Jede mi se nešto slatko.
Koliko ste samo puta čuli tu rečenicu?
Ista se neprimjetno, kao najbolji komandos, najčešće u kasno poslijepodne oko 15, 16
časova ušunja međ’ radni narod. Kao da osjeća kad koncentracija na poslu padne i
svjetlost dana krene da gubi bitku. Ručak je daleko iza nas, večera i udaljenija, ispred.
Neki nemir i neizdrž se u nastane u čovjeku.
Kratak slatki zalogaj, a Boga mi i kafica uz to, premošćuju sporni trenutak.
Slatki nadvožnjak dana.
Intermeco rutine.
****
Mnogi vole slatkiše. Ništa čudno.
Sporno može biti gdje ih pronalaziš, ko ih pravi, kada, kako.
Ako su industrijski, kao mocart kugle, lako se nađu. Slično kao Štarkove bananice ili
mančmelou, lokalno utočište slatke sigurnosti. Blizu potonjima je i krašova bajadera.
Tango strasti ili zalogaj slasti.
Za one posebne, ručno pravljene delicije, ipak treba više truda i znanja.
Maštao sam da napravim biznis sa Slatkom mapom Beograda. Tu označim iliti tagujem
gdje se šta dobro nalazi, pa vi onda put pod noge. U vizitu, što se kaže. Ako laže koza,
ne laže rog, što veli narod.
Omanuo sam, kao i sa hiljade drugih plodonosnih ideja, ali ću ipak ostaviti slatki trag.
Nije šala, brale moj.
’aj’mo onda, dug je put pred nama:
Baklava od suvih šljiva kod Vučka
U Ustaničkoj ulici je prva stanica. Nije triler kao u onom filmu gdje glumi Kičić. Više je
slatki sevdah. Karasevdah od šljiva. U pekari kod Vučka rade prekrasni ljudi O. i D. Sa
njima se uvijek sit ispričam i nasmijem. Sarajlije su, a vole IKEA-u, gdje sam trenutno
raspoređen po V.S.-u. Ono po čemu su ipak najjači, mada toga nisu previše svjesni,
jeste baklava sa suvim šljivama. Ovaj kolač ne prave redovno, nego povremeno i moram
ga nekada poručiti telefonom, pa čak i lično. Hrskava, karamelizirana kora i unutra
divne, sočne suve šljive, zaustavljene na pola puta da postanu pekmez od šljiva. Recept
je usmeno donesen iz Libije. Zamišljam pokojnog Gadafija kako mljacka nad rskavom
delicijom. Cijenim da svaka kvalitetna poguzija u gradu mora nepca počastiti ovim
čudom. Makar jedared.
Bombondžija
Dalje idem kod poslednjeg pravog Bombondžije u gradu. Lokacija je u blizini
Ekonomskog fakulteta, Picinog parka i Manakove Kuće. Tradicija duga osamdeset pet
godina u pravljenju ručno sječenog ratluka, luša, bombona i karamela.
Kad vidite naše ljude iz Australije, Amerike i širom Evrope da ovdje bez velike pompe
stižu i kupuju poklone koje nose rasutim kućama po bijelome svijetu, sve bude jasno.
Miriše na slatkiše i dobru energiju, ljude. Prah u šećeru kao behar stvarnosti.
Divan je miješani ratluk, ali i onaj sa pistaćima, suvim šljivama, ružom ili vanilijom i
bergamotom. Nekada se pijenje kafe u Beogradu bez kocke ratluka nazivalo – ćelava
kafa. Lijepa ilustracija nedostajućeg užitka.
Domaćinski dom se obraduje ovom svježem i preukusnom slatkom poklonu. Topi se u
ustima u zagrljaju kafe. Prijatna kooperacija istočnjačkih životnih ukrasa.
Moskva šnit
Kad smo kod tradicije, teško je preskočiti Hotel Moskvu i nadaleko poznati Moskva šnit.
Ova torta je za grad postala sinonim slatkiša, otprilike kao nedostižna saher torta u
Beču. Gre’ota je omašiti degustaciju ove odlične voćne torte sa ukusnim filom. Sam
ambijent hotela dodaje dimenziju, odnosno finu patinu Beogradske istorije i bogate
prošlosti. Gospodin za pijaninom daje posebnu čar. Savršen štimung. Gospodski Beli
Grad.
Koštana na Bulevaru
Klasična, ogoljena poslastičarnica starog kova i suhoparnog enterijera. Tek sam je
nedavno otkrio na čuvenom Bulevaru (Revolucije) kralja Aleksandra. Boza koju prave je
vrhunska. Svakako svježija i malo slađa od od onih iz prodavnica zdrave hrane. Od
kolača nude ujednačen izbor i cijenu, a mile su mi gigantske princes krofne kao i
čokoladni išleri. Supruga voli krempitu. Nema greške.
Pelivan
Nije što je najstarija, odnosno još iz 1851. godine, ali ovo mjesto ima kultni
sladoholičarski status. Nakon što je izvjesni Mustafa u drugoj polovini deventaestog
vijeka osvojio medalju u rvanju, od tog novca je osnovao prvu poslastičarnicu u
Beogradu i nazvao je Pelivan. To je persijska riječ za rvača, borca ili junaka, a ovdјe se
nalazi u kontekstu posebnog tipa rvanja karakterističnog za Kosovo, Metohiju, Sjevernu
Makedoniju i Rašku oblast. „Pelivane“ uglavnom drže Goranci, pripadnici balkanskog
naroda porijeklom sa Šar planine.
Dalje se niže istorija – širenja poslastičarnica sa istim imenom po Srbiji, rušenje
poslastičarne u bombardovanju centra Beograda tokom drugog svjetskog rata, te
relokacija na današnju adresu u Bulevaru kralja Aleksandra.
