Krst je oduvijek bio simbol raspeća i ljudske golgote. Oznaka borbe i mučnih, ali i radosnih dešavanja. Kod nekih možda budi i negativna osjećanja.
Crveni Vozarev krst je spomenik za koji kažu da ga je podigao poznati beogradski knjižar i štampar Gligorije Vozarević još 1847. godine. Neki izvori tvrde i da je tu poginuo vozar špediter i da su mu drugovi podigli krst u znak sjećanja. Danas je to spomenik kulture, a smatra se prvim javnim spomenikom u Beogradu. Obnovljen je 1933. godine u crvenom vještačkom kamenu i po njemu je jedno novo naselje dobilo naziv – Crveni Krst.
***
Da bi razumjeli genezu Crvenog Krsta, dobro je da se pročita knjiga proslavljenog reditelja Gorana Markovića – Male tajne u kojoj nam donosi priču o dolasku roditelja, čuvenih glumaca Olivere i Radeta Markovića, u novoosnovano Beogradsko dramsko pozorište na Krstu nakon kraja 2. svjetskog rata. Niko od važnijih glumaca nije htio da ide u tada daleku periferiju ocrtanu trošnom kaldrmom i vijugavim livadama okolo Beograda.
Tu negdje u blizini, samo dve, tri decenije ranije, na prvom spratu Građansko-zanatske škole, 20. aprila 1920. godine rođen je Beogradski radnički sportski klub, prvo takvo društvo u Srbiji i jedno od prvih u svijetu.
***
U naponu nove, velike socijalističke države i rastu glavnog grada, Crveni Krst i Čubura postaju urbana čvorišta novih generacija. Danas su to popularno nazvani – habovi. Nekad su to bila gradska predgrađa, kao danas Kotež, Resnik ili Ripanj, gdje se tiho i van dohvata radoznalih očiju rađaju neka nova umjetnička, naučna i sportska čuda.
Momci sa Krsta su oduvijek boksovali u Radničkom, igrali fudbal na Obiliću i gajili „rasu“ kako su se nazivali golubovi. Na igranke se išlo u „Božidarac“ i „Najlon baštu“ gdje je saksofon svirao Šarlo. Rađale su se prve mladalačke ljubavi i gubila nevinost. Pikao se i basket po vascijeli dan. Gluvarilo se, kako samo mladost to zna. Bez žaljenja.
O čuvenom italijanskom Ansalido trolejbusu sam slušao legende od mog druga M. Tomića, a jedan takav zeleni sa brojem 11 je upravo okretao na minijaturnom skveru oko spomenika. Danas tuda kruži zglobna 83-jka.
Neuništivi duh Beograda Prele, spominje ovo inspirativno vozilo u svojoj priči o Krstu iz knjige Voz za jednu bitangu kao trolejbus želja koji ih je vozio u prvo mladalačko inostranstvo na trg Slaviju i dalje prema Terazijama.
Bježalo se iz udžerica i česte neimaštine u nadu za bolje sutra.
***
Kako slijedi, Krst i Čubura su ipak i prije svega, stanje duha. To je mangupski Beograd, fer i po malo naivan u svojoj suštini, jer računa da se u kosmičkoj pravdi stvari ipak poslože po zasluzi. Dušan Prelević Prele je rodonačelnik jedne autentične neposlušne kulture sa duhom. Ona će raditi samo ono što misli da treba, ali da je časno u datom trenutku. Tu su i Gaga Nikolić, pa Zoran Radmilović i Bata Živojinović, Zoran Hristić i novinar Bobi Janković. Predstavnici čitavih slojeva i umjetničkih svjetova zalijepljenih između uskih ulica na raskršću Zvezdare i Vračara. Tu su Cvetale i tikve Radomira Mihajlovića sa nezaboravnim likom Ljube Vrapčeta.
Pupak šarma i duhovnosti starog i izranjavanog naroda.
Kako reče Prele – hiljadu puta iscrpljen, nikada poražen.
Nekadašnji kafanski raj i samo vrelo života.
Oličenje kosmopolitskog duha grada u kom se svi dijele na ljude i pizde.
Tačka.
***
Oivičen tako robusnom metafizikom, sportsko društvo Radnički doživljava svoje zvjezdane trenutke šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ovo, po gabaritima malo, ali po energiji, dometima i uticaju veliko društvo, u jednom trenutku ima 5 državnih šampiona u različitim sportovima. Kao sportski kolektiv, za nešto više od vijeka postojanja, rađa preko 300 državnih reprezentativaca koji osvajaju 20 olimpijskih medalja, 29 odličja sa svjetskih i 50-tak medalja sa evropskih prvenstava. Impresivno!
