nema. (Ono naše legendarno “nema problema” kod njega nije figurativna poštapalica, nego životna činjenica). On čak ne zna ni da se voda u bazenu može isprljati, jer dok se on prčka (ili da upotrijebimo adekvatniji izraz – prca) u jednom, vrijedno i nevidljivo osoblje izmijenilo je i isfiltriralo vodu u drugom. Kakav li čovjek moraš biti pa da misliš da je posteljina sama od sebe, bez ikakvih ljudskih intervencija, čista punih osam decenija?
U njegovom svijetu bajki nijedna se želja ne može razviti, nijedan san ne može propasti. Život je to u kojem ne postoji konflikt, jer svi oko vas su vaše osoblje, što znači da prema vama gaje odnos bespogovornog slušanja. Razmjena mišljenja također je u startu onemogućena – jer ne postoji mišljenje. Postoji samo uživanje, permanentni dernek koji otupljuje čula, reflekse, pogled na svijet, i sve živo što može da se otupi. Kad neko živi u stanju kontinuiranog partija, vjerovatno navikne na taj ritam i povišenu razinu nadražaja, vjerovatno se i ne može vratiti u uobičajeni (svjesno izbjegavamo termin – normalni) okvir, ali ostaje otvoreno pitanje – šta s tim životom? Kažu da je samo Josip Broz Tito mogao podnijeti jednu masažu dnevno, u neprekinutom nizu od 20 godina, ali rečeni primjer ustajao je u pet, s masažom završavao prije osam i ostatak dana posvećivao nekakvom radu. A Hugh? Život u ritmu malo viski, malo koka kola simpatičan je kao pošalica, mogao bi biti zanimljiv i kao višednevni eksperiment, ali tek da se dokaže da to ipak nije nešto što bi čovjek sebi poželio kao trajno stanje.
Nedavno su novine objavile vijest da je 86-godišnjeg Hugha ostavila 26-godišnja vjerenica. Ne, od te razlike nećemo praviti šegu, iako smo jednom problematizirali relaciju star muškarac – mlada žena. U ovoj novini zalažemo se za sevdah-doktrinu neka ljubi ko god koga hoće. Nama nešto drugo ne ide u glavu. Kako bilo koje žensko, a ne njih osam odjednom, može u svojoj blizini trpjeti tipa koji se po vascijeli dan okolo mota u pidžami. Ili, u najboljem slučaju – šljaštećem šlafruku.
Potpuno nam nije jasno kako, ali iz ovog teksta proizlazi da je najbolje biti kokuz, čemu se žestoko i zauvijek protivimo. Gdje je sredina između dva ekstrema, Alije Sirotanovića, koji je ginuo za lopatu i odrekao se ljepota Zaostroga zarad rudničke memle, i Hugha Hefnera, koji na ovom svijetu postoji već 86 godina, a duže od sedam decenija nijednu lopatu nije vidio?
Tekst je prezet iz Gracije
