Ako danas proguglate riječ “Jugosfera” ili “Yugosphere”, otvara se oko 32.500 referenci. Postoje stranice na Facebooku i u Wikipediji, a riječ je ušla u optjecaj i ljudi se njome služe kao da je uvijek postojala. Nagonski razumiju što znači. Je li to čudno, ili?
Ovo je, dakle, priča o Jugosferi…
Jednostavna ideja. Ali prvo pogledajmo onaj komentar s početka teksta. U 5 i 36 ujutro 29. srpnja netko tko se predstavlja kao Met Dumnica dao je sebi truda i vremena da to napiše ispod internetske verzije članka koji sam taj tjedan objavio u Economistu. Jednom davno jedan je engleski kralj, Viking po imenu Canute, htio dvorjanima pokazati kako mu je moć ograničena i kako, ma što on govorio, postoje stvari koje ne može napraviti ni promijeniti. Kralj je sjeo na prijestolje na žalu i zapovjedio plimi da se ne digne. Naravno, ubrzo mu je voda zapljuskivala noge. Predlažem da vodu zamijenite jugosferičnim činjenicama i shvatit ćete što želim reći.
Iza Jugosfere se ne krije nikakva komplicirana ideja. Jednostavno mi je trebala riječ kojom bih opisao odnose između naroda i država bivše Jugoslavije. Bila je to riječ izmišljena da opiše ono što je ljudima zajedničko, ono čime su se ljudi, i njihove zemlje, prije zajedno služili i zajedno radili. Dijelom je to zajednička kultura, većinom zajednički jezik (da, znate što mislim), nešto od toga je biznis, a mnogo toga su zbilja dosadne stvari.
Uzmimo samo posljednja dva mjeseca. Evo nekoliko primjera koje bih nazvao jugosferičnim: najava da se uspostavlja nova zajednička željeznička tvrtka Srba, Hrvata i Slovenaca. Sastanak u Sarajevu na kojem su se susreli predstavnici lutrija iz Crne Gore, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne, Kosova i Makedonije da razmotre pokretanje zajedničke lutrije na kojoj bi glavni zgoditak iznosio i do 20 milijuna eura. Sporazum o vojnoj suradnji između Srbije i Hrvatske. Rasprava o preustroju jugoslavenske nogometne lige, naravno, pod drugim imenom. Ideja o zajedničkoj kandidaturi Srbije, Hrvatske i Bosne za domaćine Europskog nogometnog prvenstva 2020. Potpisivanje ugovora o izručenju između Srbije i Hrvatske, a slijede i ugovori s Bosnom i Crnom Gorom. Najava otvaranja Regionalnog centra za borbu protiv organiziranog kriminala, na temelju ugovora o policijskoj suradnji prvo između Srbije i Hrvatske, ali otvorenog i za uključivanje ostalih zemalja regije.
Da nastavim? Uzmimo suđenja za ubojstvo Ive Pukanića koja se simultano odvijaju u Zagrebu i Beogradu, dok tragovi, navodno, vode u Bosnu i Crnu Goru. Gdje su živjeli Sretko Kalinić i Miloš Simović, optuženi za ubojstvo Zorana Đinđića? U Londonu? Budimpešti? Beču? Hm, ne, nego u Zagrebu. A zašto ne? Kao vjerojatno milijuni drugih, državljani su više od jedne bivše jugoslavenske republike.
Uzmimo sporazum o vojnoj suradnji. Što je hrvatski ministar obrane Branko Vukelić rekao o tome? “Sporazum je važan zbog moguće suradnje naših vojnih proizvodnji koje su komplementarne i mogle bi zajednički nastupiti na svjetskom tržištu vojne opreme.” A onda je njegov srpski kolega Dragan Šutanovac dodao kako očekuje da će se potpisati ugovori koji će “iziskivati suradnju na regionalnom nivou za određene proizvode koji su se proizvodili u bivšoj Jugoslaviji i tad ćemo ponuditi suradnju ne samo Hrvatskoj već i Bosni i Hercegovini i Sloveniji.”
Točka preokreta. Što se mene tiče, činjenice su očite. Prije nekoliko tjedana putovao sam autobusom iz Srbije u Kosovo. Kad sam stigao na odredište, primio sam SMS na svoj britanski mobitel. Je li pisalo “Dobro došli na Kosovo”? A ne, nije. Pisalo je “Dobro došli u Sloveniju”. Zašto? Zato što je drugi kosovski mobilni operater u slovenskom vlasništu, a kako Kosovo nema vlastiti međunarodni pozivni broj, mreža posuđuje slovenski.