To je granični slučaj realnosti. Plod nadahnuća i radničkih skuta. Istraživački slučaj za Moldera i Skali koga bi u našoj verziji glumili Milena Dravić i Gagi Nikolić.
Legendarne su pojave i imena zvanično najbolje rukometašice svijeta Svetlane Kitić, trenera Bože Maljkovića, braće Pive i Dude Ivkovića, Voje Cenića, Ranka Žeravice, Milana Cige Vasojevića, rvače Momira Kecmana i urbanu legendu Miroslava Čitakovića Čitu, boksera Ljubinka Veselinovića, itd.
Prvi među jednakima i najsjajniji biser u toj zlatnoj kruni je proslavljeni trener Duda Ivković, koji je shvatajući važnost tradicije i doma, dobro potegao u poslednje dve decenije da bi društvo uopšte i opstalo.
Najpoznatiji predstavnik Sportskog društva je košarkaški klub. Njegova slika i prilika.
***
Neke današnje crtice
Nakon nesretnog spleta malograđanskih okolnosti, moj sin ostaje bez kluba i onda vođeni čudnom silom ljubavi i sudbine, kucamo na vrata košarkaškog kluba Radnički.
Ne znamo šta nas čeka, ali se dobrom nadamo. Tako naivno i ljudski.
Od protekle sezone koja je bila izuzetna igrački i rezultatski, u selekciji su ostala 3 ili 4 igrača, te po gradskim kuloarima kruži priča da se generacija bukvalno raspala odlaskom starog trenera. Sportski lešinari bez skrupula čerupaju mladi tim.
Ne vjerujemo nevjernim Tomama. Sve se moramo lično uvjeriti.
Treninzi teku dobrim ritmovima. Dolazi i prva prijateljska utakmica sa Vizurom gdje se slabašno naziru konture tima. Kroz vjeđe gledam neke nove klince iz Pančeva, Obrenovca, sa Vračara, Lekinog Brda, Konjarnika ..
Generacije su nove i komunikacija kratka, elektronska i oštra. Rađaju se i nadimci – Ćaki, Zaki, Tofi, Saki, Peki, Aki …
Iz pepela kroz rad, trud, disciplinu i talenat svjedočim rađanju novog, perspektivnog tima. I gle čuda, pravo niotkuda dolaze do drugog mjesta u Kvalitetnoj kadetskoj ligi Beograda. Ko iole prati mlađe košarkaške sekcije, zna kakav je to izvanredan uspjeh.
Uz škripu patika koja jedina remeti tišinu hale „David Kalinić“ i izmještenog doma Radničkog, treneri Nikola i Bolta prave neke nove Ražnatoviće, Jariće, .. Podrška su predsjednik Kale i mnogobrojni ljubavlju inficirani Krstaši. Sa neba, oštrim okom gleda Duda.
Razmišljam da su samo prije stotinjak godina naši preci časno ginuli i upisivali se u Besmrtne pukove slobodarske srpske vojske. Danas su bitke drugačije i sin me čini ponosnim jer je naše prezime upisano u Besmrtni sportski puk Beograda.
Malo li je u ove tmurne dane?
Blagodarim.
***
Na kraju, duboko u meni je zakopan taj osjećaj da je veliki Duda Ivković prepukao, da bi Radnički živio. U žilama mi to struji, bez formalnog dokaza.
Kao u šahu, žrtvovao je kraljicu da bi dobio partiju. Dao je svoju čast i život, da bi Radničkom produžio isti.
Ovih dana često pješačim kraj raskopanog gradilišta u Vojvode Šupljikca gdje se na starom mjestu priprema izgradnja novog doma za Radnički. Suzu u oku stegnem, da ne vide drugi. Valjda kod nas to tako mora.
Herojstvo novog doba. Kontrakifla vladaru i svim nečastima koje vladaju.
Ali život je pobijedio. Duh Beograda živi, uprkos silnim izazovima koji su sve veći. Već je to pobjeda. Kako pjevuši Arsen Dedić – pobjedom se poslije čini, izgubljeni neki rat.
Lopta se i dalje vrti. I to bogme dobro.
***
Sve ostalo su klubovi, manji ili veći, ali Radnički sa Krsta, to je dom.
Tu srce kuca jače i bajka živi.
Sve je na svom mjestu.
Naprijed Republiko sa Krsta!!!
Oguman, jul 2023.