Tih ranih devedesetih bili smo još osmoškolci i još uvijek su nam roditelji propisivali ono što se zvalo izlaz tj. postojao je neki sat do kojeg smo trebali biti kod kuće. Recimo da je izlaz bio do jedanaest uveče i da je u to vrijeme, kad bismo se vratili kući, na TV-u obično išao YUTEL.
Ne mogu fiksirati svoje sjećanje na konkretan mjesec, pa ni na konkretnu godinu, ali mislim da je prilog koji p
amtim emitovan negdje početkom 1991. godine. Bio je neki miting SPO-a, bio je Vuk Drašković u svojoj hardcore fazi. Sjećam se dobro da je miting bio u nekom zatvorenom prostoru tipa sportske dvorane, a YUTEL je prikazao sami završetak Draškovićevog govora. Ne mogu ga citirati, ali mogu dosta vjerno parafrazirati. Govorio je retorički vrlo vješto kako će se prvo dići Slovenci, pa će se dići Hrvati, pa će se dići Muslimani, svi će se zajedno dići protiv Srba. Zatim je postavio pitanje: A znate li šta će se onda desiti? Masa je šutjela, a Drašković je napravio teatralnu pauzu. Posljednju rečenicu iz tog govora mogu doslovce citirati. Drašković je, naime, rekao: A onda se dižu Arnauti!
PoverenjeZapamtio sam taj prilog jer mi je bio strašan. Strašan mi je bio prijeteći ton, strašna mi je bila četnička ikonografija, strašna mi je bila anticipacija rata, ali mi je možda i najstrašnija bila ta new and improved retorička ekskomunikacija Albanaca. Njih su već godinama pežorativno nazivali Šiptarima, no kao sapun i pežorativnost se troši, pa je pronađen novi termin, izvorno ne uvredljiv, ali (is)korišten za vrijeđanje. Znamo šta je bilo poslije, znamo za bratoubilački rat koji je kulminirao genocidom u Srebrenici i znamo da su se četiri godine nakon njega zbilja digli Arnauti. Vuk Drašković je nakon navedenog govora relativno brzo napustio hardcore fazu i postepeno se pretvorio u generalno pozitivnu političku figuru, ne odričući se ipak nikad određenog nacionalnoromantičarskog zanosa.
Ovih je dana, međutim, na pitanje kolege Gorana Tarlaća o “raspravi povodom moguće Deklaracije o Srebrenici u Skupštini Srbije“ Vuk Drašković odgovorio ovako: “Za mene rezolucija o Srebrenici nikad nije bila sporna. Kad bi mogli da glasaju oni iz Jasenovca, kad bi iz hercegovačkih, ličkih, bosanskih jama, krečana, škripova, srušenih crkava i kuća izašli oni poklani i spaljeni, zadavljeni i masakrirani, oni bi bez razmišljanja osudili genocid u Srebrenici. Jer, to je zločin koji je počinjen i nad njima. Da može, ceo Jasenovac bi se klanjao pred Srebrenicom.“ Iako je uoči rata Draškovićeva retorika bila izrazito nacionalistička, valja primijetiti da je, odmah po početku rata u Bosni, ona drastično izmijenjena. Ipak, znajući simboličku i svaku drugu težinu poređenja sa Jasenovcem iz srpske perspektive, ovakav Draškovićev javni iskaz, ovako moćno retorički formuliran, ne bi se smio potcijeniti. Treba primijetiti da se termin genocid ne pominje u novinarskom pitanju, njega uvodi sam Drašković! Imamo li u vidu da skoro u isto vrijeme, u par intervjua, čak i notorni Aleksandar Vučić implicitno priznaje da se u Srebrenici desio genocid, onda nije pretjerano zaključiti da je društvo u Srbiji, po ovom pitanju, na putu prema ozbiljnoj katarzi. Veliki dio sarajevske pseudoelite koja trenutno drži pozicije moći na sve je ovo, međutim, svjesno posve slijep.
Isti ljudi što su skloni tezi da Turska nad Armencima nije počinila genocid jer, zaboga, u drugoj deceniji dvadesetog stoljeća nije postojala ni riječ genocid, tvorci su teze o deset srpskih genocida nad Bošnjacima. Isti ljudi koji tvrde da u Bosni prije kraja devetnaestog vijeka nije bilo ni Srba ni Hrvata jer, zaboga, u to vrijeme nacije nisu postojale na način na koji postoje danas, tvorci su teze o kontinuitetu bošnjačke nacije unazad osamsto godina, perioda u čijoj su se drugoj polovini srpski genocidi nad Bošnjacima nizali sa skoro metronomskom tačnošću. Iz tih se nebuloznih teza, nažalost, danas pokušava kreirati nekakva politika, politika koja prema svakoj inicijativi iz Srbije zadržava ironičnu pravdoljubivu skepsu, politika koja u retorici rekoncilijacije i dobrih namjera vidi samo perfidnu prevaru, politika koja je od vizije vlastitog naroda kao vječne žrtve sagradila dogmu i aksiom, politika koja za svaki svoj promašaj traži alibi izvan sebe same. Refren pjesme “Crne kose“, jedne od onih nekoliko antologijskih iz vremena saradnje Hanke Paldum sa Milićem Vukašinovićem, završava stihom: Nikada ti vjerovala ne bi. Izvan svakog ljubavnog konteksta, to je poruka koju zvaničnoj Srbiji šalju Haris Silajdžić i njegovi medijski & ini pobočnici. Možete usvojiti rezoluciju kakvu hoćete, možete se izviniti deset puta, možete pružiti ruku stotinu puta, možete hiljadu puta osuditi zločin, možete milion puta pokazati da ste promijenili politiku, nikada vam vjerovati nećemo.
Kratkoročno gledajući, takva je situacija depresivna. Srednjoročno, međutim, a naročito dugoročno, ta je politika osuđena na propast. Na propast je osuđuje širi evropski kontekst, na propast je osuđuju mir i normalizacija u regiji, na propast je osuđuje sloboda kretanja, na propast je osuđuju jezik i kultura, na propast je osuđuje mladi svijet, jednako onaj koji svako ljeto zapuca u Novi Sad na Exit kao i onaj koji reže vene slušajući Seku Aleksić i Draganu Mirković. Jedina stvar koju će političar, koji nije prežalio vrijeme vlastitih crnih kosa (bez farbanja), moći učiniti jest da kao Vuk Drašković iz svoje hardcore faze, istina u drugom smislu i kontekstu, prijeti dizanjem Arnauta.
Sarajevski nokturno
Preuzeto sa www.pescanik.net