Kao poznavalac istorije, geografije, socilogije i psihologije mogu reći samo – Bogataš je oduvijek proslavljao, jeo, pio, jebo, a sirotinja mu je to omogućavala svojim radom, kostima, krvlju.
Bilo u ratu, bilo u miru, bilo u recesiji ili blagostanju.
Znam da nismo svi isti.
Neki su bolji, sposobniji i pametniji. Neki vole da rade, a neki ne.
To opet nije opravdanje za novu verziju robovlasničkog društva gdje je jedina poenta plaćati namete robovlasnicima i feudima i gledati kako brod tone, dok oni napucavaju svoje spasilačke čamce.
Kao što sam par puta pomenuo, 2012. je blizu, pa ćemo vidjeti gdje će ko da završi…
Bez obzira ima li realne osnove za takvo ponašanje – robovlasnici se tako ponašaju.
Vođeni logikom – Neću da se stišćem, nek svi vide kako sam zajeban i silan – živi većina rukovodilačke kaste u našoj državi, po kantonima, ministarstvima, institucijama.
Rukovodioci. Oni koji nas svojim rukovanjem vode u ambis.
Prije bih da se zovu Ambisovodioci. Nas vode u ambis, a sebe u raj.
Osjećaj umjerenosti i normalnosti davno je ispario u ovim, finansijski pogodnim, posttranzicionim vremenima. Uvijek sam se pitao šta je uzrok tome, gdje je korijen tog problema zvanog – bahatost i prokletost, otimačina i otuđivanje. Garant u mladosti nisu imali, a sada ne mogu da začepe sve svoje zjapove i otvore i praznine.
Neću da vas lažem. Znam sigurno da bih i ja, da sam blizu kante s medom, zasigurno gurnuo koji prst i malo lizao. Al’ ovi gurnu šaku, ruku, a neki skroz uđu u med te postanu bolesno slatki i ljepljivi.
Razumijem da zakineš od narodnih para za stan, vikendicu, dvoje kola, a'l ići do toga da obezbijediš praunučad naprosto je bolesno.
Svake godine obećam sebi da neću obraćati pažnju i brojati pokradene i ko zna kako malverzirane marke, al to je jače od mene.
Slab sam. Nisam karakter. Papak sam. Izdam sebe svaki put, ali bar znam genezu svoje frustracije.
Ona ide ovako – Kako nisam enormno bogat kao ovdašnji rukovodioci i kako je nemoguće od poštenog rada plaćati račune, kredite, voziti auto staro bar pet godina, imati neki normalan hobi, ne ostaviti poslodavcu dušu i zdravlje, te biti dobar porodični čovjek, u meni se javlja frustracija, huja, bol i brojanje maraka. Po ko zna koji put prekršim sebi dato obećanje i počnem da brojim i pratim po medijima kako i gdje nestaju milioni, hiljade, stotine. Pare od sirotinje. Brojim i zbog toga što svaki put kada platim bilo koji račun, 17% od iznosa ode u budžet i ja to nikad više ne vidim. Ako i vidim gdje završe moje markice, to se na izborima koristi u kampanjama stranaka pod sloganom „Mi smo izgradli, naši ljudi su vam to omogućili“.
To me boli, na marke sam osjetljiv. Marke su mi kao djeca, ja ih pravim, ja ih njegujem, ja ih žalim kada odu od mene. Nameti rastu sve za rukovodilačku kastu. Vidite da mi nije lako. Znam ja da nije lako ni vama, mili moji čitaoci, i znam da je svaki od vas isto tako vezan za marku krvavu kao što sam ja.
Ono što me je ovih dana posebno smorilo i u tugu bacilo jeste budžet i izvođači za novogodišnju proslavu.
Jedna te ista institucija, jedan te isti čovjek svake godine dobije povjerenje i novac gradskih otaca da završi taj dil, da obezbijedi zabavu robovima na minusu. Debilizam iz godine u godinu ne jenjava, a pare završe…negdje. Malo se o tom priča, malo se po medijima sere, par dana se pokazuje prstom na dotične, po forumima se malo pljuje, tresla se gora, rodio se miš, a sindrom akvarijumske ribice uspješno ide u prilog feudima.
Zašto ovogodišnju proslavu Nove Godine smatrim najrafiniranijim debilizmom pobrojaću ovdje:
Marke
Grad Banja Luka će za novogodišnje slavlje, kao i za proslavu Srpske Nove godine, u noći uoči 14. januara, izdvojiti 130.000 KM. Glasnogovornik Milenko Šajić je rekao kako je organizacija ovog slavlja povjerena Kulturnom centru Banski dvor, te da će 31. decembra na Trgu krajine u Banjoj Luci prije glavnog programa biti upriličen i program za najmlađe. U KC Banski dvor nisu željeli odgovoriti na upit o tome koji će to izvođači zabavljati Banjalučane za Novu godinu.