Iz očitih razloga Kosovo je zapravo samo napola u Jugosferi, ali dovoljno je baciti oko na proizvode u dućanima i supermarketima da se uvjerite kako je Jugosfera i ondje živa. Jedu li Kosovari albanske kekse Domaćica? Ne, nego hrvatske. Koje im je najdraže mlijeko? Alpsko. I možda Srbe ne vole baš previše, ali jasno je kao dan da vole Smokije i srpske Krem banane i opeku i crepove!
Osim članka za Economist, napisao sam i dulji tekst o istoj temi za London School of Economics (LSE). Kad sam ga najavio, mnogi su bili skeptični. Neki su me pitali: “Što je u tome novo?” Pa valjda je to prirodno i događa se već godinama, komentirali su. Da, odgovorio sam, ali po mojem je mišljenju novo da smo dostigli točku preokreta, točku koja označava fenomen većih razmjera od toga da supermarketi Konzum, Mercator i Delta vide cijelu bivšu Jugoslaviju kao domaći teren, a ne samo kao bivše baze.
Kad je članak izišao, svuda su ga spominjali i citirali. Ipak, brinuo sam se kako će ga primiti na LSE, gdje su neke reakcije bile izrazito nepovoljne. No, nisam se morao dugo brinuti. Nekoliko tjedana poslije razgovarao sam s poslovnim čelnicima iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne okupljenim na skupu u Beogradu. Jugosfera, ili kako god je želite zvati, nešto je sasvim prirodno, ustvrdili su. Napokon, situacija je teška, a tržišta svih bivših jugoslavenskih država su, kako su rekli, “mikroskopska”. Kad se zbroje svi stanovnici zajedno, ima ih tek 22 milijuna, što doduše jest nešto ozbiljniji broj, ali i dalje tek usporediv s populacijom Pekinga ili Šangaja s okolicom. Po toj računici, Hrvatska ima stanovnika koliko i nekoliko gradskih općina u Kini. Dakle, ako u biznisu imate komparativnu prednost zahvaljujući jeziku ili tome što su kupci odrasli uz vaš proizvod, ne preostaje vam drugo nego iskoristiti priliku.
Milan Trenc, GlobusNa skupu je bio i Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic Grupe. Kao većina Hrvata, on mrzi izraz Jugosfera (o tome ću nešto reći poslije), ali pogledajmo što on, točnije njegova tvrtka, radi. Upravo su kupili slovensku tvrtku Droga Kolinska koja posjeduje nekoliko velikih srpskih brendova i ima distribuciju i proizvodne pogone diljem bivše Jugoslavije. Pogledajte izvještaj Atlantic Grupe. Kao i obično, u njemu se služe šifrom “jugoistočna Europa” da opišu bivšu Jugoslaviju. Navodi se, naprimjer, da imaju 16 distribucijskih centara te ih popisuju. Osim onih u Hrvatskoj, to su: Široki Brijeg, Sarajevo, Tuzla, Laktaši, Bihać, Ljubljana, Beograd, Novi Sad, Niš, Čačak, Podgorica i Skopje. No da, svi su ti gradovi, nedvojbeno, u jugoistočnoj Europi, ali nekim slučajem gotovo sasvim pokrivaju područje bivše države, nije li tako?
Sad dolazimo do onoga što ljudima smeta kod Jugosfere, naročito u Hrvatskoj. Nekima smeta sama ideja. Ne mogu se pomiriti s činjenicom da se stvari uglavnom vraćaju u normalu i da sve više manje opet teče po starom, sa starom ekipom. Ali, zapravo, većini smeta ime. Da se razumijemo: ja nisam ni na koji način emocionalno angažiran u tome. To nije nikakav poseban projekt, ni bizarna ideja stvaranja nove Jugoslavije, ni britanska zavjera. Zovite to kako hoćete ili se pretvarajte da se to ne događa, ako vam je tako draže. Meni je svejedno. Zar ja noću ne spavam zato što se košarkaška federacija Jugosfere zove Jadranska liga, premda ni Makedonija ni Srbija nisu ni blizu Jadranskog mora? Je li važno što i lokalne i internacionalne tvrtke govore o jadranskoj regiji? Ni slučajno.
