<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ognjen Tadić: Jesmo li zdravi, zna li se šta

Traktat o mentalnom zdravlju

Džej: Blago onom ko rano poludi!

07. februar 2024, 10:14

Što reče pokojni Džej: Blago onom ko rano poludi!

Doduše, Džej je otpjevao. Napisala je pokojna Marina Tucaković, tamo negdje 91.-92. Da li je ovaj naslov zaista tačan, e time se bavim u ovom tekstu.

Vratimo se na sadašnjost, u februar 2024. godine. Nekidan, u šetnji prirodom, u jednom skoro presahlom potoku naiđoh na slomljen znak na kojem pisaše: HVALA ŠTO NE BACATE SMEĆE! (fotografija u prilogu) Znači, slomljen i bačen u potok! A mene evo, sjeo da napišem tekst o Mentalnom zdravlju. E sad, kakve veze imaju Mentalno zdravlje, Džej, i Znak iz potoka? Pa... HVALA TI ŠTO ĆEŠ PROČITATI.

Naravno, šta god napisao, spašće knjiga na dva slova. Pa eto, da to odmah i to razriješim. Neka budu U i F. Neka zajedno čine „UF!“ i neka to bude jedini odgovor koji ću dati u ovom tekstu!

A pitanje koje mi je upućeno je bilo kratko i jasno: Jesmo li zdravi? Zna li se šta?

Itekako se zna, s tim da... ja sam psiholog! Moj osnovni alat nisu odgovori i objašnjenja, već pitanja! Zato ću ja da ispitujem, kao pravi psiholog! Gledaću da pitanja budu što bolja, tako što ću ih prvo sebi postaviti. Pa što mi budu neugodnija, to će biti bolja! Tako da, Dragi Čitaoče, sva pitanja u ovom tekstu su klinički testirana prije nego što su puštena u eter. Odgovorom na svako od njih približavaš se vlastitom odgovoru na pitanje: Jesmo li zdravi? Zna li se šta?

Odgovaraš na sopstvenu odgovornost! Svoje odgovore možeš zadržati za sebe. Ili podijeliti. A pitanja postavljam iz Eriksonove teorije psihosocijalnog razvoja. Vjerujem da nam je to dovoljno za ovaj ispit. Pa krenimo redom, od rođenja prema smrti:

  1. 1. Ima li Nade? Zna li se šta?

Zašto baš Nada? Pa eto, već po samom rođenju kreće borba povjerenja nasuprot nepovjerenju. Novorođenče snima situaciju. Provjerava koliko je izvjesno da će biti sito, čisto, voljeno, i da li može mirno spavati. U tih prvih godinu dana života će već „ekstrapolirati zaključak“ može li vjerovati najbližem svom, Važnom Drugom (u daljem tekstu V.D.). Ako ne može vjerovati... situacija je beznadežna

Novorođenče je tako u riziku da postane čovjek koji nema povjerenje u V.D. rođenog, druga, komšije, sugrađanina, sunarodnika, druge nacije, svijeta, svemira, budućnosti, i na kraju, kad moram reći, u Boga. I kako onda da ima nadu?

Eventualno će kroz život razviti usko specijalizovanu nadu, u samo jedan od ponuđenih eniteta, odbacujući ostale, što će biti izvor trenutnog, kratkotrajnog zadovoljstva. Koje po svemu sudeći više vodi u ovisnost nego u istinsko povjerenje.

To se može i čuti u izjavama tipa: jedino me *unesi odabrani entitet nikad nije izdao/la!

Zato pitam ponovo: Ima li nade?!

  1. 2. Ima li Volje? Zna li se šta?

Onda, između prve i treće godine života sramežljivost i sumnjičavost udaraju na samostalnost. I to baš kad počinjemo hodati, govoriti i govoriti ne, i razvijati navike urednosti, da ne kažem higijenske navike.

Imam li danas slobodu kretanja? Granicu dokle je sigurno? Znam li odakle postaje nesigurno? Mogu li reći ne? Koliko se moje ne poštuje? Možda ne mogu reći ne jer nema nade da će se to ne ispoštovati, pa se povlačim? Ili mi je agresija pošla za rukom pa nemam poštovanja za tuđe ne, i tako plasiram svoju volju ostajući uskraćen za ono što mu stvarno treba: bliskost

Dalje, mogu li sebi dozvoliti neurednost? Jer sam ustvari uredan. Ili sebi ne smijem uopšte dozvoliti neurednost? Pogotovo glave! Ako se ispostavi da mi je glava neuredna, ode to! Eto šifre, eto stigme, i na kraju, što kažu u mom selu: Eto te sebi đavole brate! Pa se svim silama trudim spriječiti bilo kakav oblik „glavne“ neurednosti!

