Da vam velim kako je bilo?
Neurozan sam, kako kaže Marinko
Ćutuk iz predratne Audicije. Da li da se jebavam sutra kod novog auto-majstora
ili da palim za Zemun?
Daleko je, a prednovogodišnje gužve po
Beogradu su već paklene. Osmi krug pakla, ako ideš u špicu. Špicu napada.
Nešto me od preključe dribla
mjenjač u Fiatu, a trebalo bi na put. Nije se igrati. Na posljetku, jeste
podaleko, ali pozovem FIAT Bogunovića i dogovorim Zemun. Provjerena kombinacija
na G6. Skromna je šahovska tabla.
Nije
bilo očekivane i projektovane gužve, pa stižem čak na vrijeme. Predam
automobil, objasnim problem najbolje što mogu i lagano se udaljim, sa sve
rancem i lap-topom na leđima. Reko’, treba mi neki pristojan prostor da se
ugnijezdim, popijem kafu, otvorim računar i radim.
Milinica. K’o neki moderni digitalni
nomad.
Korak po korak, prođem već dobro užurbani LIDL
na Tošinom Bunaru hodeći instiktivno ka centru Zemuna. Ukapiram da je prerano,
te kafići i slična mjesta još ne rade. Gledam neku novogradnju oko sebe, trista
čuda.
Nogu
pred nogu, stigoh na pijacu, a tu kao svaki pjesnik volim da zavirim, osjetim
puls svog naroda. Pravi puls, ne onaj namješteni na državnim kanalima.
Kupim
domaće lješnike i neku siću, pa prođem kraj niza ribarnica. Mislim se, ovdje je
najbolja riječna riba u Beogradu, al’ bi me žena ispaličala da pazarim jer smo
već dogovorili novogodišnju trpezu. Gosti stižu, svinjska plećka premazana
solju i senfom se pajca u rerni.
Produžim
dalje, kad ono tamo Goja, golman sa fudbala koji igramo srijedom na Novom
Beogradu. Prodaje krompir. Iskusno lobujem situaciju i izvršim taktičko povlačenje
ka izlazu, al’ neki đavo mi ne dade mira, pa opet navrnem kraj ribarnica. Skupim
muda, pa velim sebi, ’ajd’ da uzmem tog šarana divljaka, ko šiša
ženu …
Izdržaću
nalete bure tih nekoliko sati. Pa i ja sam sa Kozare, majku mu poljubim. Volim divljaka,
k’o da najbolje ćevape uzimam. Nešto mi srcu mio, a u pičku materinu.
Nema sjajnih stvari bez velike žrtve,
muderoserim u sebi.
Smiješka
mi se brk k’o mačku Toši dok čekam da ga mladi bradonja bez brkova
ofilcuje u šnicle. Pršti voda na sve strane, praćaka se
smuđ, mreška šaran, a joguni tolstolobik. Radi satara k’o sat, sijeva oštrica
bijelog čelika, a očišćena krljušt se presijava ka’ kapljice uzburkane morske
vode na suncu. Zdrave se stare mušterije, raspituju o cijeni ribe, pozdravljaju
sa radnicima u ribarnici, pregovaraju, dogovaraju za kasnije, pazare ikru.
Sve vrvi od života, k’o da sam na Kapali
čaršiji, leptejebo. Raduje me to. Miluje srce.
Kad odjednom, još jedno poznato lice
iskoči pred mene! Brat Mirko od malofudbalskih terena. Naš
čovjek, knjaz iz okoline Zadra.
– Brate moj gdje si? Otkud ti
ovdje, sunce ti žareno! –
Na njemu brada od tri dana, model Boris Novković, kvalitene zelene gumene čizme
i neko polu-radničko odijelo.
Veli
mi:
– Ovo ti je moj štand. Prodajem riječnu
ribu već dva’es’ godina. ’Ajd sačekaj malo da ovu kacivolu istovarim, pa ćemo
na jednu, tu iza, u dobru birtiju. –
Nisam stigao propisno ni da razmislim, a
kamo li odgovorim, već je smotao sušenog, dimljenog šarana u kesu da nosim
kući.
