Juče je kod Doboja život izgubio dječak, ušao u minsko polje koje je postavljeno prije nego što se on uopšte rodio. Ta vijest me pomjerila, toliko da od juče ne mogu prestati razmišljati.
Nema veće tragedije od toga da dijete plati cijenu rata koji je završio prije trideset godina.
Mine, hladne i nijeme, ostavljene su kao nasljeđe mržnje i bezumlja devedesetih. One leže u zemlji i čekaju. Ne prave razliku između vojnika i djeteta, između prošlosti i budućnosti, između nas i njihovih.
Svaka od njih je podsjetnik da rat nikada zaista ne prestaje onog dana kada potpišemo mir. On nastavlja da ubija, da sakati, da uništava živote onih koji nemaju nikakve veze sa sukobima koji su vođeni.
Mladi Mehmed iz Doboja nije ni mogao znati šta znači 1992. ili 1995. Za njega su to bili brojevi iz priča odraslih, daleka prošlost koju nije živio. Opet, ta prošlost ga je sustigla i oduzela mu ono što je tek počeo da gradi. Djetinjstvo, mladost, snove, život.
I tu leži najveći užas rata: on nikada ne ubija samo svoje savremenike. On ubija i decenijama poslije, nevinu djecu, unuke i praunuke onih koji su ga vodili. On ubija vjeru da smo naučili lekciju.
Uz to, kada dijete pogine u minskom polju 30 godina nakon završetka rata, to je najglasniji dokaz da rat ne stvara heroje, nego nasljeđe smrti i bola. Koliko još generacija treba da izgubi živote i budućnost dok ne shvatimo da rat nikada nije rješenje, već samo produženi oblik tragedije?
Dječak iz Doboja nije žrtva samo jedne mine. On je žrtva rata koji je davno trebao biti iza nas. Njegova smrt je poruka da je naša odgovornost kao društva i kao ljudi da uklonimo svaku posljednju minu, i još važnije, svaku posljednju ideju da rat ikada može donijeti pravdu ili slobodu.
Smrt ovog dječaka ne smije ostati samo još jedan crni naslov. Ona je krik protiv ravnodušnosti, protiv toga da normalizujemo mine, podjele, granice i ratne narative. Ako dijete može poginuti 30 godina nakon rata, onda je još jednom jasno, rat ustvari nikada nije prestao. Nikada se nismo iskreno pozabavili izgradnjom društva mira koje ostavljamo u naslijeđe onima koji dolaze za nama.
A možda je upravo zato naša najveća obaveza da govorimo o miru, da čistimo zemlju od mina, ali još više da čistimo društvo od ideja koje ih ponovo mogu postaviti. Dugujemo to svakom djetetu koje danas živi u ovoj zemlji. Dugujemo to dječaku iz Doboja.
Pokoj ti duši Mehmede.