A možda čak sebi ne smijem dozvoliti ni urednost? Jer koji će mi urednost, ako je ne mogu održati? Ako je lako izgubim? Kao i bliskost!

Zato opet pitam: Ima li volje?

  1. 3. Ima li Svrhe? Zna li se šta?

Između treće i šeste godine iniciramo u pokušaju da shvatimo možemo li slobodno djelovati u skladu sa tim čudim unutrašnjim pozivom. Pa ako V.D. adekvatno odreaguju na izraz našeg unutrašnjeg poziva, možda ćemo razviti snažan poriv za djelovanjem. A možda smo bili kažnavani zbog naših inicijativa, pa je pobijedila krivica. Eventualno sada pratimo tuđe inicijative, što nije nužno loše. Mora neko i da prati! U najgorem slučaju, potpuno smo izgubili kapacitet za inicijativu

Što se mene tiče, ovdje se radi o sposobnosti inicijacije povezanosti, tj. komunikacije. Sa sobom, sa drugim, sa zajednicom, i svim drugim izvedenicama osnovnog proto-indo-evropskog *ko- (zajedno) *mei (djelovati), i na kraju sa, kad već moram reći, Bogom.

I eto pitanja, koliko slobodno iniciram zajedništvo? I ako ne ja, ko to radi umjesto mene, i kako?

Ili je možda bolje ponoviti pitanje: Ima li svrhe?

  1. 4. Ima li SPOSOBNOSTI? Zna li se šta?

U teoriji se koristi riječ kompetencija, koja obuhvata znanja, vještine, i vrijednosti. Ali ja biram riječ sposobnost uprkos zvaničnoj nomenklaturi razvojnih kriza!

U periodu ranog školovanja traje borba marljivosti nasuprot potčinjenosti. I logično, ako imam nadu, volju, i svrhu, lako ću ispoljiti svoju marljivost. Nadaću se da moju marljivost drugi neće zloupotrijebiti! Ako prepoznam zloupotrebu, reći ću ne, i nastaviti dalje sa djelovanjem, jer imam volju.

U suportnom sam u riziku da budem potčinjen i posljedično potlačen. Jer ću „jesti šta ima“, „raditi šta mi se kaže“, isl. Jer, nemam nade, volje, i svrhe da, eto npr. kažem to nesretno ne. Ili da kažem: Ja vrijedim, i ja sam vrijedan i sposoban, i radim onako kako treba! Za razliku od: Ja ne vrijedim, lijen sam, i ne radim čak ni onako kako ne treba, jer ni za to nisam sposoban!

Zato ponavljam pitanje: Ima li sposobnosti?

  1. 5. Ima li Te? Zna li se šta?

Prelazimo na ozloglašenu adolescentsku krizu identiteta. Možda je bolje da sam pitao: Ima li vjerodostojnosti? Zna li se šta? Jer nas tada, pored hormona, pere i konfuzija u borbi protiv identiteta. Po meni je bliže pitanje hoću li postati karakter ili karikatura? Vjerovatno u oba slučaja mogu zadržati kakvu takvu vjerodostojnost. Međutim karakter je sklad karakteristika, a karikatura nastaje prenaglašavanjem karakteristika najčešće sa komičnim ciljem. 

Kako to naš narod fino kaže, „nije sav svoj“ i to automatski znači nešto loše. Ako nisi sav svoj, čiji si onda? I ko je taj, čiji jesi, a da to znači nešto loše? A opet, ako bi te neko pitao „čiji si ti?“ a ti odgovorio „sav svoj!“ ni to ne bi valjalo. Osim meni. Meni bi bilo potpuno jasno šta mi želiš reći!

I stvarno je teško pitanje. Potvrda tebe dolazi i iznutra i spolja. To dvoje treba usaglasiti nekako. Dok te istovremeno peru hormoni. Jer džaba to sve ako nemaš potvrdu, da ne kažem papir.

Teško je i znati kako su ti, koji uzimaju za pravo da potvrđuju nečiju vjerodostojnost odgovorili na pitanja u ovom tekstu. Jesu li karakteri ili karikature? Čiji su oni? I ima li njih?

Al mene zanimaš ti. Zato ponavljam pitanje: Ima li Te?

