Dosadni, sklepani pjesmuljak u čijoj pozadini, poput kakvug majmunčeta, skače Pitbull, otjelotvorenje svih muškaraca koji ne mogu sebi priuštiti superženku kakva je J Lo, nego samo skakutati oko nje, e, pa taj dosadni, sklepani pjesmuljak je zamaglio oči svima onima koji su gledali prenos. J Lo, vrcakući svojom pozadinom (hvala nebesima da ima čime!), bila je general manevra namijenjenog da nas baci na koljena svojom veličanstvenošću.
OK. Završavam sa jeftinim biološkim analizama koje se zasnivaju na razumijevanju dvije velike sile koje grade ovaj svijet-nagonom za samoodržanjem (predstavljan sa J Lo) i nagonom za produženjem vrste (groteskno predstavljen u liku Pitbulla).
Ono što je stvarno veliko, ali medijski nedovoljno ispraćeno, bio je Iron Man. Juliano Pinto, 29-godišnji paraplegičar je izveo udarac lopte koji je i simbolično označio početak Prvenstva. U robotskom „egzoskeletonu“ („egzoskeleton“ je stručni naziv za vanjski skelet kod beskičmenjaka npr. insekata ili rakova), Juliano je napravio ogroman korak i za sebe i za čovječanstvo.
Prevelika je šteta to što je malo ko na tribinama i ispred TV prijemnika bio svjestan istorijskog trenutka.
Na izradi robotskog egzoskeletona je radilo oko 150 naučnika i inženjera, a tim je predvodio brazilski neurolog Dr Miguel Nicolelis.
Dr Nicolelis je jedan od prvaka nauke koje rade na razvoju sučelja tj. interfejsa ljudskog mozga i mašine. Prelako je optužiti Dr Nicolelisa da radi na razvoju kiborga. Mogućnosti koje se nude paraplegičarima su ove-nastaviti živjeti sa paralizom, regenerativna medicina, moždani implantati i egzoskeleton poput ovog viđenog na otvaranju SP 2014.
Šta biste vi odabrali, da morate?
Istraživanja na polju regenerativne medicine i matičnih ćelija su nova, u povoju, skupa, dugo se testiraju što usporava napredak, a postoji i jako bioetičko protivljenje ovakvim istraživanjima jer bi se izvodila na ljudskim embrionalnim matičnim stanicama koje se dobivaju iz razorenih ljudskih embrija.
Moždani implantanti i kontrola umom su također nove tehnologije. Naučnici se nadaju da se pomoću električnih impulsa mogu stvoriti nove veze za prenošenje informacija u nervnom sistemu te da će osobe sa paralizom biti u stanju kontrolisati sprave samo putem svojih misli, bez potrebe za kretanjem. Ova tehnologija je veoma „kabasta“ i vrlo nesigurna. Od pacijenta se zahtijeva visok novo koncentracije, što često nije moguće.
Sad se egzoskeleton čini kao najbolja opcija. Međutim, modeli, poput ovog kojeg smo vidjeli na otvaranju SP, su preskupi. Sem toga, napajanje energijom im je odgraničeno, traže čestu tehničku podršku i nisu pouzdani kao što su to jednostavna invalidska kolica. Ovakav egzoskeleton podrazumijeva nošenje baterije i kompjutera koji kontroliše pokrete na leđima te izgleda vrlo nezgrapno u pokušaju da imitira zglobove i pokrete, ali, čak i takav je vrijedan velike pažnje.
Elektrode, smeštene na kapi ispod kacige koju je Julio nosio, prikupljaju signale koje potom šalju u kompjuter. Kompjuter analizira i dekodira signale te informaciju šalje u „noge“ egzoskeletona. Osnovni princip je da se signal iz mozga prevede u komande za određeni manevar odijela.
Ovo dekodiranje informacije, ali u suprotnom smjeru-od vanjske sredine prema mozgu, biće naročito zanimljivo za razvoj nekih drugih pomagala npr. bioničkih naočala koje će omogućiti slijepima da vide ili za razvoj bioničkog uha.
Zapravo najveći, ali nama nevidljiv korak koje je ovo robotičko odijelo napravilo, jeste to da nam daje više informacija o nervnim vezama i njihovim putevima. Uz projekte mapiranja ljudskog mozga, jednog američkog i jednog evropskog, stojimo na pragu novih velikih otkrića i možda nove naučno-tehnološke revolucije.