Teško da postoji bolji opis beogradske Ade
od onog potpisanog perom i kičicom slikara i pisca Mome
Kapora. Špartajući nanovo kroz njegovu knjigu Ada, ljuštim slojeve ljubavi i
života kojima je nježno tkao život na i oko Ade. Tu me negdje probode i strela griže
savjesti jer sam u književnom prvencu ne baš pohvalno govorio o liku i djelu
spomenutog. Kao kad se oženiš – tek sad vidim gdje sam sve griješio.
Šta ćeš, pogriješi čovjek …
***
Nema pravog beograđanina da dio svog ljeta
u nekom periodu života nije proveo na Adi Ciganliji. Lijepa je ljeti kad je
napune ljudi, sladoledi i graja, ali je najljepša u proljeće i jesen kada su
boje burne, ljudi i priroda u harmoniji i ravnoteži. Najmirnija i najćutljivija
je zimi kad snijeg ovlaš prekrije ostrvce i pokoja živuljka ostavi trag.
Neki znaju sve njene kutke, a neki su samo
zagrebali po površini naše gradske super oaze.
Kad je kriza ili sankcije, zovu je
beogradsko more. Pored toga, kad pritisnu vreli dani i tropske noći, narod se
bez puno razmišljanja upućuje na poznatu destinaciju, kao po nekoj generičkoj komandi.
Nema velikog razmišljanja. Samo izvršenje.
Danas moraš da računaš na veliku
automobilsku gužvu u dolasku i odlasku sa destinacije, ali svi se, po nekom
čudu, prebace na željene destinacije. Tiho-tapkajući, kao što su i došli.
Kad se ibarskom (magistralom,
op.aut) vraćaš u grad u kasno poslijepodne dok sunce još žeže beogradskim
prašnjavim pločnicima, vidiš neku silu naroda, razgaćenu, opuštenu, u atlet
majicama, na biciklima, nehajnim šlapama, kako se vrće sa Ade. Ima tu Adine
čarolije u zalasku vrelog dana, pa se vide društva tinejdžera što radosno
čavrljaju, majke sa djecom što umorno vuku korake držeći dječicu za ruke, da se
ne otrgnu ne daj Bože. Tu su i starije gospođe što dostojanstveno i bez žurbe prte
nazad u betonske kutije. Dame sa unucima ili u generacijskom društvu, onda biciklisti,
razni životni veterani, preplanuli bardovi i štošta još zanimljivo.
Naša Ada. Napirlitana kraljica praštanja i
dnevno-tekućih zaboravljanja.
***
Na početku ove autonomne
beogradske teritorije, nalazi se jedan od njenih biljega. Dok smo živjeli na (Čukaričkoj)
Padini i podizali prvo dijete, znao sam sa dvogodišnjakom doći do Kamenog Grada
postavljenog tačno na početku kompleksa, pa se rastrčati, poigrati i u slatkom
znoju jurnuti nazad na presvlaku i okrepljenje. Najčešće je lopta bila jedino
pomoćno sredstvo – gumena, odbojkaška, lagana ili fudbalska. Između kamenih
gromada smo plesali fuce jedan-na-jedan, pa sam ga puštao da pobjeđuje, gorko
se sjećajući kako me ćaća pobjeđivao u našim sličnim igrarijama. Želio sam da klinja
izbjegne takve traume. Prekinuti krug.
U kamenu.
***
Krug koji se napravi oko
Ade iznosi sedam kilometara i sedam stotina metara, pa na dobro uređenoj
pješačkoj i biciklističkoj stazi možete sresti šetače, trkače, gurače, vozače
rolera, bicikala i raznih drugih točkastih skalamerija. Stare i mlade, fizički
spremne, ali i one zanemoćale, što jedva čekaju da se zavale u neki ligeštul
usput i popiju pićence, pročavrljaju o tekućim temama – politika, vremenske
neprilike, bolesti,..
Danas na stazama ima i
puno stranaca što džogiraju, voze bajseve i furaju taj spolja gledano postojan,
zdravi život. Prava izložba modernih tkanina sportske opreme i odjeće jarkih
boja, što brzo upijaju, pa suše znoj.
Beogradski karusel životnih stilova.
Na sređenim terenima Ade se igra odbojka
na pijesku, basketica na plavoj plastificiranoj podlozi, mali fudbal na početku
Ade, a odskora i sve popularniji padel, mnogima nepoznanica. Neke nove
generacije nalaze zadovoljstva na istom mjestu. U blizini je i dio sa
roštiljskim mjestima i rešetkama gdje se skupljaju najraznovrsnije grupacije
ljudi koje možete da zamislite u jednom velikom gradu – radnici, profesori,
nekoliko generacija porodica, studenti, softveraši, srednjoškolci, inžinjeri,
prigradski stanovnici …
Česti su studentski turniri u košarci i malom
fudbalu, slično kao i razne fudbalske amaterske lige – bankarska, poslovna,
itd. pa pršti od sportskih aktivnosti. Ponovo se može igrati i mini golf,
omiljena turistička aktivnost SFRJ djece sa predratnih ljetovanja.
