Stiglo na adresu primateljice prije 34 godine
Samo želim osobi pogledati u oči. I ne odvraćati pogled dok sve ne iščitam. Pa makar vidjela samo mržnju i opet mržnju, koja viri iz razrogačene iznenađenosti i mutne žalosti zbog toga što su nam se pogledi ukrstili.
„Slučaj“ bi, u pet minuta, riješio priučeni forenzičar, bez velikoga znanja i iskustva. Jednostavnije ne može biti. Na Pismu nema puno otisaka prstiju. Samo onoga koji ga je tipkao, umetao u kovertu i lijepio marku, vjerojatno tragovi jagodica poštanskoga službenika i sigurno zgrčeni i ukočeni otisci osobe koja je Pismo dobila. Ne, to nisam ja, samo sam jedina koja je Pismo čitala, nakon one kojoj je upućeno. I eto, valjda je došlo vrijeme, baš sada, nakon 22 godine, da Pismo pronađem u urušenom životu, izvučem iz kutije i ponudim otiske prstiju svima koji bi htjeli po njima tražiti uzroke, razloge i posljedice. Svjesna da to danas malo koga zanima, godine su protekle, tko je preživio – preživio, a tko nije – njegova slabost, previše mu krhki bili tijelo i duša.
Mnoge je ubio metak, nož, šrapnel, klada, voda, štrik, uže … potegnuti nečijom rukom. Baš kao što su neke tuđe ruke ispisivale planove osvajanja, zauzimanja, protjerivanja i ubijanja onih koji bi mogli zasmetati. Nekoga je ubila i preteška riječ. Poslana od anonimne kukavice koja ima mišljenje i zna što je najbolje, ali u vlastitom jadu i ništavilu od sebe same, ne zna kako to direktno i jasno reći, nego pribjegava metodi koju ne koriste ni najkrvoločnije divlje zvijeri. Ali i kod njih se, kad napadaju, razaznaje tko na koga nasrće. Samo ljudi, ljudi su razvili svoje metode uništenja drugih, nesvjesni da su one tek puki početak samouništenja.
Pismo nosi datum 8. kolovoz / august 1991. godine – poslano iz Zagreba – na adresu u Zagrebu – anonimno, polupismeno, natipkano pisaćom mašinom – primalac poznat, sve uredno, ime i prezime, radna organizacija – Generalturist Turizam, Praška 5, za Mirjanu Kljaić.
I u njemu piše:
„Glinena Srpkinjo … pazi jer te budno pratimo i svaki tvoj krivi potez, u korist tvojima, odmah proslijeđujemo našim ‘pravima’ u Sabor … je si li dala svoj hemafroditski glasić za stranku Djukića, pa jasno, nisi, to je u suprotnosti sa tvojim četničkim vezama … gotovo zaboravih epitetski Naslov tvoje iznajmljene zemljarine gdje tvoji ‘ugroženi’ roditelji čuvaju ‘srpsko’ ognjište, štićeni bradatim prijateljima … što kažeš na ideju ‘Cigani lete u zrak’, u prijevodu glineni roditelji … možda se stignu u zraku s plamenim jezicima pomoliti prije nego se vrate na hrvatsku grudu koju smo vam samo iz samilosti posudili kad ste hrabro trčali od turaka i njihovih drvenih kolaca … vidim da ti se svidja ova igra zemlja – zrak – zemlja … možeš im se i ti iz našeg Generalturistovog stana pridružiti … ili još bolje igrat ćemo se s tobom gilji – gilji ražnjića na čeličnoj bajoneti koja obečajemo ne hrdja iako je iz Dalja pa će ti biti bliže i toplije pri srcu … šteta što nisi trudnica da isprobamo recept zrak – kolac – bunar… za Dom spremni – U“.
Možda bi moja sestra bila protiv objavljivanja dijelova Pisma da nije: – Dva i pol mjeseca nakon njegovoga prispijeća dobila radnu knjižicu u ruke – dvije godine poslije karcinom želuca – te tri i pol godine nakon Pisma umrla (1954 – 1995).
A da napisane riječi nisu pokrenula mijenjanje stanica u organizmu … nitko me u to i ne pokušava uvjeriti.
O tih skoro nepostojećih dvadeset i dvije godine neću sada. Jer, u Hrvatskoj se sve gromkije obilježava i proslavlja oslobađajuća akcija Oluja, a ova ispovijest, kao i mnoge slične, u to se ne uklapa. I ne samo da nema svoje mjesto kao dio historijskoga pamćenja, nego se omalovažava kao „jedna obična lična priča“. A ona to nije. Simbol je jednoga rata, kao što ima puno takvih simbola, nastalih mimo njihove volje i želje. Još uvijek nisam odustala, iako je bilo dovoljno vremena za takvu odluku, od ukazivanja na istinu, odnosno, jedan njen dio. Istinu u nepravdi, u zlu, u mržnji, u jadu koji se hrani tuđim atomima i molekulama, jer se boji vlastitih.
Zato mi je danas najvažnije saznati tko je autor tih napisanih misli o „gilji – gilji ražnjićima na čeličnoj nehrđajućoj bajoneti“. (Oprosti mi, sestro, što to iznosim pred vrata pakla!). Ne bih tu osobu (znam, pogrešna riječ) pitala da li joj je možda netko trudan, pa predložila da isproba recept „zrak – kolac – bunar“. Samo bih je gledala u oči i iz njih čitala mržnju koja nije mogla nastati pod pritiskom i utjecajem politike, vođe ili vožda. Možda bih je odvela i na Mirjanin grob u Glini, dala joj šansu za igru „zemlja – zrak – zemlja“.
Prije toga, očekujem političku i demokratsku hrabrost države Hrvatske, i kao samostalne državotvorne cjeline i kao dijela Evropske unije. Neka u takvoj hrabrosti zaduži jednoga običnoga forenzičara koji bi, na temelju vijugica na jagodicama dva prsta desne ruke, utvrdio tko je pisao ovo Pismo. Da tek onda vidimo tko je pobjednik. Onaj koji je pobijedio ili onaj koji ponosno stoji na razvalinama vlastitoga života.
(Tekst je napisan 2. 8. 2013. godine i bit će sadržaj romana u pripremi)
Jagoda Kljaić 04. 08. 2025
Izvor: Jergovic.com