Procurilo je da će to ipak biti kubansko-srpski bend “Kubalkanika” i “Big bend”, te trubački orkestar Dejana Petrovića, pobjednik ovogodišnjeg Sabora trubača u Guči.
Nek je razglas i svjetlo 50.000, nek su izvođači 50.000, šta će biti sa onih 30.000 neka mi neko otkrije.
Kažu meni: „Grofe, šta te briga gdje će te pare, nije tvoje da se tim baviš, pusti kraju.“
Al’ opet, ne mogu. Volim i ja marku i njihovo udaljavanje od mog novčanika čini me mizernom dušom, a kada sam mizeran najmanje što mogu jeste da serem po izvoru mizerije.
Za ove srpske kubance nikad nisam čuo, a za Big bend možda i jesam, al’ da piše koji je u pitanju. Bez trubača nema ni svadbe ni sahrane te s tim logično da nas uvedu u Novu Godinu, nova obećanja i još veće namete. Feud zna – Pjesme i igara dok se budžet kara.
Uvijek se tuđin dovodi, a mi koji nešto radimo, sviramo i stvaramo smo debili ili tako nešto?
Da mi je znati ko dogovara te dilove da mu ja par pitanja postavim, krvi da mu se napijem, zube da mu pokažem.
Potop
Semberija je još pod vodom. Ljudi su pravo unesrećeni, sjebani što bi se reklo. Potop biblijskih razmjera je poharao našu zemlju u svim entitetima, kantonima, distriktima. Tim ljudim stvarno treba pomoć. Tim ljudim stvarno treba više od priloga na temu njihove nesreće koje smo na televiziji mogli vidjeti.
S tim u vezi, bilo kakav doček Nove Godine na trgu jeste sranje po nesretnim Sembercima.
Zašto se ti novci ne daju za unesrećena područja neka mi neko racionalno objasni i neću više da naprđujem na tu temu.
Primjer Tuzle je pohvalan. Citat: „Tuzla neće imati organizirani doček na otvorenom, i to zato što je još uvijek na snazi stanje prirodne nesreće, proglašeno nakon strašne tragedije kad je klizište usmrtilo tri člana porodice Salkić u tuzlanskom naselju Crvene Njive. Nakon te nesreće, iseljeno je više domaćinstava zbog opasnosti zbog klizišta.“
Ne vidim razlog zašto se naši feudi nisu udostojili saosjećati sa stanovnicima Semberije. Oni koji iz čamaca gledaju kako im minus i voda jedu cement kućni.
Mostar i Zenica su takođe bez javnog dočeka na trgovima, što je objašnjeno štednjom u budžetu. Jedino kod nas nema potrebe za štednjom.
U protekloj godini, grad se dovoljno napoklanjao koncerata raznih smarača i prebogatih izvođača i smatram da su bar sada, kada je pravo sranje, mogli da odustanu od te ideje i da novce daju nesrećnicima u Semberiji. Na znam zašto je sramota doći na televiziju i reći: „Dragi sugrađani, zbog teške situacije u našem društvu generalno, a ponajviše u Semberiji koju je progutao potop biblijskih razmjera, grad Banjaluka neće imati organizovane proslave ni međunarodne, ni pravoslavne Nove Godine, al’ mi ne sumnjamo da ćete se vi lijepo zabaviti i ‘vako i ‘nako.“
To bi bilo fer i korektno, al’ kad je feud bio fer i korektan?
Ako je njima frka da se obrate javnosti na taj način, za neki pristojan honorar mogu to ja da im odradim.
Ovom prilikom javno obećavam da bih taj honorar odnio u Semberiju nekoj unesrećenoj familiji.
Lično, na ruke.
Izvođači
Godinama se dovlače razni znani i neznani izvođači sa svih strana i pare opet napuštaju našu Krajišku ljepoticu. Podržavanje domaćeg umjetnika je u najmanju ruku smiješno.
Već par puta sam apelovao da me zovu na nastupe takvog tipa da i ja zabavljam, a nikad ništa. Nek se najedu…peršuna.
Očito da ću morati neku pizdariju da napravim, nekome nogu da polomim na jedan civiliziran i demokratski nači metalnom štanglom.
U Banjaluci, a bome i u RS, ima dovljno izvođača koji bi zasigruno napravili odličnu atmosferu za manje para. Al’ eto, kada je manje para, onda je manje ugrađivanja, a što bi to feud tako, kada mu nije rentabilno.
Finalna misao
Uz sve skuplje namete i onu odurnu rasvjetu koja godinama krasi naš grad u vrijeme januarskih slavlja, nadam se da će ljudi ipak sačuvati zdrav razum i zaštekati koju marku od banaka, feuda i robovlasnika, te na taj način i sami moći malo da uživaju, jedu i jebu.
Nek nam je sa srećom, nek su nam Bogovi na pomoći, a nek se Deda Mraz malo više otvori.
I on se stis'o ko da ne radi za Kokakolu.
U zdravlje i sve najbolje!
Vaš voljeni Grof Ђураз