Da vam velim kako je bilo?
Neurozan sam, kako kaže Marinko Ćutuk iz predratne Audicije. Da li da se jebavam sutra kod novog auto-majstora ili da palim za Zemun?
Daleko je, a prednovogodišnje gužve po Beogradu su već paklene. Osmi krug pakla, ako ideš u špicu. Špicu napada.
Nešto me od preključe dribla mjenjač u Fiatu, a trebalo bi na put. Nije se igrati. Na posljetku, jeste podaleko, ali pozovem FIAT Bogunovića i dogovorim Zemun. Provjerena kombinacija na G6. Skromna je šahovska tabla.
Nije bilo očekivane i projektovane gužve, pa stižem čak na vrijeme. Predam automobil, objasnim problem najbolje što mogu i lagano se udaljim, sa sve rancem i lap-topom na leđima. Reko’, treba mi neki pristojan prostor da se ugnijezdim, popijem kafu, otvorim računar i radim.
Milinica. K’o neki moderni digitalni nomad.
Korak po korak, prođem već dobro užurbani LIDL na Tošinom Bunaru hodeći instiktivno ka centru Zemuna. Ukapiram da je prerano, te kafići i slična mjesta još ne rade. Gledam neku novogradnju oko sebe, trista čuda.
Nogu pred nogu, stigoh na pijacu, a tu kao svaki pjesnik volim da zavirim, osjetim puls svog naroda. Pravi puls, ne onaj namješteni na državnim kanalima.
Kupim domaće lješnike i neku siću, pa prođem kraj niza ribarnica. Mislim se, ovdje je najbolja riječna riba u Beogradu, al' bi me žena ispaličala da pazarim jer smo već dogovorili novogodišnju trpezu. Gosti stižu, svinjska plećka premazana solju i senfom se pajca u rerni.
Produžim dalje, kad ono tamo Goja, golman sa fudbala koji igramo srijedom na Novom Beogradu. Prodaje krompir. Iskusno lobujem situaciju i izvršim taktičko povlačenje ka izlazu, al’ neki đavo mi ne dade mira, pa opet navrnem kraj ribarnica. Skupim muda, pa velim sebi, ’ajd’ da uzmem tog šarana divljaka, ko šiša ženu ...
Izdržaću nalete bure tih nekoliko sati. Pa i ja sam sa Kozare, majku mu poljubim. Volim divljaka, k’o da najbolje ćevape uzimam. Nešto mi srcu mio, a u pičku materinu.
Nema sjajnih stvari bez velike žrtve, muderoserim u sebi.
Smiješka mi se brk k’o mačku Toši dok čekam da ga mladi bradonja bez brkova ofilcuje u šnicle. Pršti voda na sve strane, praćaka se smuđ, mreška šaran, a joguni tolstolobik. Radi satara k’o sat, sijeva oštrica bijelog čelika, a očišćena krljušt se presijava ka’ kapljice uzburkane morske vode na suncu. Zdrave se stare mušterije, raspituju o cijeni ribe, pozdravljaju sa radnicima u ribarnici, pregovaraju, dogovaraju za kasnije, pazare ikru.
Sve vrvi od života, k’o da sam na Kapali čaršiji, leptejebo. Raduje me to. Miluje srce.
Kad odjednom, još jedno poznato lice iskoči pred mene! Brat Mirko od malofudbalskih terena. Naš čovjek, knjaz iz okoline Zadra.
- Brate moj gdje si? Otkud ti ovdje, sunce ti žareno! –
Na njemu brada od tri dana, model Boris Novković, kvalitene zelene gumene čizme i neko polu-radničko odijelo.
Veli mi:
- Ovo ti je moj štand. Prodajem riječnu ribu već dva’es’ godina. ’Ajd sačekaj malo da ovu kacivolu istovarim, pa ćemo na jednu, tu iza, u dobru birtiju. -
Nisam stigao propisno ni da razmislim, a kamo li odgovorim, već je smotao sušenog, dimljenog šarana u kesu da nosim kući.