***
Skriveni dio Ade koji najviše podsjeća na sjetne
opise Mome Kapora je onaj što skreće desno od ulaska na Adu, kad kreneš ka
špicu ostrva i stubu novog beogradskog mosta preko Save. Usput prolaziš neobičnu
eko i pecarošku komunu Ada Safari, sa posebnim jezercetom, zatim neprimjetni
restoran Nautičar gdje sam svojedobno vodio izbirljive atinske kolege na preukusnog
smuđa, a onda i legendarne veslačke klubove Partizan, Zvezda, Grafičar. Kod
veslačkog kluba CZ sam nekoliko puta susreo legendarnog glumačkog barda Gagu
Nikolića kako nešto prčka oko čamca i sa užitkom krcka pozne životne dane. Na
istom potezu je sniman i kultni ex-ju film – Bal na vodi kog bi svaka nova
generacija mogla pogledati. Ne bi škodilo. Mladost, komunizam i draži
(zamišljene) slobode kao okosnica filmske teme.
Iza svih tih stanica,
nalaze se skromne kućice i tajanstveni stanari Ade kojih je sve manje i koji podsjećaju
na živopisne likove iz Mominog romana Ada. Predio okovan mistikom.
Dio Ade koji nepovratno
nestaje.
Odsjaj protrčalih vremena.
Vidim ih – Keva za
šporetom, Pop za astalom, te Vule i Dule što terciraju radosti života, ličeći
smotano na Pata i Mata iz ikoničnog češkog crtanog filma naših djetinjstava.
***
Ovo malo gradsko ostrvo nerijetko osvane u
crnim hronikama masmedija kao jedna od gradskih tačaka gdje (najčešće) stradaju
klinci, adolescenti. Proslave matura, slavljenje kraja školskih godina,
dokazivanje muškosti i slični faktori kumuju neopreznosti i nepotrebnom
izlaganju opasnosti na ovom, inače pitomom jezeru. Tad priroda nemilosrdno
pokaže zube i dok se u sekundi opasuljiš, tragedija je tu, neko se utopio.
Tužno i bolno za mnoge sa dalekosežnim posljedicama i neizbrisivim mikro
tragedijama.
Ada je poznata i po nudističkom dijelu
plaže koji se nalazi na relativno udaljenom mjestu. Nebrojene su priče o
voajerima i raznim felama egzibicionista koji se tuda muvaju, šunjaju iz
prikrajka i sanjaju ili ostvaruju neke svoje snove. Vjerovatno da i svako
radoznalo dijete voli da zaviri u uzbudljivu, nepoznatu oazu gdje odrasli
šetaju ili leže goli na plaži. Da postoji besplatan WI-Fi na ovoj plaži,
vjerovatno bi glasio – PrvaSisa!
Sa Makiške strane Ade nekada je bilo mnogo
lakše parkirati vozilo, pa se udobno smjestiti na plažu, kafić ili domoći biciklističke
staze. Sa današnjim standardom i voznim parkom beograđana, teško se parkirati
bilo gdje duž ulice koja prolazi kraj Makiša. Valja zamijetiti i kako su
godinama kafići sa Makiške strane Ade uljepšavani, izgrađivani, ali i da su
cijene u nekima od njih kao da se nalazite na obalama Sene u Parizu, a ne na
bezbrižnoj, nehajnoj Adi Mome Kapora. Ali hajde, valjda je to duh
preduzentištva i kapitalizma koji trenutno divlja oko nas.
Nivelacija potrebna. Baždarenje.
Doći će valjda vremenom.
***
Šta je danas Ada i koliko je alternativna
običnom, malom čovjeku možda su najbolje prikazali inventivni autori emisije Marka
Žvaka Dušan & Dušan koji su ovaj urbani džep kratko prikazali
kroz sudbine i živote grupe penzionera koja se na Adi druži već nekoliko decenija,
igra i posmatra fudbal, pravi kotlić i nepatvoreno uživa u životu. Voze sporim
ritmom, gotovo zaboravljenim u velegradu.
Na drvenim klupicama Ade,
penzioneri žive kao momci. Često se i „kartaju šaha“ kako kaže Sava iz Kikinde
u viralnom video klipu.
Tako živi jedinstveni duh Ade iz
Kaporovog romana, netom očuvan Božjim čudom.
Recept za mnoge što napetih nerava
osluškuju komšijske svađe, borbu za parking mjesto, maštajući o boljem i
mirnijem životu.
Vrijedi pokušati i makar prošetati tim
nezaobilaznim gradskim medaljonom.
Za dušu.
Dok još ima koraka u nama.
I malo ljubavi …
Oguman, Avgust 23.