Foto: BUKA
Radovao sam se maju kao malo dijete. Nekoliko dana praznika, onda proljeće i lijepo vrijeme, Đurđevdan. Pa opičim novi tekst koji sam uživajući opremao nekoliko sedmica. Brk se smijao samo na pomisao slatke teme koju obrađujem.
I onda pucnji.
Šok. Nevjerica.
Bezmjerna tuga i bol. Produžena praznina, zatim depresija.
Sve je odjednom stalo.
Tišina.
***
Kako reče džez muzičar Demonja, nakon objavljenih slika u medijima – bol oca Kobiljskog je i moja bol. Bol svakog normalnog roditelja – bez zadrške.
Strašna, duboko tragična i potresna.
Takva da te proguta sasvim.
Crna rupa.
Svako od tragično nastradale djece je moje dijete. Krik je do neba. Minut neba je mutan, purpuran.
Crvene su oči, potrošene suzama.
Bijela kala.
***
Čovjek je plašljivo i krhko biće. Jedan od mojih najvećih strahova je društvo koje je duboko polarizovano, korumpirano i okoštalo, te da na takvom mjestu podižem djecu. Supruga zna da sam se u proteklih nekoliko godina bunio u školi, tražio da se sredi igralište i napravi amfiteatar u šumici školskog dvorišta, borio sa košarkaškim trenerom da ne vrijeđa dječake od 14 godina (kako imaju mala muda) i slično. Prije toga, bunio sam se na poslu – raspustio odjeljenje u privatnoj banci kada su nam na mufte otpustili koleginicu i izložio se riziku otkaza, toj strašnoj giljotini čovjeka upetljanog u čelične niti kapitalizma i kredita. Nisam ćutao, ali nisam ni uspio da promjenim poredak stvari.
Vjerovatno zbog toga, ali i nedostatka potrebne snishodljivosti, takođe nisam uspio da se popnem u hijerarhiji korporativnog kapitalizma.
Koga briga za poraze i razočaranja matorog čovjeka.
Etika, solidarnost, zajednica i javni interes su naprosto postale deplasirane vrijednosti drugog ili čak trećeg plana sadašnjosti. Neprimjetno, postao sam autsajder, uz more drugih na našem podneblju.
More autsajdera rađa nesreću. Veliko more, velika nesreća.
Gubeći bitku, nismo ni primjetili da nam se iza leđa ušunjao neprijatelj i udario gdje smo najosjetljiviji i najtanji – na djecu, odnosno na samu budućnost. Nije više u pitanju naša generacija već je na talonu sam život. Ikakva perspektiva.
Odstupnice nema.
Djeca uglavnom nisu osjetila povremene blagodati relativne jednakosti socijalizma nego od starta žive tik – tok djetinjstvo, svojevrsnu samoživost i ekransku zavisnost. Mi roditelji uglavnom smo u trci za egzistencijom i što boljim materijalnim pozicijama, dok su djeca izložena raznim uticajima – što dobrim, što toksičnim. Nemaju formiranu kritičku svijest da ih preispituju i umanje uticaj. To se zaboravlja ili zanemaruje.
Vide i ono što im loši mas mediji serviraju – individaulnost bez odgovornosti, odnosno, sve za mene sa što manje truda ili utroška. Svi bi da žive oportuno, kao najpoznatiji ju tjuberi ili tik-tokeri. ‘Leba bez motike je svojevrsni znak današnjih mlađih generacija, ali oni tamo nisu stigli bez naše pomoći. Mi smo kumovi tog bolnog procesa. Tragedija našeg poraza.
Agresivne i represivne lokalne politike, čija je jedina svrha održanje postojećih kvazi-elita na vlasti, takođe su potpomogle da skliznemo u propast. Samo mi, a vas ostale ko jebe i ne-diraj-ništa-politika, doći će još gori iza ovoga.
„Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci i u jarmu skapaj!“
je politika skicirana stihovima vanvremenog Alekse Šantića koja nas je moralno i demografski ošurila. Do gole kože.
Apsolutno ne čude nevjerovatno mnogoljudni i divni protesti u Beogradu jer je društvo dotaklo dno i izbor je jasan, otprilike kao na Kajmakčalanu 1916. godine – ili ćemo pokušati da spasemo što se od nas kao naroda spasiti može ili nas neće biti.
Izgleda da su se digli kapetan Kuka i motika.
***
Godine zapuštanja i urušavanja društva doveli su do nezampaćenih tragedija. Djeca ubijaju djecu. Naprosto je nevjerovatno šta pišem.
Na djelu je obrazovna destrukcija, kako je to lijepo definisao profa Refik Šećibović koji kaže da su društva danas opsjednuta destrukcijom u različitim oblicima. Pogotovo u životu Z-et generacije koja ju je apsorbovala kroz medije, društvene mreže i video igrice. Uz pomoć novih tehnologija dobijeni su sadržaji bez emocija, sa nasiljem kao normalnim vidom života. Najčešće se pokazivalo u virtuelnom svetu, kao i međusobnim odnosima u školi.
Sa druge strane, „okamenjena“ i statična osnovna škola bez motivacije i jasnih smjernica u odnosima između učenika, kao i čudnim odnosima instutucije, učenika, roditelja i nastavnika, napravili su obrazovnog „frankeštajna“, izgubljenog u vremenu i prostoru. Moja dva sina su pohađala istu osnovnu školu i kroz bliske generacije se moglo vidjeti kako kvalitet obrazovanja, morala, zajednice pada i pada u bezdan. Slobodan pad. Gravitacija.
U zemlji kupljenih diploma, stranački postavljenih direktora i nekompetentnih državnih službenika, plemenita profesija nastavnika i profesora je degradirana do besmisla. Teško i za leba zarade. Žrtve su sistema.
U ovakvim brutalnim makazama sudbine, ni zdrava porodica ne pomaže u potpunosti.
Nema instant riješenja.
***
Jasna slika kao svježe jutro je pred očima – društvo počinje odmah da se mijenja
iznutra, po dubini ili smo kao narod završili svoje.
Kaput.
Teško da 18 nevinih žrtava u dva dana ikako mogu da donesu nešto dobro, ali
impuls da građani Srbije ujedinjeni ustanu protiv svake vrste nasilja – medijskog,
otvorenog i prikrivenog, javnog i političkog, socijalnog i polnog, navijačkog i
porodičnog, može da bude klica promjene.
Treba nam. Očajnički.
I još nešto, paleći svijeću sa sinom i suprugom ispred škole „Ribnikar“, shvatam
da pristojna i normalna Srbija još postoji. Ne znam kako tu masu da odklobučimo i
istaknemo na površinu, ali to je rijeka ljudi koja u mimohodu dostojanstveno žali
i ispraća svoju djecu.
Srbija u prevelikom bolu, ponosna i kulturna.
To je otadžbina koju se vrijedi boriti.
I život ne žaliti.
Neka nam je Bog u pomoći, jeb'o te kontramiting…
Oguman, maj 2023.