Ovih se dana zbio “taj awkward moment” kada Hrvate uhvati “joliemanija” pa potpuno pobenave jer ponovno su uspjeli u istu rečenicu nagurati Angelinu Jolie i svoju malenkost. Ludilo otprilike započne ovako. Prvo Angelina nešto (u ovom slučaju čak nismo sigurni ni radi li se uopće o njoj), onda se mi na to nešto “ukrutimo” i silujemo temu do neraspoznatljivosti.
Novinari su istog trena pozvali dežurnog stručnjaka i “anđelinologa”, Radu Šerbedžiju, da objasni je li Angelina Jolie stvarno mislila ono što je navodno napisala na profilu koji nije nužno njen i kako bi se mi kao njeni podanici trebali postaviti nakon što smo pročitali riječi koje mogu i ne moraju biti riječi Angeline Jolie. Rade nije imao odgovor za vojsku ljubopitljivih novinara jer samo Angelina može tumačiti riječi Angelinine.
“Nacionalizam ne treba miješati s patriotizmom”, reče, navodno, mudra glumica, dobročiniteljica i velika obožavateljica Hrvata i sveg hrvatskog, a njene riječi ostadoše zauvijek urezane na naslonu drvene klupe povijesti.
Angelina Hears a Who
Bilo kako bilo, Slavko Goluža izvalio je nešto što je iznenadilo samo one koji su život proveli na pustom otoku jer stanovnici ovog malog kutka svemira odavno su oguglali na izljeve nacionalizma i da nije Angeline Jolie, bila bi to još samo jedna stvar koja je štrecnula isključivo novinare. Prosječni osviješteni Hrvat čuo je ovu izjavu, na sekundu zastao i pomislio “sereš li ga sereš” i bezbrižno nastavio svojim putem neokrznut viješću, kao da je netom čuo da je otkriven Higgsov bozon.
Međutim, zahvaljujući Angelini Jolie, ili nekom tko održava Jolie Project na Twitteru, u Hrvatima se probudio taj kozmopolitski prkos, prepoznali su povijesni trenutak i tako se Slavko Goluža našao u nemilosti. Tko je vidio miješati nacionalizam i sport? Pa to je suludo. Bilo bi divno da se Angelina na ovaj način oglasila i u ostalim nacionalističko-sportskim trenucima. Zamislite samo kako bi to bilo da se ova blaga žena pravovremeno obrecnula na navijače kojima se često zna dogoditi da pomiješaju četrdeset prvu i Prvu hrvatsku nogometnu ligu.
No, tako to ide s božanstvima. Ne biramo mi nego Oni.
I tu se ponovno vraćamo na poznatu hrvatsku plemensku očaranost Angelinom Jolie, njenom aurom, svetošću, djevičanskim sjajem i onim što nam neprestano daruje. Svoje vrijeme. Zanimljivo je gledati narod koji se uzjebe istog trena kada im Blažena djevica Angelina, ili netko od njenih apostola, baci kosku. Istog trena zaboravljamo da je Hrvatska postojala puno prije “Tomb Raidera” i “Mr. & Mrs. Smith”, stajemo na njenu stranu, zaboravljamo na sportsku pobjedu i želimo se ujediniti u poruci koju ćemo odaslati složno kao Tkograđani iz “Hortona” dr. Seussa: “U tebe vjerujemo Angelina, u tebe se uzdamo, a ne u Slavka Golužu”.
Ne idi desno na križanju staze, tu ne ide nitko, svi se Slavka paze
U velikom almanahu beznačajnosti, nismo vidjeli jasniji primjer hrvatske podložnosti slijepom vjerovanju u Višu silu. Naime, glumica se nikada nije fizički “ukazala” i svojim božanskim glasom osudila Slavka Golužu na beskonačnost u ništavilu. Ne, Hrvati su vidjeli samo tekst koji je, uzgred rečeno, mogao napisati bilo tko, i istog trena povjerovali da se radi o sv. Angelini od Los Angelesa. Da stvar bude smješnija, Mirza Džomba ponosno je stao uz Angelinu i konstatirao da je izbornik stvarno pretjerao. Ovako smo slijepo dosad vjerovali samo Bogu, Isusu, Titu i Angelini.
Nakon što pročitate ovakve budalaštine, postaje vam jasno koliko je ljude jednostavno uvjeriti u bilo što i koliko je malo potrebno da nas podijeli na one koji će stati uz Angelinu i one koji će stati uz Golužu. Kao da je bilo kog briga za strane u najbeznačajnijem “okršaju” u povijesti.
Na kraju krajeva, koga uopće briga što ljuti Angelinu Jolie? Hoće li nas kazniti tako što će munjama koje ispaljuje s plamteće kočije kazniti one koji miješaju nacionalizam i patriotizam? Što vas za ime Boga, Isusa i Angeline može natjerati da dajete četvrtinu jeba za to što kažu slavni?
Najsmješnije od svega je to da mi uistinu vjerujemo da je nekom stalo do Tkograda i onoga što Tkograđani pričaju. Mi želimo vjerovati da je netko “važan” uzeo vremena i poslušao ono što lupetamo “mali mi”. Nama u konačnici imponira to što je netko slavan prepoznao naš nacionalizam i o njemu pričao. Želimo vjerovati da je Angelina za doručkom u jednoj od svojih vila pričala Bradu Pittu o Slavku Goluži jer želimo vjerovati da nema pametnijeg posla od lupetanja o tome je li hrvatski rukometni izbornik pričao o filmu ili o vojnoj operaciji.
Mi smo mali narod, a mali narodi trebaju velike budalaštine u koje će vjerovati. Zato ih i imamo toliko mnogo.
Tekst preuzet sa Indexa