  1. 6. Ima li Ljubavi? Zna li se šta?

Ili u odraslom dobu izolacija vodi protiv intimnosti? Voliš li? Prija li ti da voliš? Vole li te? Prija li ti da te vole? Na onom intervalu iz prvog pitanja, od sebe do, kad već moram reći, Boga? Voliš li i vole li te? I kako ti se to sviđa?

A do sad smo vidjeli da je ljubav –  i povjerenje, i nada, i volja, i higijena, i „ne“, i inicijativa, i trud, i sposobnost, i karakter!

Pa da ponovim: Ima li ljubavi?

  1. 7. Ima li Brižnosti? Zna li se šta?

Sad već prelazimo na borbu velikodušnosti protiv malodušnosti, ili kako se u teoriji kaže: Duševne stagnacije. Možda bolje da sam pitao: Ima li duše? Zna li se šta? To mene kao psihologa jedino i zanima u suštini!

Pričam o velikodušnosti srednje životne dobi, koja je najviše usmjerena na mlađe naraštaje, ali u osnovi na zajednicu. Ovo pitanje velikodušnosti možemo postaviti i osobama srednje životne dobi, a i mlađim naraštajima koji su u potrebi za velikodušnošću

Pa da se usaglase oko odgovora jer mi se čini da su u dijametralnom neskladu.

A da ja ponovim pitanje: ima li brižnosti?

  1. 8. Ima li Mudrosti? Zna li se šta?

Ulazimo lagano u treću životnu dob. Otvara se pitanje: Da li je bilo ok biti Ja? I u grčevitu borbu cjelovitosti nasuprot očajanju.

To je ona faza života gdje bi mi mlađi trebali ići kod starijih po mudrost koja bi nam, poput znaka u potoku, pomogla da bolje kormilarimo našim životima. Da ne zalutamo, ili da bar ne zalutamo puno, pošto je neminovno da ćemo zalutati.

Ne znam koliko je moguće izvući mudrost iz očajanja. Takođe se pitam koliko je moguće očuvati cjelovitost iz niza gubitaka koje su doživjele osobe, koje u trenutnku pisanja ovog teksta nose to odlikovanje treće životne dobi.

Ako jesu očuvali cjelovitost, rad sam ih upoznati i postavljati im pitanja.

A prvo ovo: ima li mudrosti?

  1. 9. Ima li Poštovanja? Zna li se šta?

Doduše, u teoriji se ne priča toliko o poštovanju koliko o transcedenciji kao razrješenju krize duboke starosti. Nekih ljudi više nema, a još uvijek o njima pričamo sa poštovanjem. Mogli bismo reći da su postigli to transcedentalno stanje: Da djeluju na nas pozitivno i nakon što je njihov život okončao. 

Za sad se čini da to i jeste dobar pravac za usmjeravanje vlastitog života. Uz istovremenu svijest da ne dosegnu svi ovakav oblik transcedencije. Ali da je dobro za svaku životnu krizu imati razrješenje tipa: Ipak je (bilo) dobro biti Ja! Jer će to uvjerenje svako malo biti poljuljano!

Eto baš zato, u ovom „ovdje-i-sada“ trenutnku ponavljam: Ima li poštovanja?

  1. 10. Ima li KRAJA? Zna li se šta?

Na kraju, vratimo se na Džeja. I na njegov album „Blago onom ko rano poludi“, objavljen te 1992. U istoimenoj pjesmi kaže: Blago onom ko pameti nema, taj nema problema.

Možda taj bez pameti nema problema, i možda ih nema trenutno. Al imaju svi drugi oko njega pa se to na ovaj ili onaj način vrati njemu. 

Ja npr. 1992. nisam imao pameti. Tek se borio sa pitanjima nade, volje i svrhe. Pamet je stigla malo kasnije, a sa njom i problemi, a sa problemima i rješenja – jer sam sposoban. Nadam se da će me ovaj put dovesti do velikodušnosti i mudrosti, pa ako transcedentiram, transcedentiram

I još da pomenem onaj znak iz potoka. To je napisao neko ko voli prirodu. Ja isto tako napisah ovaj tekst voleći. Svjestan rizika da i ovaj znak, slomljen, završi u... bezdušju.

I kao što sam već u početku najavio, na pitanje „Jesmo li zdravi? Zna li se šta?“ imam samo dva slova:

UH!

Kako si ti odgovorio?

Ognjen Tadić

Psiholog i psihoterapeut u edukaciji