- Slušaj, ovo ja pravim i odlično je za Badnji dan. Uzmeš kupus ribanac i kad kreneš da ga zapečeš, samo gruneš šarana na 10-15 minuta u rernu sa njim. Vidjećeš, nema greške. -
Toplo je za decembar, sunce dobro tuče i već sam opijen od zvukova, glasova i energije sa pijace. Jedva dođosmo do gostione, a tamo krenu jedna po jedna po jedna. Četiri tako, na radost, smijeh i veselje. Kotrljam se nizbrdo, ne znam hoće li me iko zaustaviti. Manta mi se u glavi, k’o zaljubljenom tinejdžeru.
Scenografija u kafani je stabilna, samo se sagovornici smjenjuju – dolazi vlasnik poznatog splava kod Juge da izmiri obaveze za ribu, zatim zemljak iz Karina što se visoko do pola jagodica brije, rumen u licu bez nekoliko zuba. Kaže, on je u oblasti turšije ono što je Argentina za fudbalski svijet. Svi gosti kafane tu izjavu potvrđuju visokim klimanjem glave. Kod njega kupuju Đokovići, a neki dan se maskirao kačketom, pa pazario i čuveni Keba. Onda pored nas sjeda elegantna starija zemunska gospođa, supruga gospodina Branka Najholda čiji spomenik – figura krasi klupu na Zemunskom Keju.
Mislim se u sebi, pa gdje živi ovaj fini svijet. Kao da sam upao u Alisinu zemlju čuda. Pričamo u pripremi ribe i Mirko hvali gazdu kafane kako vrhunski sprema riblju čorbu, osim kad malo više popije. Tada zna da pretjera sa začinima ili solju. Da bi to demonstrirao, poručuje mi jednu da kušam. Jutro je, a ja srčem predivnu, gustu čorbu. Gurmansko je ludilo, pogolemo.
Redovne aktivnosti u kafani se nastavljaju.
Gazda kafane je veliki „delija“, a naš drug Goja sa početka priče pak, veliki „grobar“, pa već sa vrata Goja pominje Kampaca, Vildozu i milionske budžete kojima raspolažu. Ne ostaje domaćin dužan, pa i on tuče artiljerijom – a koliko košta Panter, Dante Exum, Željko Obradović. Vječna srpska prepirka oko boje koja se bolje slaže sa bijelom – crvena ili crna. Quante costo?
Sve probija snažna energija iz sudionika ove zaludne rasprave.
Psi laju, a karavani prolaze.
Mirko i ja plovimo prostorima od Zadra i Karina, pa od Benkovca i Knina preko Kostajnice i Prijedora, igramo fudbal u mislima sa našim narodom. Pominjemo drugare i gurmane Mačinkoviće, Klipe, te neizbježnog Bekriju, sve sami boemi, vrsta što odumire.
U tom zemo iz Karina, na Mirkov nagovor, nosi punu kutiju turšije da degustiram kući – paprika punjena kiselim kupusom, šargarepa, kisela boranija kao specijalitet kuće i nekoliko ljutih. Pun kufer!
Vratiću se ovamo, vidim ja.
Jedva se otrgoh iz tog magnovenja i izlazim nazad na pijačne tezge koje bruje.
Dan je vedar i divan. Vibrira.
EPILOG:
To je Beograd za kojim tragam, kog volim i za koji kažu da je nestao.
Zlatni gral postojanja. Boemska Atlantida.
A viđu mene, mor’o je jedan mijenjač da se usere, pa da se vrata beogradskog duha otpuše. Pa ti sad reci da ga nema.
I beogradskog duha i Boga, mislim ...
Usput svraćam do Lagune, Delfija, Vulkana, pičke materine i kupujem pola tone ruskih knjiga, što mi novi drug i književni mentor, a filozof i bivši bokser, rek’o da čitam. Kaže, nema dobrog pisca koji ne čita mnogo. Mrzi me ponekad, ali intuitivno znam da je to tako. Sučem brkove.
Kola su popravljena. Uredno plaćeno.
Uključujem se na posao nakon dremke i sa koleginicom iz SAD-a završavam sve što je zaista neophodno za taj dan.
Radni dan završen.
Radni dan, savršen.
A ja htio za Švedsku. Nema takve pijace u Malmeu, gotovo sam siguran ...
