Nostalgija nije pravi izraz: to je više mišljenje da vrijeme socijalizma nije bilo tako loše i da se tom dijelu naše prošlosti čini nepravda. Manji dio tog osjećaja doista izvire iz uobičajenog mehanizma nostalgije: kako vrijeme prolazi, dobre stvari zadržavaju se u sjećanju više nego loše; čovjek je nekakav optimist unatrag. A veći dio uvjetne renesanse socijalizma povezan je s kapitalizmom kakav živimo. Zašao je u tešku krizu i na Zapadu se prvi put nakon II. svjetskog rata javljaju ozbiljne dvojbe o njemu kao sistemu. Veće su možda u onom dijelu svijeta koji je na vlastitoj koži iskusio socijalizam. To nije ni čudno.
Materijalno sada pouzdano živimo znatno bolje nego prije 20 ili 30 godina. Ali se mnogima na ovim prostorima čini da su nezaštićeni, da žive nesigurnije, da su manje zadovoljni. To je neizbježno povezano i s društvenim uređenjem. Psihološki smo u odnosu prema kapitalizmu nekako tamo gdje smo bili u odnosu prema socijalizmu prema kraju druge polovice 80-ih godina – kapitalizam se ljudima još uvijek čini više ili manje samorazumljiv, a istodobno sve manje siguran i sve više društveno nepravedan. Zato gubi legitimnost. Socijalizam za njega (još?) nije alternativa, ali oslikava se u ugodnijem svjetlu.
Odnos prema njemu polako se mijenjao. Iz socijalizma smo istupili takoreći bez premišljanja, kapitalizam je bio prihvaćen kao prirodna nužnost i u naivnom uvjerenju da se sve mijenja nabolje. Nismo bili ni svjesni da smo iz jugosocijalizma, koji je već dugo tonuo u krizu, upali pravo u zapadni kapitalizam koji se tada već više od desetljeća neoliberalizirao i postajao suroviji. Tada nismo razmišljali ni o tome da je naš skok u novi društveni poredak dio tektonskog potresa u kojem se raspao komunizam-socijalizam, što je ubrzalo nestajanje socijalne države na Zapadu;socijalna država je u mnogočemu bila dijete natjecanja dvaju velikih ideoloških sistema.
Da smo tada napravili mirnu usporedbu dva sistema, mogli smo izbjeći mnoge probleme, npr. one koje trajno uzrokuje loše planirana i vođena privatizacija. Ali to psihološki nije bilo moguće.
Nesretni socijalizam doživio je tipičnu sudbinu gubitnika: demonizaciju, tim više jer mu se lijepila krivica za poslijeratne zločine. S druge strane kapitalizam se činio još čudesnijim jer se automatski povezivao s istodobnim osamostaljenjem. Dva desetljeća kasnije socijalizam ne zagovara nijedna stranka. Ljevica ne želi imati ništa s njim, desnica ga prikazuje kao crnog vraga. I što se izbora tiče, već dosad se činilo glupo pozivati se na njega, a tako će biti i ubuduće. U intelektualnim krugovima na njega se pozivaju tek rijetki pojedinci. Veći mediji s jakom dozom sljepoće šire uglavnom neoliberalne poglede, iako su upravo oni pridonijeli njihovom katastrofalnom položaju.
Razlike između kapitalizma i socijalizma su, naravno, velike. Ali postoji više socijalizama, kao i kapitalizama. Jugoslavenski i slovenski u njegovom okviru bio je specifičan, polako se omekšavao, ali dvije stvari su ga, isto kao i sav istočni komunizam-socijalizam, dovele do oštrog kraja – odsutnost demokracije i državno (društveno) vlasništvo. Upravo zato je bio osuđen na neuspjeh.
Ali, za Sloveniju teško to možemo reći. U socijalizmu je postavila na noge temelje svog gospodarstva koji našu ekonomiju u velikoj mjeri nose još i danas. Nedostatak ekonomsko-razvojne vitalnosti slovenskom socijalizmu ne možemo spočitati.