A što je s gnusnim zločinom jugonostalgije za koji me optužuju? Dakle, prije rata nikad nisam bio u Jugoslaviji, pa ne mogu nostalgično čeznuti za njom. Ali mislim da optužbe za jugonostalgiju često potežu oni koji se iz ideoloških razloga protive i samoj pomisli da ljudi na ovom području dijele zajedničku prošlost, zajedničke probleme i, u mnogim aspektima, zajedničku budućnost. Hrvatska kompanija kupi slovensku kompaniju koja je već kupila srpsku kompaniju koja prodaje proizvode u Makedoniji i Bosni. To nije jugonostalgija, to je biznis. Je li jugonostalgija razlog što hrvatski lanac dućana nakitom zapošljava električare iz Srbije da im uvedu instalacije u dućane? Ne, razlog je jezik, međusobno razumijevanje i cijena. Zašto Gorenje seli proizvodne pogone nekih kućanskih aparata u Staru Pazovu? Zbog nostalgije? Ako tako mislite, ne morate se ni truditi čitati dalje, vi ste izgubljeni slučaj!
Je li Severina popularna u Srbiji, a Toše Proeski zvijezda u Hrvatskoj zbog jugonostalgije? Potiče li jugonostalgija velike izdavače da prodaju knjige od jednog kraja bivše države do drugog, ili su im motivi ekonomski i zdravorazumski? Je li jugonostalgija razlog što novine distribuiraju tek neznatno različita izdanja za Srbiju i Bosnu, ili Hrvatsku i Bosnu? Dajte, molim vas! Jugoslavija je umrla prije 20 godina!
Sad kad smo to rekli, treba reći i da se sve bivše jugoslavenske republike suočavaju s brojnim identičnim problemima koji zahtijevaju i mnogo identičnih rješenja. Na primjer (s iznimkom Kosova), sve imaju malobrojno ostarjelo stanovništvo, niski natalitet, manjak imigracije koja bi to nadoknadila i rastuće probleme s mirovinama. Stanje gospodarstva svih država razlikuje se, ali svi se trude izvući iz recesije. Korupcija, nepotizam i upletanje politike u različitoj su mjeri prošireni i sveprisutni. Organizirani kriminal oduvijek bivšu državu smatra jednim teritorijem. Što se, dakle, poduzima da se ljudi povežu i pozabave stvarnim problemima? Zapravo, mnogo.
Ono što se prikazuje jest ustaljena politička koreografija za javnost. Prepirka oko summita u Sloveniji jedan dan, vika oko značenja Oluje drugi. A sljedeće minute Ivo i Boris drže se za ruke u Bruxellesu ili se uzajamno obasipaju izrazima naklonosti u Beogradu. Onda eto Ive kod Mila, pa dođe i Boris, a onda se Haris, Filip, Ivo i Boris nađu zajedno u Sarajevu. A Borisova žena i djeca ljetuju, naravno, na Brijunima, gdje je već rezervirano za Boruta. Pa kamo bi inače išli? Turska već odavno nije u modi.
Ono što javnost ne vidi je najzanimljivije, premda je, paradoksalno, ujedno i najdosadnije. Tko slijedi kad se sastanu premijeri? Veterani, vojnici, bankari i inženjeri? Nitko. Zamislite da vam je potreban forum da vam pomogne koordinirati te dosadne tehničke stvari. Kako biste ga nazvali? Ne možete slijediti skandinavski model i dati mu regionalno ime, kao Nordijsko vijeće koje su oni smislili, niti možete utemljeno skovati ime poput Beneluksa, kao Belgijanci, Nizozemci i Luksemburžani. Možete ga samo nazvati, recimo, Vijeće za regionalnu suradnju, s tim da svi znamo na koju se regiju to odnosi, ali je ne smijemo imenovati. O, da, a onda vijeće smjestimo u Sarajevo i postavimo mu Hrvata na čelo.
Kamuflaža. U redu, mogli biste reći kako su u RCC-u zastupljene i zemlje koje ne spadaju u Jugosferu. Svakako, ima ih. Ali je li članstvo važno za Grčku i Tursku? Mislim da nije. A što je s Moldavijom? Točno, i ona je sudionica Vijeća, kao što je i potpisnica Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini, ali samo kao siroče ili odbačeno dijete s kojim nitko ne zna što drugo početi. U stilu “Ti si sasvim sam? Pa zašto se lijepo ne odeš igrati s onim curicama i dečkima s Balkana?” I još nešto: čudno je kod CEFTA-e što nijedna od zemalja potpisnica zapravo nije u Srednjoj Europi.
