Dugo je trebalo da utopljeni federalni premijer proglasi prirodnu nesreću u svojem carstvu pogođenom snijegom. Prvo su morali popadati gradovi pod neviđenim naletima snijega, pa su županije morale proglasiti kapitulaciju i tek je onda utopljeni federalni premijer rekao da katastrofa može početi.
Isti onaj utopljeni premijer koji čuperkom nije mrdnuo kada je jedna udruga zasipala pismima razne institucije u kojima moli odgovorne da zbrinu beskućnike jer prognoze govore da će zima i snijeg doći i do nas.
Tek kad su tri županije objavile da se ne mogu boriti sa snijegom, federalni premijer dao je zeleno svjetlo da se proglasi nesreća. I pritom nije zaboravio reći koliko će nas ta nesreća koštati kao ni ponosno objasniti da vlada entitetom u kojem bi sve funkcioniralo i bez tog proglašenja prirodne nesreće.
A nije se trebao premijer, kojeg je njegova televizija posjetila u njegovom odblokiranom gradu, truditi proglašavati nesreću. Mi smo nesretni i bez toga. Nesretni smo bili i prije njega, nesretni smo s njim, nesretni sa snijegom i bez snijega. Nesretni ćemo biti kad se sve krene topiti, pa kad nas stignu vode. Bolesni će ostati bolesni, odsječeni sada bit će odsječeni i tada i čekanje svetog slova utopljenog premijera ništa neće promijeniti.
A to valjda zna premijer Nikšić, pa onda s javnog emitera, koji ponekad javno sramoti one čiji je javni emiter, ljubomorno proziva drugi entitet u BiH što nije proglasio prirodnu nesreću. Opet je Federacija ispala gora. U Federaciji su ljudi bili zarobljeni više od cijelog dana u snijegu, u Federaciji se rađalo na cestama, u Federaciji je uprava Željeznica ostavila ljude da 30 sati budu zarobljeni na kolodvoru u gradu! U njegovom entitetu dječak se smrznuo jer se vraćao kući iz desetine kilometara udaljene škole jer nikome nije palo na pamet da bi možda trebalo povjerovati prognozi vremena.
U entitetu premijera, koji tvrdi da bi sve funkcioniralo i bez proglašenja nereće, radnici neće da se vrate u tramvaje, djelatnici hitne pomoći preusmjeravaju pozive na gradonačelnika, gradonačelnik pred kamerama govori da su ljudi krivi za kolapse.
U entitetu premijera strani vojnici čiste šine za tramvaje i krče put do bolnice, a domaći u polupripravnosti provjeravaju čime bi mogli pomoći.
Jer, mi ne znamo čistiti snijeg. Naše vijesti i dnevnici nisu ono što jesu bez vijesti o drugima koji nas mrze, koji nam podmeću, zabijaju nož u leđa. Naši novinari ne snalaze se u izvještajima o čišćenju snijega, a ni političari ne znaju pričati o vremenskim neprilikama. Ipak smo svi isprani nekim drugim čišćenjima.
Ostaje nam da gledamo u nebo. I da se nadamo se da će se šef Civilne zaštite Federacije, čovjek koji se razumije u prirodu i poljoprivredu – kao ja u nuklearnu fiziku – iz Amerike vratiti do poplava koje nas čekaju, pa da vidimo cirkus pod njegovom dirigentskom palicom.
Neki se još smiju egipatskoj soli na koju je potrošeno više od dva milijuna maraka, a koja prije nekoliko zima ledu nije mogla ništa. Ali je plaćena. Baš kao što će i premijer, čiji je autobus prestao voziti davno prije snijega, potrošiti novac iz rezerve za prirodnu nesreću, a neće nesreću otjerati od nas. Niti će ikome položiti račun. Njemu sreća u nesreći.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala Bitno.ba