Drugo, u slovenskom društvu je u socijalizmu bilo više jednakosti nego sad. To je bila njegova druga velika odlika. Britanski sociolog Richard Wilkinson (koautor knjige Jednakost je sreća), na temelju niza međunarodnih istraživanja dokazuje da je nejednakost uzrok skoro svih društvenih bolesti na razvijenom Zapadu. Sva istraživanja dokazuju: što su veće razlike između bogatih i siromašnih, veći su i socijalni problemi. Društva s manjom jednakošću, kategorički tvrdi Wilkinson, disfunkcionalnija su.
Sada smo u delikatnom, možda prijelomnom razdoblju: imamo krizu koja je kriza neoliberalnog kapitalizma i koja traje. Imamo nezadovoljstvo i uspomene na propali socijalizam. Imamo demokraciju kad se može govoriti o svemu i kad se načelno mogu natjecati i različiti društveni sistemi. Neke stvari polako postaju jasnije:
Socijalizam nije bio posve negativan i neperspektivan sistem. Neoliberalizam nije nikakav čudesni razvojni model, a društvo na koncu kvari i unesrećuje.I zbog sve većih ekoloških problema to je civilizacijski pogrešan put. Pritom se sadašnju krizu „liječi” na račun mase i očuvanjem statusa quo; bogataša je, piše Spiegel, više nego prije izbijanja krize.
Neoliberalizam pod plaštom navodne neideološkosti širi izrazito ideološko uvjerenje da za njega nema alternative. Naša politika ne želi raspravljati ni o kapitalizmu ni o socijalizmu i za sebe misli ili tvrdi da je neideološka odnosno nadideološka. A pritom već razmišlja i osjeća više ili manje neoliberalno. U tom pogledu se ubrzano amerikanizirala. To određuje i njeno vođenje društva. Istina, mi nismo klasična neoliberalna država, ali svakoga dana smo joj sve bliže. Politika za tu preobrazbu nemarno koristi i krizu. Tako gura Sloveniju u slijepu ulicu, u sve dublje buduće krize. Privatizaciju, liberalizaciju i druge dogme neoliberalizma i dalje uzima kao apsolutne istine.
U izlasku iz te misaone ukopanosti može nam pomoći i socijalizam. Njegovo potpuno negiranje ili čak uvrštavanje u kategoriju apsolutnog zla daje, kao što je već rečeno, poticaj bilo kakvom kapitalizmu. Oživljavanje i kopiranje našeg prošlog socijalizma nije moguće, a ni zdravo, posebno zbog njegova demokratskog deficita. Ali sadržavao je neka načela i mehanizme koji su upotrebljivi i danas; prije svega supostojanje različitih oblika vlasništva i veću socijalnu jednakost.
A prije svega, rehabilitacija socijalizma pomogla bi razbiti monopol neoliberalnog kapitalizma, ukorijenjen među elitama. Napustiti misao o alternativi – nešto riskantnije i više „komunistički” teško je zamisliti. Ponudu društvenog razvoja treba proširiti na socijalizam, različite vrste kapitalizma, njihove moguće kombinacije i oblike koji se tek osmišljavaju. Već samo po sebi je bolesno dio svoje prošlosti strpati u bunker. Samo mirnim pogledom na njega moguće je korigirati sadašnjost i malo jasnije pogledati u budućnost.
Socijalistička „nostalgija” širi se u narodu, a politika o velikim pitanjima društvenog uređenja i dalje šuti. Ta šutnja je kratkovidna, govori o nedostatku savjesti i cementira status quo. Prije ili kasnije prekinut će je pritisak krize, novi pokret ili stranka, nemir u društvu.
Ako jednom ipak započne ozbiljna javna rasprava o tome gdje smo bili, gdje smo i kamo idemo, bit će moguće razmišljati i djelovati više ili manje radikalno. Odnosno ili poboljšati kapitalizam – i to je već doživio u svojoj prošlosti – ili ga otpraviti. To će biti jedno od temeljnih pitanja čovječanstva u sljedećim desetljećima. Također i Slovenije.
Koja će, dakle, jednom možda opet živjeti u socijalizmu.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org