Kad se malo bolje razmisli, ovdje mediji zapravo nikad nisu ni bili slobodni. Evo, recimo, na prelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, tek što su jedni makli šapu s njih, drugi su ih već poklapali sa sve četiri. Jednu partiju-majku zamijenila je druga ili, točnije, u svakoj od zemalja iz atomizirane Jugoslavije po jedna nova, a u rudama bogatoj Bosni i Hercegovini čak tri. Pojavilo se i jednako toliko otaca domovine, nacije, čega li već.
Rat još nije bio pravo ni počeo, no s medijima je sve bilo jasno. Na stranicama našeg tiska i po televizijama u republičkim centrima vodio se znatno prije, s izuzetkom nekolicine od kojih za ovu priliku možemo eventualno izdvojiti Jutel, i to zbog njegove glavne novinarske i voditeljske zvijezde Gorana Milića, naime, jer će nam dobro doći za nastavak ove priče. Mediji su tako već prodavali akcije i obveznice za predstojeće krvoproliće, dok redovi interesenata uopće nisu bili kratki, naprotiv.
U hitrom prestrojavanju aktera tzv. sedme sile nametnulo se tada niz imena, dakle, koja će nam krojiti kapu idućih desetak godina, a neka od njih i do danas. Među njima je bila i Hloverka Novak-Srzić, koja je prošlog tjedna, evo, konačno smijenjena s funkcije glavne urednice Informativnog programa Hrvatske televizije. Ukratko iz biografije, samo najvažnije: huškala je tadašnju vlast i javnost na vlastite kolege-disidente, a bila je i počasna bojnica Sigurnosno-informativne službe. Šovinizam, to se podrazumijeva.
Nekadašnja zaguljena partijka, nakon već spomenute mijene partija ispilila se još zaguljenija, razmjerno prilikama koje su nastupile. S oduškom u osvit novog milenija, tek malo je predahnula i ona, a onda se vratila na svoj tour de force, čak jača od historijsko-političkog momenta, s vezama dozrelim tako da se već priča o budućem njezinu indirektnom, ali moćnom pritisku na urednike i menadžere HTV-a. U strahu su velike oči, a posljednjih je nekoliko godina Hlo – kako joj, najčešće blago posprdno, tepaju kolege i suradnici – radila sve što je htjela, s tim što je htjela dosta.
Tako da sad – možemo samo zamisliti izravan prijenos – upravo traje veliki trijumf nad njezinim svrgavanjem, pa čak i miševi što inače sasvim potiho grickaju arhivske vrpce, odjednom na sav glas cijuču o zloj gazdarici koja ih je na metli vijala kroz beskonačne prisavske hodnike. A sve je toliko nalik času nakon smrti Franje Tuđmana, ili odlaska Ive Sanadera iz politike. Svaki put otkrijemo da je takav neki pojedinac ustvari sam kriv za sve ono loše što nam se svima događalo. Tako je i u slučaju Novak-Srzić.
Danas, kad tom svečanom zgodom opet nanovo slavimo slobodu, međutim, baš danas je prilika da vidimo što se to s nama novinarima događa, te se svako malo uzimamo zahvaljivati Providnosti koja se u naše ime razračunava s tiranima, pa ih lišava života, šire političke podrške ili praktičnog razuma, svejedno. Jer, što se nas tiče, očito bi nam za vratom mogli ostati dovijeka. Ista je stvar u svim rečenim državama, nažalost, ne samo u Hrvatskoj.
Utoliko bi bilo umjesno vidjeti o čemu uopće pišemo između toga, onda kad ne pišemo, u ciklusima, o slobodi. Top-tema postjugoslavenskih medija već neko vrijeme je korupcija; postoji neupitan, no i sasvim uopćen konsenzus da su naše vlasti i javne institucije odreda korumpirane, te uvezane s privatnim kapitalom do istrage njihove ili naše. Zazivamo stoga pravnu državu kao Nebeski Jeruzalem, ne bi li se u takvoj tvorevini počeli uredno provoditi naši novi zakoni, a onda ćemo možebitno vidjeti i kakvi su točno. Korupcija je naš novodobni bauk, antikorupcija naša sveta agenda.
Ali, podmićeni su i sami mediji, barem podjednako. Mito i korupcija se ne događaju drugome. Jedan iskričavi um sročio je pred ovdje potpisanim novinarom, a ima tomu već dosta: grčka tragedija počiva na mitu, hrvatska na korupciji. Toga ne bi ni bilo bez medija, žarišta suvremene društvenosti. Na sve to pristajemo već onda kada ne pišemo baš o tome u baš vlastitom cehu. Tek nakon što padne neki zloduh poput gore spomenutih, usudimo se jauknuti o tome što smo morali činiti dok su nam zavrtali ruke i čupali nokte.
Photo: ivstatic.com
Cehovska svijest ovdašnjega medijskog osoblja ravna je onoj klasnoj svijesti domaćeg proletarijata što smo je još uoči rata, denominiranu te devalviranu, mijenjali za maštovite napjeve nacionalnog identiteta, poskupjelog toliko da smo se po tranziciji zatekli u kreditima do preko uha. Novinari su gdjekad imali čak bolju mogućnost, ali se već i onih par slučajeva eksperimenta s radničkim dioničarstvom u medijima, pokazalo krajnje neuspješnima. Gotovo redovito su na koncu završavali u rukama privatnog vlasnika, uslijed zamora ljudskog materijala ili klasičnim prebijanjem dugova.
