Došlo je i to na red. Nakon godina šutnje, poziva na mir, na zajedništvo, na praštanje, te tek poneko nespretno bockanje, na površinu je isplivala i prepirka vjerskih vođa. Na površinu mutnih istina zagađene zemlje isplivala je činjenica da još uvijek nije prestalo.
Čašice razgovora na domljencima i priče kako smo stoljećima živjeli skupa padaju u vodu. Draga braćo i sestre, nešto nije u redu, jer oni koji pozivaju na mir svađaju se.
Nasjeli su i oni u čijim rukama zveckaju molitve za sve naše izgubljene duše, pa su krenula prepucavanja Rijaseta i Biskupije, Cerića i Puljića i njihovih vojnika, što u civilu, što u svećeničkim, nekrpljenim haljama.
Dok narod zatupljen skandaloznim, senzacionalnim i nadasve huškačkim zapljenjenim poruklama s televizija, negdje u kutku duše koji je neiskvaren, još uvijek misli kako može bolje, kako možemo skupa, čuvari naših duša isplazili su jezike.
Ispadoše glavni problem vehabije, a kardinal Puljić kukavica jer je o njima progovorio tek na ”dalekom kontinetu”. S druge strane na vješti volej, uvijek spreman za miješanje poput kakvog začina, dočekao je Cerić izjave o bradonjama od kojih se nikada nije ogradio. I dok se većina njegovih vjernika zgraža nad ljudima koji nisu dobri ni za čiji imidž, posebno ne za imidž zemlje koja imidža skoro da i nema, i koji nikada nisu pripadali u ono multikulturalno čime se busaju, Cerić šuti. Progovara kad Puljić napada. Puljić progovara kad ga tjeraju iz stana i kad je daleko.
I onda se aktivira vojska. Umjesto na koljenima i sklopljenih ruku, da izmole milost svojim posrnulim narodima, puca se po medijima – Tko je kriv za koju riječ ili za šutnju? Umjesto da za milostiju, koju im narodi nikada nisu uskratili, izmole milost za izgubljene ovce, koje zbog gladi i mržnje sve manje gledaju svoju braću i sestre, vjerske glavešine popuštaju pod učmalim zrakom Bosne i Hercegovine, odbacuju krunice i tespihe i oblače rukavice.
Čašice razgovora na domljencima i priče kako smo stoljećima živjeli skupa padaju u vodu. Draga braćo i sestre, nešto nije u redu, jer oni koji pozivaju na mir svađaju se.
Od Cerića je javnost navikla na reagiranje. Dok mu ”obični” i obrijani vjernici zamjeraju prelagodan život, dizao je glas na sve na što mu se mogao dići, prizivao proljeća tjerao Djeda Mraza, gledao kako se priča o zabrani nove godine i bio začin svakoj imalo uzavreloj čorbi.
A u cijelu priču upleo se i Puljić. Tek tamo na ”dalekom kontinetu” priznao je da džamija ima više nego crkvi, da među nama ima nekih čudnih ljudi. Sve ono što nije rekao Ceriću uz čašicu pred božićnom jelkom.
Trebali bismo se zabrinuti, bez obzira kojem Bogu se klanjali i kojeg proklinjali. U zemlji punoj nerazumijevanja i nametnute mržnje, vjerske vođe započele su svoj meč. A nije dobro kad se bogovi posvađaju, pogotovo ne u zemlji u kojoj nema tko moliti da nam bude bolje.