– Slušaj, ovo ja pravim i
odlično je za Badnji dan. Uzmeš kupus ribanac i kad kreneš da ga zapečeš, samo
gruneš šarana na 10-15 minuta u rernu sa njim. Vidjećeš, nema greške. –
Toplo je za decembar, sunce dobro tuče i
već sam opijen od zvukova, glasova i energije sa pijace. Jedva dođosmo do
gostione, a tamo krenu jedna po jedna po jedna. Četiri tako, na
radost, smijeh i veselje. Kotrljam se nizbrdo, ne znam hoće li me
iko zaustaviti. Manta mi se u glavi, k’o zaljubljenom tinejdžeru.
Scenografija u kafani je stabilna, samo se
sagovornici smjenjuju – dolazi vlasnik poznatog splava kod Juge da izmiri
obaveze za ribu, zatim zemljak iz Karina što se visoko do pola jagodica brije,
rumen u licu bez nekoliko zuba. Kaže, on je u oblasti turšije ono što je
Argentina za fudbalski svijet. Svi gosti kafane tu izjavu potvrđuju visokim
klimanjem glave. Kod njega kupuju Đokovići, a neki dan se maskirao kačketom, pa
pazario i čuveni Keba. Onda pored nas sjeda elegantna starija zemunska gospođa,
supruga gospodina Branka Najholda čiji spomenik – figura krasi klupu na
Zemunskom Keju.
Mislim se u sebi, pa gdje živi ovaj fini
svijet. Kao da sam upao u Alisinu zemlju čuda. Pričamo u pripremi ribe i Mirko
hvali gazdu kafane kako vrhunski sprema riblju čorbu, osim kad malo više
popije. Tada zna da pretjera sa začinima ili solju. Da bi to demonstrirao,
poručuje mi jednu da kušam. Jutro je, a ja srčem predivnu, gustu čorbu. Gurmansko
je ludilo, pogolemo.
Redovne aktivnosti u kafani se nastavljaju.
Gazda
kafane je veliki „delija“, a naš drug Goja sa početka priče pak, veliki „grobar“,
pa već sa vrata Goja pominje Kampaca, Vildozu i milionske budžete kojima
raspolažu. Ne ostaje domaćin dužan, pa i on tuče artiljerijom – a koliko košta
Panter, Dante Exum, Željko Obradović. Vječna srpska prepirka oko boje koja se
bolje slaže sa bijelom – crvena ili crna. Quante costo?
Sve
probija snažna energija iz sudionika ove zaludne rasprave.
Psi laju, a karavani prolaze.
Mirko i ja plovimo prostorima od Zadra i
Karina, pa od Benkovca i Knina preko Kostajnice i Prijedora, igramo fudbal u
mislima sa našim narodom. Pominjemo drugare i gurmane Mačinkoviće, Klipe, te
neizbježnog Bekriju, sve sami boemi, vrsta što odumire.
U
tom zemo iz Karina, na Mirkov nagovor, nosi punu kutiju turšije da degustiram
kući – paprika punjena kiselim kupusom, šargarepa, kisela boranija kao specijalitet
kuće i nekoliko ljutih. Pun kufer!
Vratiću se ovamo, vidim ja.
Jedva
se otrgoh iz tog magnovenja i izlazim nazad na pijačne tezge koje bruje.
Dan je vedar i divan. Vibrira.
EPILOG:
To
je Beograd za kojim tragam, kog volim i za koji kažu da je nestao.
Zlatni
gral postojanja. Boemska Atlantida.
A
viđu mene, mor’o je jedan mijenjač da se usere, pa da se vrata beogradskog duha
otpuše. Pa ti sad reci da ga nema.
I beogradskog duha i Boga, mislim …
Usput svraćam do Lagune, Delfija, Vulkana,
pičke materine i kupujem pola tone ruskih knjiga, što mi novi drug i književni
mentor, a filozof i bivši bokser, rek’o da čitam. Kaže, nema dobrog pisca koji
ne čita mnogo. Mrzi me ponekad, ali intuitivno znam da je to tako. Sučem
brkove.
Kola su popravljena. Uredno plaćeno.
Uključujem se na posao nakon dremke i sa
koleginicom iz SAD-a završavam sve što je zaista neophodno za taj dan.
Radni dan završen.
Radni dan, savršen.
A ja htio za Švedsku. Nema takve pijace u
Malmeu, gotovo sam siguran …