Uvijek glasam, i to od 1988 godine kad je jedini put neki moj kandidat osvojio pobjedu. Za vrijeme rata se nije moglo, ali od 1996 redovno ubacujem u kutije moje glasačke preference. Prije nekog vremena sam se preselio u jedno prigradsko naselje i do prije pet dana nisam znao da mi je promijenjeno mjesto glasanja. U naselju u kojem živim boravi, po konzervativnoj procjeni, 4000 ljudi u 4 novoizgrađene zgrade. Pitam komšije da li znaju gdje to novo glasačko mjesto i koliko je daleko da procijenim da li mogu ići pješke. Niko od tih ljudi ne zna ni lokaciju ni udaljenost, uključujući i domara koji bi pravilu trebalo da zna ko šta sprema za ručak svaki dan.
Pošto je sunčan dan odlučim da idem pješke u avanturu u Frodo stilu. Hodam kilometrima područjem koje je skoro ispražnjeno od stanovništva. Krajolik me podsjeća na čuveni film Oslobađanje (Deliverance) iz 1973 godine. Osjećam neku jezu i neizvjesnost. Ugledam neku ženu u oronuloj kući i upitam je gdje se nalazi ta mjesna zajednica ali iz kuće izlazi muškarac koji urla na nju što priča sa strancem sa šeširom i neka ulazi u kuću da pravi ručak jerbo će je prebiti. Od njegovih urlika preplašiše se i dva psa i podvijenih repova uđoše u dvorište. Idem dalje zbunjen geografijom mjesta na kojem nema znakova na skretanjima kuda oronuli putevi vode. Odlučim da krenem naslijepo pa šta bude. Hodam i hodam pa sretnem jednog biciklistu koji me uputi na jednom raskršću negdje uzbrdo pa da pitam dalje jer tamo su četiri kuće pa možda ima nekoga. Idem uzbrdo kad me napadoše dva psa ,urlatora, crna kao iz horor filmova. Pobjegnem nizbrdo i ugledam jednu prodavnicu i eto nekog čovjeka koji nosi tri školjke jaja. Pitam ga, on objašnjava da sam promašio neko raskršće i uzbrdicu za kilometar i pol ali pošto me zna sa medija neka sjednem u kola pa će me on odvesti do toga glasačkog mjesta zvanog „ preko brda i još dalje“.
To mjesto glasanja nalazi se u nekoj polusrušenoj hrđavoj plehari i pomislih da nisam došao gdje treba. Uđem u taj napušteni pogon kad u jednoj sobi ,veličine studentske, sjedi pet ljudi sa dva stola i dva paravana za glasanje. Prva asocijacije mi je bila da je ovdje rat pa kažem ženi koja uzima ličnu kartu da mi ovdje samo nedostaje zeleni sanduk s municijom, konzerva Ikara i poluotvorena vojna manjerka sa hladnim i skorenim kuhanim kupusom. Za tzv praznik demokratije ovo je više nego neadekvatno i odbijajuće za ljude koji su došli da biraju svoje gradske predstavnike. Sve odiše pesimizmom, neuspjehom i tragedijom društvene i političke tranzicije gdje su svi gubitnici, pa i oni koji su „bogati“ i „moćni“. Potpuna degradacija ideje dostojanstvene predstavničke demokratije. Javim se službenoj osobi da uložim bar usmenu primjedbu na tu neadekvatnost a on veli da je sve ok. Jeste OK u Burkini Fasso ili Centralno Afričkoj Republici, nije u Evropi.
Ovaj trik da se ciljanim grupama oteža glasanje je vrlo poznat u Americi naročito u državama Georgia i Alabama u kojima su na vlasti republikanci a zadnjih godina Trumpova MAGA sekta. Naime tamo se glasa u redovima i čeka se dugo na užarenom suncu američkog juga pa su vlasti prvo zabranile štandove s vodom za osvježenje a poslije i prilaze djece i rodbine sa strane onima koji čekaju u redu da bi im se dalo vode i da ne dehidriraju. Za pretežno afroameričku populaciju glasačka mjesta se postavljaju doleko od centara gradova do ih se prisili da hodaju ili da idu kolima. Većina tog stanovništva je siromašna i pauperizirana na svaki mogući način pa tako i ta većina odustaje od glasanja i ne izlazi na izbore. Sličan mehanizam je i kod mene, u mom području glasanja. Imate 4000 ljudi od kojih bar polovina glasa a od te polovine su više od pola stariji ljudi koji su penzionerski siromašni i nemaju auto a nisu ni dobrog zdravstvenog stanja tako da ne mogu pješačiti osam kilometara u oba smjera, do mjesta za glasanje i povratka kući. Zbunjeni, dezorijentisani i dezinformisani ljudi ostaju u kućama pa tako ovi domaći“republikanci“ mogu računati na politički status quo ili čak poželjnu regresiju. U gradu gdje živim mjesto gradonačelnika se može dobiti sa 16000 osvojenih glasova tako da ovih 2000 čini veliku i debelu razliku i već sada vidim da je supresija glasača na djelu i kao takva osigurava vlast domaćim štetočinama i sljedeće 4 godine i tako do beskonačnosti- ad infinitum!