Danas je prigušena ogromnim Starbaksom u neposrednoj blizini čiji svjetlosni i brend
mišići naprosto dominiraju okolinom, ali ako znate da jedete žito sa šlagom ili Pelivan
tortu uz limunadu na mjestu koje je nadživjelo države, bilo svjedok oslobađanja Srbije
od Turaka, nastanka Kraljevine Srbije, a zatim i Kraljevine SHS, kao i Prvog i Drugog
svjetskog rata, onda zasigurno osjećate nepobjedivu vatru postojanja u svakom
zalogaju. Starbaks dobija 0 bodova u tom slučaju.
Anđeli kolači
Ovi ručno pravljeni suvi kolači su divni, a ukusi su razni. Pravljeni su sa puno ljubavi, kao
kad tetka Sandra iz Banjaluke priprema djeci razne đakonije. Slažu se uz čaj, a mogu
poslužiti kao zdravi dezert nakon obroka ili zanimljiva užina djeci za školu. Pakovanja
pojedinačna, a rade i rafalna. Po volji vam.
Koki
Na Vračaru, a i šire im nema premca. Lociran u zaleđu Hrama i maskiran u niz ne previše
uglednih izloga. Teško biste ih sami pronašli na raskršću prašine i trola. Ovde se prave
neki od najboljih sitnih kolača u gradu; čokolada se topi u ustima – ukusi narandže,
mente, vanilije. Fantazija, što kaže Đorđe Čvarkov iz „Državnog posla“.
Svakog stranca u gradu bih počastio malim, slatkim zalogajem iz Kokija, kao izraz
neponovljive srpske dobrodošlice. Pakovanje besprekorno. Lokal miriše na svježu,
samljevenu kafu koja se tu pakuje i prodaje što mjestu dodatno daje mirisnu auru.
Ako želiš da očaraš damu ili nekog stranca, kutija Koki kolača je jednostavan i originalan
način. Jedina zamjerka su malo skuplje cijene za prosječnog stanovnika grada.
Sladoledi:
Od sladoleda, prvi izbor bi bio Crna Ovca. Jedan od najboljih u gradu, bez sumnje.
Konstantna gužva ispred lokala u ulici Kralja Petra to samo potvrđuje. Koleginica iz
Italije mi je priznala da je stvarno dobar i otkrila ukus koji nikada nisam razmatrao ni
pod razno – orah; sjajan kremasti, reljefni izbor u ogledalu kvržica na jeziku. Dalje, tu su
ukusi čokolada/lešnik odnosno đanduja, pistaći, malaga, plazma, šljiva i druge moderne
kombinacije poput badema i bijele čokolade, višanja i plazme, itd.
Vatromet slasti.
*
Kada je prije nekog vremena gospodin R. oglasio da traži osobu koja ima strast prema
biznisu i slatkišima, razumije modernu maloprodaju i razvojni koncept koji Moritz Eis
ima, ozbiljno sam zastao i zamislio se. Kao da se meni lično obraćao meni. Stani malo,
pa ja sam taj – zrelost, godine, strast, volim slatko, tražim nove šanse, … Ali, negdje
sam zapeo u tom procesu i nikada mu nisam pisao. Da li sam pogriješio, pokazaće
vrijeme.
Elem, visok kvalitet sladoleda, neobični ukusi, besprekorna higijena i usluga,
eksperimenti sa štark ukusima – smoki, bananica i dr. razlog su da im date šansu u
slatkom beogradskom višeboju. Dobro će se plasirati, siguran sam.
*
Nekada u samom centru u ulici Maršala Birjuzova, a od skora u Karamatinoj ulici u
Zemunu, živi poslastičarnici običnog naziva „Poslastičarnica“. Tu se zaista možete
počastiti egzotičnim sladoledom – italijanska tehnologija, a srpski ukusi. Ne znam da li
ste do sada probali sladoled sa ukusom kruške karamanke, drenjine, ajvara, šljive
madžarke ili tamjanike, ali to možete učiniti ovdje. O ukusima se ne raspravlja, ali ovo
ovdje je slatka subverzija. Vrijedno obilaska, svakako.
***
Oni što su malo duže ili od vajkada u Beogradu pamte i preukusnu Dezert tortu iz
istoimene slastičarne u ulici Vojvode Stepe. Danas postoje dve dezert radionice koje
prave ovu tortu i samo su sjenka nekadašnje slatke sile i moćne torte.
A raja po gradu sjeća se sigurno i Malog Princa. Prijatan ambijent i dobri slatkiši.
Pouzdano znam da je ovaj koncept u svojevrsnoj hibernaciji. Možda jednog dana i
vaskrsne, na radost svih ljubitelja dobrog, slatkog zalogaja.
Ko zna šta (slatki) život nosi …
****
Dragi istražitelji sladokusnog blaga, naravno da ova mapa može da se dopisuje,
prepravlja, precrtava, koriguje, a prema nacrtima mašte onog ko čita. Jedina ograničenja
su dostupno vrijeme i novčana sredstva na raspolaganju, možda i zdravstveno stanje. Tu
i nisam baš od previše pomoći. Mogu samo da vas ohrabrim da pođete na put.
Prijatno!
P.S. Luče mi se pjuvačne žlijezde od pisanja i javlja mi se da ću morati pisati i verziju
broj dva ovog slatkog pisma jer toliko još neistraženog oko nas postoji.
Kroz šećernu migrenu, javlja mi se muzej čokolade, odžak kolač ili proizvodi Adore
čokolade, možda čak i rolnice od cimeta iz IKEA-e ili Mandarina kejk šop.
Za kraj, nekada je bilo popularno „Ćao inspektore“, a danas je fensi jesti „Ćao šećeru“ 🙂
Oguman, o junu 2023.