Kad se u dan-dva dese nesreća od koje otpadaju nokti jer je usrani budalaš sjeo za volan ‘mečke’ i zamislio da je cijeli svijet njegov (babo mu gazda popularne žderačnice, pa konta može), a odmah zatim drugi idiot donese janje da ‘počasti radnike’ na nekih pedeset metara od mjesta na kom se desio stravičan (još uvijek) pokušaj ubistva, jer idiot voli da se o njemu, idiotu, priča kao prvom koji je nešto uradio, uz to nebulozno komentarišući da su svi ljubomorni zbog njegovog čina… eto kad se to desi, šta preostaje nego da se zaganja kakav azil i ufati noge.
Ma jok! K’o da u dvadeset proteklih godina nije bilo još i većih idiota koji su tjerali na takvu mis’o. To su jednostavna rješenja, koja samo kukurjeci primjenjuju. Malo komplikovanije, istina i po život opasnije, jeste da iz sveg glasa zamalo maloljetnom idiotu kažeš da je UBICA (barem u pokušaju), a popularnom ‘umjetniku’ da je kompletan IDIOT. Uz to su obojica nenadjebivi papani. Jer, kad (ponovo) naučite da JESTE papanluk kad se ‘umjetnik’ posere usred grada, a to još pravda svojom benevolentnošću, možda vam tad i poraste kreditni rejting. Do tad tonite, ko vas jebe.
Ako već težiš tome da si nekakva javna ličnost (nezajažljivost mi nikad neće biti jasna), ljudski je da popratiš dešavanja u svojoj okolini i čuješ da je makar neprimjereno od grada praviti isključivo svratište svom ćeifu, a kreten poput popularnog ‘umjetnika’ to nije u stanju. Njemu je njegov bijeli saz i njegovo kurčenje janjetinom dovoljno da se osjeća nečim što s njim i više od pola upropašćenog dunjaluka konta da je uredu. A nije. ‘Umjetnik’ ne konta osnove.
Njegovo porijeklo, obim njegove glave, iskašljana jutarnja kaverna, ne trebaju ga karakterisati, ali ono što ga, vajnog inovatora kocke pa još ‘sarajevske’, treba karakterisati jeste BAREM normalnost, izostanak papanluka i izbjegavanje pogrešnog pravca vlastite mu iluzije. Ono što zamalo maloljetnog ubicu (u pokušaju), koji je sa zemljom sastavio mladu doktoricu, što joj se još bore za život, treba naučiti pameti jesu kvalitetne batine, koje bi mu MILICAJAC ‘darovao’ na licu mjesta, dok se policajac usteže i ustrašeno tješi gazdinog sina objašnjavajući kako, eto, mora u pritvor. Bez degeneka nema nauka. Vazda je bilo.
Tu se sad uvlačim u komad sujećenja ‘ljudskih prava’ zbog čega bi me u Strazburu doživotno kaznili jer, u tom Strasburu, svakako civizovanijem od ovog što se stvorilo ovdje posljednje dvije decenije, ne mogu pojmiti da neko sere sa svog prozora u gradskom centru, da je u ‘vjekovnoj Bosni’ i dalje normalno razbiti ženu na mrtvo ime i da ljudi koji to čine ali i oni kojima se to čini i dalje glasaju za fašiste, čak i nakon dvadeset godina totalnog sranja koje je cjelinu pretvorilo u prašinu. Glasno (i gorko) se nasmijah kad pomislih na sugestiju odvajanja otpada po kategorijama.
Ovdje čak ni vijest da je zločinac Karadžić Radovan oslobođen dijela optužbi za evidentne zločine nikoga više ne tangira u pretjeranoj mjeri. Sve je šuš-muš, iz potaje da ih ko ne čuje. Nekad, čak donedavno, sve bi se izvitoperilo i naizvrat okrenulo na takvu informaciju. Više ne. Sada kad, naprimjer, jedan najobičniji pomahnitali kreten poput Emira Kusturice, bez imalo grižnje savijesti i skoro ikakvog otpora javnosti, gradi pseudograd usred Višegrada, nikoga ne zanimaju posljedice te mahnitosti. Pomireni s prašinom. Sjajno! Kukavci će nastaviti kukati i naricati svoje ‘prosvjećene’ i naplaćene gluposti o toleranciji sve dok se ne priviknu na konstantno (pred)ratno stanje, a daleko su odmakli u tom poslu. I tu se ništa ne da promijeniti.
Jer načelna želja za normalnim više ne nailazi čak ni na pokušaj ostvarenja, ostajući vječito načelnom jer se ovdje plemena u pravilnim vremenskim razmacima komešaju. Po potrebi. A plemena je lako uskomešati. Samo im prostri red kostiju i zalij krvlju, oni će, k’o telad, krenuti prema mirisu ‘vjekovne osvete’. E-Lita koja se, silom prilika, samostvorila, pretvorila je ovo tzv. društvo u spužvasto sranje koje upija sve, a ne izbacuje ništa. A to je, barem, neprirodno. Ono što je krenulo da se oživljava, a sad je sasvim utjelovljeno, zovu ga Papanluk (totalni), uzročno-posljedično je vezano za sveprisutno zakuhavanje vladajućeg cijepanja atoma do jezgre. I nikom ništa. Ljetni festival prepuštanja je preuzeo sivu svakodnevnicu pa se i ne primjećuju pomjeranja u okolini.
Dok je desno četnik na vrh države, komšija s lijeve strane je u totalnoj nedoumici oko rješenja unutrašnje i globalne krize, a ovaj govnovod ovdje još je raspadnutiji nego prije dvadeset godina. Priča se i opet predskazuje, kako svijet neće dozvoliti da se išta loše desi. Sjećam se da svijet ni prije dvadeset godina nije dozvoljavao da se nešto loše desi. Jebeno dobro se sjećam i toga i onoga što se desilo. Jutros sam pročitao vijest u kojoj stoji jasna izjava Valentina Silovitog Inzka (sjećate se da je on Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini?), koji je saopštio svima da se neće miješati u preseravanje domaćeg političkog gnoja, koji dovodi Keljmendijevog čovjeka na vlast.
Svijet se, dakle, neće miješati. Pa da. Nisu budale. Nego… Tamo gdje se gazdina djeca mečkama kurče i nasumično ubijaju; gdje nazovi umjetnici koji bi trebali činiti napredni dio društva, prave novu verziju turbofolk zabave skrivene iza ‘dobre namjere’ nasred modernog mosta, uz to se kunu u tzv. tradiciju koja tradicije nije vidjela; gdje se i dvadeset godina poslije vas dunjaluk čudi da je svijet neosjetljiv na silne tragedije, zločine i genocid… e, na takvom mjestu dobro ne može biti i ništa dobro biti neće. Sudbina azilantska se čini sasvim izvjesnom i preporučljivom. Jer, jasno je, NIKOM nije stalo da mijenja prilike i ponudi šanse, nikom nije ni u malom prstu da otključa disanje. Uz to i ljeto je. Narod(i) se odmara(ju). Od čega??? Ma, m’rš!
Tekst je preuzet sa portala www.protest.ba