Ovih dana u Runovićima kraj Imotskog održana je manifestacija posvećena činjenici da je lokalni nogometni klub Mračaj dao trojicu kapetana reprezentacije. Ivana Buljana, Ivana Gudelja i Zvonimira Bobana, povodom čega je postavljen veliki pano na kojem su prva dvojica u običnim bijelim majicama, a Zvonimir Boban je u dresu reprezentacije Hrvatske.
Jasno, osim što na pano nisu postavljene fotografije Buljana i Gudelja u dresu Jugoslavije, s fotografija u dresa Hajduka, uklonjen je grb kluba. I tako smo dobili jednu paradoksalnu situaciju u kojoj zapravo ne znamo što se zapravo obilježava na panou i na kompletnoj manifestaciji.
Nije, naravno nepoznata stvar da u dobrom dijelu javnosti, a u nekim regijama naglašenije nego drugdje, postoji ozbiljan zazor pa i otvorena netrpeljivost prema Jugoslaviji i socijalističkom razdoblju u cjelini. Ta netrpeljivost vuče korijene iz Drugog svjetskog rata i ruku na srce, u mnogim slučajevima bila je obostrana. Partija jest mnoge krajeve smatrala neprijateljskima, čak i kada to nije bilo izgovoreno.
Činjenica pak da to jest bilo obostrano ne može promijeniti povijest u cjelini, jednako antifašističku borbu, njene poruke i stvaranje SFRJ, kao i partizansku prošlost Hajduka. I zapravo je nevjerojatno kako ljudima iz Runovića koji su postavili ovakav pano to nije jasno. Stvar je još nevjerojatnija imamo li u vidu činjenicu da se istovremeno odaje zaslužena počast dvojici ljudi za postignuća u razdoblju kojeg bi organizatori najradije izbrisali.
Dodatno, kada je riječ o Hajduku, on je u socijalističkom razdoblju bio najuspješniji u svojoj povijesti. Realno, najveći dio mitologije kluba i jest vezan za taj period, ali je i inicijalno potaknut prvim Smojinim tekstovima. Drugim riječima, brisati grb s petokrakom i predstavljati Buljana i Gudelja kao dvojicu rekreativaca u bijelim majicama, a ne kao prvotimce i kapetane Hajduka je u krajnjoj liniji tragikomično, a usput izgleda kao da su u Runovićima prespavali proteklih dvadeset godina.
Jer ovo što su oni sada napravili bila je uobičajena praksa devedesetih, kada je bilo kakvo spominjanje socijalizma, Jugoslavije i partizana bilo tretirano kao izdajnički čin. Tada su retuširane fotografije na kalendarima, a trofej Kupa Maršala Tita misteriozno nestao iz trofejnog salona Poljuda.
Štoviše, i u prvom desetljeću dvijetisućitih stvari se nisu nimalo pomaknule, budući da je Luka Nižetić napadnut na vlastitom koncertu jer je nosio očev originalni dres Hajduka s grbom s petokrakom. Priča pak o tom pokalu kupa i njegovom prekodiranju u trofej osvojen u srcu neprijateljskog Beograda na početku rata zahtijeva drugi tekst i temu.
Međutim, priča o retuširanju fotografija i svojevrsnoj normalizaciji odnosa prema prošlosti, zapravo je već zaključena u Hajduku krajem 2011. godine. Tada je, kao jedan od prvih poteza novog Nadzornog odbora kluba na čelu s Joškom Paladinom, u eri u kojoj su članovi kluba zapravo počeli upravljati Hajdukom, smijenjen Pavle Ciccarelli kao čelni čovjek marketinga. I to upravo zbog retuširanih fotografija s kalendara za 2012. godinu.
Ono što je tada u čitavoj priči bio novum, jeste činjenica da je čak i dijelu tvrdog navijačkog jezgra koje ima jednaku netrpeljivost prema socijalističkom razdoblju postalo neprihvatljivo da se povijest mijenja i s fotografija brišu grbovi kluba. Stoga se i može reći da je ta stota godišnjica Hajduka predstavljala neku bitnu prekretnicu u zdravijem odnosu prema prošlosti.
Danas smo u 2023. godini, a do Runovića još uvijek nije stigla vijest o normalizaciji odnosa prema prošlosti.
Tekst preuzet sa Telegrama