Kada je Bentham napisao svoj pamflet bio je duboko svjestan da englesko društvo njegova vremena, iako liberalno u institucijama i svojim pravnim ukazima, ipak još nije u stanju prihvatiti njegove racionalne argumente nadahnute samom političkom filozofijom liberalizma, prema kojoj nosioci načela suvereniteta jesu građani i njihovi predstavnici, a ne država, u konkretnom slučaju monarhija i njezino sudsko činovništvo. Snažne predrasude što potječu iz širenja kršćanstva po otocima Ujedinjenog Kraljevstva, iz seksofobije što su je propovijedale različite kršćanske crkve, izazvale bi vehementnu negativnu reakciju pred prijedlogom da se homoseksualnost depenalizira od kategorije zločina protiv prirode i javnog reda. Najvjerojatnije, u režimu common low niti jedan sudac ne bi našao hrabrosti osloboditi sugrađanina okrivljenog za upražnjavanje homoseksualnih radnji. Danas, dva vijeka nakon toga, Ujedinjeno Kraljevstvo je po dotičnom pitanju jedno od najliberalnijih društava: sloboda prakticiranja vlastite seksualne inklinacije jest fundamentalno pravo u koje država ne može i ne treba intervenirati. Postupno je prihvaćeno da je stvar lične slobode i društveno nerelevantno, slično načinima religioznosti/nereligioznosti, ko koga ljubi i na koji način ljubi. I da neozbiljnosti, grubih igara, nasilja i nepoštovanja ima podjednako u heteroseksualnim i u homoseksualnim odnosima, a i da mnoge bračne i druge veze nipošto nisu čvršće i moralnije od homoseksualnih veza.
No, unatoč tome, pamflet našeg liberalnog mislioca ostaje fundamentalni dokument nadasve za one zajednice i države u kojima seksualna sloboda još nije priznata i uvrštena među temeljna prava svakog pojedinca, svakog građanina odrasle dobi. A argumentacije što ih Bentham uvjerljivo iznosi prekoračuju puki protest: sugeriraju nam neka kratka razmatranja povijesno-teorijskog karaktera kako geneze i povijesti liberalizma tako i porijekla i suštine više nego milenijskog proganjanja homoseksualaca kao nosioca ”nevrijednog života”, čije dimenzije u mnogim slučajevima bivaju usporedive s proganjanjem Jevreja. Nisu li Hitler i njegovi na najodvratniji način progonili homoseksualce, trpajući ih u koncentracijske logore, što je išlo do kastracija i ubojstava? Nakon Jevreja, homoseksualci su u Njemačkoj bili najprogonjenija manjina.
Benthamova razmatranja liberalizma potvrđuju radikalnu diferenciju koja odvaja liberalizam, odnosno političku filozofiju anglosaksonskih zemalja, od političkog mišljenja kontinentalnog prosvjetiteljstva, čiji utjecaj kao ishod nije imao liberalnu, nego totalitarnu demokraciju, kao i politički mesijanizam i naposljetku totalitarizam i despotizam, kako je to kasnije elaborirao izraelski historičar Jacob Talmon u kapitalnom djelu o porijeklu totalitarne demokracije. Ovim Benthamovim spisom potvrđuje se istina koju mnogi kontinentalni liberali i danas nastavljaju ignorirati: liberalizam nije ni ideologija ni utopija, liberalizam je filozofija čiji korijeni sežu od antimetafizičke i dakle antidogmatske skepse Humea i Kanta, a ne od Idéologues. Inače, koliko je Bentham bio daleko od bilo kakvog totalitarnog mišljenja, potvrđuje ne samo ova njegova borba za dekriminalizaciju homoseksualnosti, nego i njegove borbe za prava manjina (žena i djece), za dostojan položaj životinja nad kojima se ljudi nekažnjeno iživljavaju, za humanije uvjete u zatvorima (Panoptikum); uz to je sastavio spisak šteta izazvanih religijom (Utjecaj prirodne religije na prolaznu sreću čovjeka), kod političara napadao maniju korištenja drvenog jezika (Knjiga sofizama) i na kraju (Deontologija) politiku podredio etici: politika brine o najvećoj mogućoj sreći za najveći broj ljudi.
Drugi aspekt što ga Bentham u svom pamfletu efikasno naglašava glasi da proganjanje homoseksualnosti, ravno proganjanju Jevreja, svoju genezu ima u kršćanstvu, u seksofobiji koja karakterizira etičku poruku Novog zavjeta, u kojoj Pavlove poslanice igraju kapitalnu ulogu. U njima Pavle tvrdi da je istinski grijeh čovjeka požuda (a ne, na primjer, ubojstvo ili laž), postavljajući ideal: djevičanstvo i celibat. Odricanje od svijeta, dakle od puti, vrijedi više od svega. No ako se ne možemo držati ideala – potpune apstinencije (1 Kor, 7,1), tada u najgorem slučaju valja stupiti u brak – jer bolje je stupiti u brak nego izgarati od strasti (1 Kor 7,9). Brak, to će reći vjernost, monogamija, dijeljenje istog krova, seksualnost osuđena samo na unitivnost i prokreaciju.
Pavlova seksofobija i seksofobija prvih kršćana, kada je kršćanstvo jednom postalo državna religija, bila je prvim i jedinim uzrokom proganjanja homoseksualca na Zapadu, proganjanja koje i danas mori tolike ljude. Činjenica da Crkva ostaje vezana za ovu ostavštinu svojih sada već dalekih korijena ne bi nas trebala iznenaditi, budući da nisu djela, nego vjera, najzad, predestinacija, ono što predstavlja istinski izvor spasenja. Crkva naime posjeduje moć odrješenja i brisanja svih grijeha, pa i onih tjelesnih.
No Benthamov esej nije upućen Crkvi ili crkvama ove ili one denominacije, nego poglavito državi, onim državama koje su u svoju legislativu unijele kao zločine i krivična djela ono što je Crkva smatrala i smatra grijehom, poput seksualne slobode, preljuba i homoseksualnosti. Već po svojoj strukturi i pretenzijama, tamo gdje ima velik utjecaj u životu, Crkva je i danas stalno antiliberalno i antidemokratski usmjerena jer joj nipošto ne odgovaraju liberalno-demokratski principi: odvojenost crkve od države, sloboda vjeroispovijesti (što implicira mogućnost i drugačije vjere), to jest sloboda savjesti, čime se već misli na civilni brak, pa onda i slobodu žene da raspolaže vlastitim tijelom i životom, a danas i istospolne veze i zajednice…
Prošla su više od dva vijeka otkad je Bentham napisao svoj gnjevni i istovremeno gorki liberalni pamflet, a na temelju njega mi imamo još mnogo motiva za upitati se jesmo li se doista oslobodili ove više nego dvomilenijske kršćanske predrasude koja izaziva neopravdane ljudske i socijalne diskriminacije i isključivanja. Istina, većina evropskih zemalja ne smatra više dobrovoljnu homoseksualnost među odraslima (dakle, ne prisilnu i s djecom) krivičnim djelom, ali još ne nalazi hrabrosti da prizna homoseksualnim zajednicama pravni status (brak, PACS…) sa kojim bi bili izjednačeni sa heteroseksualnim.
Ovaj hrabri Benthamov esej, u kvalitetnom prevodu Sanje Milutinović-Bojanić, poziv je i još uvijek aktualna opomena našoj odgovornosti kao (budućih) evropskih građana.
Preuzeto sa prijateljskog portala Peščanik.net