Ali da se vratimo RCC-u. Čime se to vijeće bavi u posljednje vrijeme? Sastancima s temom okoliša, reformom obrazovanja, osiguranjem od katastrofa, kulturnom baštinom, protupožarnom zaštitom i avijacijom u regiji. Zanimljivo? Ne. Važno? Da. Ali u ovom kontekstu bitno je razumjeti da su okosnica RCC-a i CEFTA-e bivše jugoslavenske republike, s tim da povremeno netko nov pristupi, kao Albanija, ili ode, kao Slovenija. Isto tako, sve što se zove Zapadni Balkan ili jugoistočna Europa zapravo je kamuflirana Jugosfera.
Kakve to ima političke implikacije? Potencijalno to znači da bivše jugoslavenske republike usklađuju što više toga mogu kako bi izvukle najveću moguću korist, a to se, zapravo, i počelo događati. Neka vrsta političkog Eurosonga u kojem sudjeluju svi bivši Jugoslaveni, premda se u ovom slučaju svi pretvaraju da ne sudjeluju, odnosno to prikrivaju kako ne bi povrijedili ničije osjećaje. Spomenuo sam Nordijsko vijeće i Beneluks, koji su bili važniji u prošlosti, dok ih je sad uglavnom nadišla Europska Unija. To su zanimljivi primjeri za RCC. U Nordijskom vijeću, naprimjer, od pet zemalja članica Island i Norveška nisu članice EU. Ipak, sve su članice Schengena.
Članice Nordijskog vijeća su i tri autonomne regije – Grenland, Ålandski otoci i Farski otoci. Kad je posrijedi Kosovo, uvijek govorim kako u Europi ima mnogo neobičnih pojava i maštovitih rješenja, a sve se može riješiti kad se hoće i kad postoji dobra volja. Ali ponovit ću još jednom kako mi kasnije ne bi izvrtali riječi: suradnja nije šifra za novu Jugoslaviju.
No dobro, čujem vas kako kažete, sve je to vrlo lijepo, ali očito zatvarate oči pred stvarnim problemima, naprimjer, između Kosova i Srbije, u Makedoniji i prije svega u Bosni. Ne zatvaram oči, samo tvrdim da se tu događa mnogo toga dobroga o čemu se ne piše ili se ne shvaća ispravno. Ali vjerujem i da je Jugosfera neka vrst kupole ispod koje su smještene nacionalne sfere. Srbosfera koja se pruža od Drvara u bosansko-hercegovačkoj federaciji do enklave Štrpce na jugu Kosova. Hrvatska sfera koja također obuhvaća dobar dio Bosne i Hercegovine, i albanska sfera koja je samo djelimice unutar Jugosfere.
Mislim da je Jugosfera benigna tvorevina i šteta je, iako je i razumljivo, da mnogi, naročito u Hrvatskoj, prigovaraju imenu. Ali nema u tome ničeg neizbježnog. Vidjeli smo kako pojedinci imaju moć razoriti živote milijuna i obilježiti duh vremena na najdestruktivniji mogući način. Ne mislim da će se Bosna raspasti i da će redefinirati granice, ali nemam kristalnu kuglu. Napokon, ja sam jedna od onih budala koje su govorile kako neće biti rata u Bosni jer svi znaju kako bi krvi bilo do koljena pa zato neće dopustiti da do toga dođe. Pouka, bar po meni, glasi da se dobre stvari koje se sad događaju neće i dalje događati i razvijati ako ih ne pazimo, ne potičemo i ne njegujemo.
Jasno mi je da mnogi Hrvati ne mogu progutati riječ Jugosfera. Ali zapitajmo se zašto. Ne samo zbog prefiksa “Jugo-”, nego zbog dubokih emocionalnih problema koje otvara. Priznat ćete da ljudi ne doživljavaju Makedonce ili Slovence ili Bošnjake baš takvim strancima kao što su Austrijanci ili Grci, ali ako odete korak dalje, kao da dodirujete neki živac. To je ono što francuska analitičarka Dominique Moisi zove “geopolitikom emocija”. U ovom slučaju “Jugo-” može simbolizirati istodobno i strah i ljubav, ljutnju i potrebu, prošlost i budućnost. Da, sigurno je tako. Da sam prije godinu dana napisao članak i opisao sve što se događa, ali tome nisam dao sporno ime, pogodite što bi se dogodilo: ništa. Sve bi prošlo potpuno nezapaženo. Ali kad sam odabrao to ime, nehotice sam dodirnuo živac ili opisao nešto što milijuni već znaju i proživljavaju. Odjednom se pojavila riječ koja to opisuje i sažima, to je sve. Ali ako vam se riječ ne sviđa, ne brinite. Ne grize!