Redakcijske enklave čija urednička politika ne ovisi u svakom trenu o nekom od političkih i financijskih centara moći, gotovo sve su povremene ili privremene, i uglavnom lišene znatnijeg utjecaja na daljnje čine potonjih. Naša široka cehovska i sindikalna udruženja su zato već po svome članstvu iz takve horizontalne strukture, u mnogim našim državama više negoli po isturenom vodstvu, laka meta iz nasuprotnog smjera. Mi smo ovdje svi, kao cjelina, jedna sasvim nepovijesna novinarska zajednica, i većim smo dijelom zajednica prvenstveno po tome svojstvu.
Sad se, pak, ispostavlja da zaista nema prebijanja dugova do privatničkog; već se u javnosti može čuti da privatni medij suštinski ne može ni biti slobodan, nego mora biti zavisan o poslovnom interesu vlasnika. U sredini malenoj kao što su naše, poslovi su tim gušće umreženi. U Hrvatskoj to izgleda tako da je najizdašniji oglašivač, trgovačko-prehrambeni koncern Agrokor, što je voljom HDZ-a otprije dugog niza godina pripao tajkunu Ivici Todoriću, naime, ujedno i najveći distributer novina na kioscima.
I nema toga javnog interesa koji u novinama može samo tako nadvladati interes njegova profita, a ne treba napominjati – s obzirom na sve okolnosti – da su ta dva pola u permanentnom sukobu. Kao ni to da nema, dakle, niti sedme niti osme niti stote sile koja će svladati taj intenzitet političko-ekonomske napetosti. O medijskoj kritici samog Todorića da i ne govorimo, čak ni onda kad ga hrvatska premijerka i hrvatski predsjednik, odvojeno i otvoreno, kao neki dan, zovu da i službeno s njima podijeli vlast.
Dakako, baš kao i Hloverka Novak-Srzić, nije ni ovaj ili neki drugi tajkun sam kriv za ono što nam se događa. Kad bi bilo tako, ne bi nam upravo Hrvatska televizija, kao javni medij, najčešće od svih nudila primjere sukoba interesa i korupcije među samim novinarima. Ona je, de facto, također odavno privatizirana, njezina je produkcija razmrvljena na manje ili veće partikularne interese, manje ili više golim okom vidljive, žilave i bezočne.
Spomenuti jutelovski vitez Goran Milić, u međuvremenu je postao i ostao, nakon žustrog razdoblja etničko-ideološke dekompresije, neformalni diler ilegalnih reklama i slabo prikrivenih komercijalnih oglasa u svojim emisijama. Pa, niti Hloverka Novak-Srzić ne proživljava sad zamjerke isključivo zbog ideologije, nego i na račun pogodovanja privatnom kapitalu. Kao da ga je sama izmislila i pronosila njegov diskurs nad milijunima klinički obeznanjenih.
Klijentelizam je i bez njih zapasao kompletno novinarstvo, osim što mu već dugo stranke i politički prvaci nisu jedine mušterije, nego su to sve više, od nekog trena i dominantno, privredni poduzetnici. Došlo je vrijeme komercijalnog, iza epohe pretežno nacionalnog, a naš posttranzicijski sfumato zaklanja uvid u granicu na kojoj se političar transformira u poduzetnika, i obrnuto. Danas je medijski privatiziran i sam društveni doživljaj, posredovan privatnim atrakcijama iz života političara, menadžera, intelektualaca, sportaša, estradnjaka; privatizirano je društvo kao takvo, u procesu otimačine njegova vlasništva i njegovih prava.
Istina je da nam se totalna privatizacija, sa svim njezinim katastrofalnim društveno-političkim efektima, nije dogodila sama od sebe, nego po nama samima. Ona nije bila uzrok, nego posljedica stanja u društvu, onakvome kakvim smo bili i s onim čime smo na kraju bili fascinirani. To vrijedi i za medijsku scenu, i neće odlazak jedne od figura što su upravljale našom stvarnošću pod tim uvjetima, ovom narodu donijeti blagostanje. Upravo suprotno, promijenit se neće ama baš ništa – nakon slavlja usmjerenog posve osobno na njezinu pojavu, opet ćemo se sresti sa samima sobom.
Sva je prilika, kako sada stvari stoje, da ćemo i taj put naprosto odvratiti pogled. Nije lako s vremena na vrijeme zagalamiti o slobodarskim etapama što ih osvajamo, a zatim se jutrom ponovno buditi u koži roba čija je najizrazitija prednost rano dekodiranje nadređene volje. Nesloboda medija, ako ćemo pravo, ipak je normalna stvar. Novinari se po definiciji rađaju zasužnjeni – jer je društvo u pravilu takvo, jer se nesloboda reproducira po matrici od obitelji nadalje – a onda se možda i razviju do slobodnog bića.
Nije to naša posebnost, nego globalno načelo. Postoje bolja i gora društva, ali svi dijelimo iste fizikalne i društvene zakonitosti, nema izuzetih od temeljnih principa. Slobodan medij ne nastaje sam po sebi i ne treba ga takvim a priori očekivati. Feral Tribune nije propao slučajno, niti su E-novine iz čista mira na rubu gašenja već toliko dugo da imamo osjećaj kako se čupaju za vlastiti perčin još otkako postoje. I ne treba nam vizionarstvo za predvidjeti da će im biti znatno teže nego drugima sve dok postoje.
Vrijednost slobodnog medija danas je upravo u autsajderskoj društvenoj poziciji i povišenom poslovnom riziku, što su uloženi u nj kao hotimična greška u programu, vražja jedna subverzija. Da je sloboda lako dostupna, ne bismo ni imali razloga toliko pričati o njoj. Naprotiv, čak i kad je dosegnuta, lako se usput zaturi. A mi zasad svakako nismo slobodni, i nećemo to zadugo biti. Odsad je od prosjeka ovog društva, nakon udaljavanja s nemalo obvezujućeg korita, pojedinačno bliže slobodi i sama Hloverka Novak-Srzić.
Tekst preuzet sa http://www.e-balkan.net