Svaka vaša pretpostavka o ishodu mojih posjeta zasnovana na razumu i iskustvu – pogrešna je! – kaže Petrović.
Kako navodi na početku teksta, namjera mu nije bila da omalovaži bilo koju vjersku instituciju, ili religiju. On, takođe, upozorava čitaoce da bi na osnovu ovih pojedinačnih primjera bilo pogrešno zaključivati o spremnosti vjerskih službenika uopšte da čine dobra djela.
Kaže da bi bio i neispavan sud da su ljudi koji su odbili njegovu molbu da ga nahrane – loši ljudi. “Možda im se nisam učinio vrijedan milosrđa”, objašnjava Petrović.
S druge strane, on se izvinjava zbog lažnog predstavljanja svim onim dobrim ljudima i ženama koji su ga nahranili. “Uvjeravam ih da moja ganutost njihovim činom može da se mjeri sa blagodarnošću pravog nevoljnika”, piše Petrović.
“A sada da vam ispričam kako je to biti niko i ništa u Beogradu i gladan tražiti samilost kod onih koji su sebe proglasili za ovozemaljske predstavnike Svevišnjeg čiji je osnovni atribut milosrđe”, počinje svoju priču Petrović.
Tamu u katoličkoj crkvi Svetog Ante na Zvezdari razblaživala je samo svjetlost sivog neba uokvirenog visokim prozorima.
Gužvao sam kapu u rukama i čekao da me primjeti zabrađena žena koja je poslovala ispred ispovedaonice. Uzalud. Pogledala me je, zaključila da me ne poznaje i nastavila dalje da nešto slaže u nišu, pa sam pročistio grlo i rekao:
“Izvinite”… usnama odrvenjelim od stida – bilo mi je prvi put u životu da molim za hranu. Izgovorio sam da sam gladan.
Nije bila začuđena, i nije očekivala dodatno objašnjenje. Izvela me je u dvorište i pokazala vrata na kojima me je mlada žena opasana keceljom domaćice saslušala sa osmijehom razumijevanja i rekla da mora da pita župnika.
Ostao sam pred vratima da čekam, i kada se opet pojavila, držala je najlon kesu.
“Sretan vam Badnji dan”, rekla je s osmjehom se, i ja sam zahvalio, i pometen, okrenuo da pođem.
“A jel i vama danas Badnji dan?”
Bilo mi je žao što ću je možda razočarati. Priznao sam da nije.
“Sve jedno, sretan za ubuduće….” rekla je vedro, i ja sam otišao.
Tek iza ugla razmotao sam kesu: pola vekne svježeg hljeba, kutija sardine i jedno kuhano jaje.
Pomislio sam, Bože, Bože ako te ima, nađi vremena i izlij svoj blagoslov na ovu ženu…
Moja naredna stanica bila je crkva Svetog velikomučenika Dimitrija. Monumentalna nova građevina nema ništa od sklada i smjernosti crkava podignutih po uzoru na srednjovekovna zdanja. I fino se uklapa u poslovne blokove Novog Beograda.
Prošlo mi je kroz glavu da sam baš našao crkvu gde ću da se molim, dok sam prolazio kroz vrata s pozivom vjernicima da daju prilog za dovršenje vrata, ali sam utješio sebe da gotovo u svakoj crkvi tako prikupljaju pare.
Unutra, pod zlatnim polilejem, malodušnost me je ipak savladala. Ogledao sam se u mermernom podu, a svuda oko mene gorjela je pozlata. Stajao sam, ubog, i čekao da žena koja prodaje svijeće završi brojanje pazara, ali me je ona primjetila kad je zastala da treći put lizne palac.
“Nemamo mi hranu. Ovo je crkva”, rekla mi je.
“A da pitam sveštenika?”
“Nema nikoga. Svi su otišli!”
Prošle godine obijao sam šaltere socijalnog… Mislim da tamo radi njena sestra. Kako bi ti cviljela da sam nešto Sveti Petar prerušen u mene kuša vjerne! Da se odjednom ispravim u svoj svojoj veličini i gromkim glasom pozovem sveštenika da nedostojnu izgna iz hrama! I njega, starješinu crkve, da pitam mora li uz svaku ikonu da stavi i sanduče za priloge, a ako su već tamo, zašto su na svakom otvori za ubacivanje novca onoliki!
“Zinuli su kao da se u njih ubacuju krofne, a ne novčići!”, reko bih mu… mislio sam, dok su se teška vrata, gonjena oprugom, neumoljivo zatvarala za mnom.
Ali, nisam dozvolio da mi gnjev pomuti rasuđivanje pa da zbog jedne trule jabuke objedim cijelo stablo. Otišao sam u pravoslavni hram na drugom kraju grada…
U Crkvu Svete Petke na Čukaričkoj padini. Fasada od bijelog mermera pozlata na ikonostasu… da skratim, ostao sam gladan. Sve je bilo kao i sat ranije, samo je žena u prodavnici svijeća bila manje neljubazna, a sveštenika zaista nije bilo… Da sam bio gladan od toga mi ništa ne bi bilo bolje.
Uz Bajrakli džamiju, jedinu u Beogradu, sagrađenu u XVI vijeku, tokom poslednjih 12 mjeseci nikla je zgrada namijenjena obrazovnim institucijama Islamske zajednice Srbije i ostalim pratećim službama.
Sjedeći na klupi u džamijskom dvorištu proveo sam pola sata čekajući da naiđe neko, valjda zato što je bilo doba između podnevnog namaza i ikindije.
U zgradi vođen glasovima koji su odzvanjali u holu obloženom uglačanim kamenom bojažljivo sam pokucao na vrata jedne kancelarije.
Tri muškarca sačekala su da mi četvrti sporo, kao da sam malouman, objasni da oni ne drže hranu i da mi ne može pomoći, pa su nastavili razgovor i smijeh prije nego što sam zatvorio vrata za sobom…
Posao prosjaka brzo se uči. U Crkvu Svetog Aleksandra Nevskog, na Dorćolu, ušao sam rutinski: od koga da se stidim, govorio sam sebi, tu sam bio ljubazno saslušan i jedan mi je mladić s bradom objasnio da tu u blizini, u dobrotvornoj kuhinji SPC, svakako mogu dobiti obrok…
Ni njega Bože, ako čitaš “Blic” ne zaboravi. Ni onog sekretara u kuhinji koji iako sam zakasnio, nije htio da me vrati praznih ruku, već me je nagovarao da ponesem pasulj, a da mu posudu vratim sutra kad opet dođem!
Nagradi ih nekako, a sa ovima drugima radi šta hoćeš. Carstvo je volja tvoja i na zemlji kao i na nebu. Ja ti samo pišem šta rade kad misle da ih ne gledaš”, završava svoj tekst Momćilo Petrović za “Blic” i citira reči Svetog Luke:
“A on uze onih pet hlebova i obe ribe, i pogledavši na nebo blagoslovi ih i prelomi, i davaše mučenicima da postave narodu. I jedoše i nasitiše se svi, i nakupiše komada što im preteče dvanaest kotarica”, ali to je bilo davno. Crkve su sada veće i lepše.
Izvor: Blic.rs
Tekst objavljen početkom 2013. godine