Nije to priča o ljubavi, niti o relativnosti vremena, niti o
paralelizmu zbilje i sna, niti o srodnosti smrti i sna. Priča je to o
nedostatku poštivanja i posljedicama istog. Činjenica je kako je kraljevski
par, na proslavu rođenja svoje kćeri neopravdano zaboravio pozvati jednu od
moćnih vila zaštitnica carstva i tako iskazavši nepoštivanje prema njoj
prouzročio štetne posljedice proizišle iz njene reakcije na tu bahatost dvora.
Kod nas u Bosni je taj
nedostatak takta, primjerenosti i pristojnosti u komunikaciji, generalnom
odnošenju, uvažavanju, poštivanju, tretiranju i nagrađivanju zaslužnih,
generalno obilježje (ne)kulture, ne samo vladajućih, već i svih drugih slojeva
društva. Mi se dičimo time, kako kod nas niko ne može biti velik, kako te, da
bi bio neko, prvo mora prihvatiti «raja», koja je ultimativni kriterij
vrijednosti, što filtrira Nobele, Oskare, Medvjede i Palme, Akademije nauka,
titule i priznanja svih vrsta, jer eto, «čaršija je jarane iznad svakog
pojedinca», bez obzira što ta ista čaršija bazdi mahalukom, nepismenošću,
primitivizmom i hoštaplerstvom svake vrste. Jebo Nobela, ako te džilkoš iz
kvarta nije priznao, ako kod njega nisi položio test. A i tada, ako položiš taj
palanački ispit i prođeš inicijaciju, to je tek tvoj početak postojanja na dnu
hijerarhije, autističnog mikrosvijeta, zakriljenog krinkom lažne bitnosti, što
prekriva obzor širine svijeta, kako ne bi pred njegovom veličinom potonula u
panični napad agarofobije. Naša je krilatica «šta će on», i pri tome taj
šaljivi koncept, prije svega počiva i funkcioniše na podsmjehu i izrugivanju
ideje pojedinačne egzistencijalne posebnosti i bilo koje izvrsnosti.
Tako smo bahatošću,
nedostatakom poštivanja ili relativiziranjem i niveliranjem vrednosnog
konteksta te izvrsnosti i njenog odvajanja od prosječnosti i ispodprosječnosti,
otjerali mnoge velikane, a prije svega Andrića i Mešu, pa na neki način i
Kusturicu (stvorivši zakletog neprijatelja), koji su otišli tamo gdje će ih
cijeniti i uvažavati, gdje ih neće svaki papak moći opaliti nogom u dupe, kao
kad su prebili Tifu, ili im podrugljivo dobaciti nešto, priupitati debilno,
hinjeći visprenost, u stilu «pisac, napišel se šta». Otjerali smo mnoge,
filmske stvaraoce, muzičare, likovnjake, književnike, pjesnike, naučnike,
glumce, sportiste. Tjeramo decenijama mladost, negirajući njenu vrijednost i
važnost za opstanak društva.
Trojka se na vlast
popela na ramenima Hadžifejzovića i njegove ekipe, Latića i njegovog portala,
prepoštenog inspektora Šehovića i njegove hrabrosti da zastupa istinu i pravdu,
Ivane Marić, Dragana Bursaća, mene, Slave Kukića i još po neke manje ili više
moćne, vile čija je snaga kroz magiju pera i riječi rušila zid od trnja, na
njihovom putu «ka zvijezdama». Čini mi se, kako je Trojka kao i svaka bosanska
vlast do sada zaboravila na te vile. Nigdje ih se ne poziva na rođendanska
slavlja niti im se iskazuju počasti. Neki se trolovi i goblini, što izmigoljiše
ispod kamenja, goste za njihovim stolovima, pa spletkare i podrivaju,
podvaljuju i razvaljuju, prije svega sjećanje na to ko je i gdje i kada i na koji
način igrao kakvu ulogu na toj kuli babilonskoj što se izdigla na riječima
dobrih vila. To bi sve čovjek nekako i progutao, da neki od tih bradavičastih
trolova ne idu sve drskije i bezobraznije dalje, pa mijenjaju iz temelja ulogu
sudionika, kao u slučaju inspektora Šehovića, kojeg se proglašava Osmicinim
čovjekom, SDA pulenom, čovjekom sistema, korumpiranom i iskvarenom moralnom
rugobom, kako bi ga se smijenilo sa mjesta šefa Detašmana FUP-a u Zenici i
premjestilo u Mostar, a pri čemu je prije toga poništen konkurs na kojem je
Šehović napokon unaprijeđen u Glavnog inspektora, što mu je SDA, kao
najobrazovanijem policajcu u državi, blokirala čitavu deceniju (toliko o tome
da je njihov). Tako nova vlast, kao i stara gazi Šehovića, vrhunskog
profesionalca, dobru vilu, što čuva kraljevstvo od zla i preko čijih se pleća
zakotrljao pad SDA sa vlasti na zadnjim izborima. Baš nekako da se uplašiš toga
šta se sprema nama koji smo rušili SDA, od onih, koje je Trojka, iz bivše
vlasti prigrlila u novu. Hajde što nas ne poštuju. Hajde što nam ne priznaju
zasluge. Hajde sve, al kako ide ova priča, bojim se da ne počnu da nas hapse.
Nastavi li se ovo ovako, zasigurno će postići barem to, da počnemo razmišljati
o odlasku negdje drugo.
Izgleda da je ovdje
svaka vlast ista, da se svaka vodi logikom, da nisu bitne prošle zasluge niti
uloge, već isključivo budući interesi, ali to bi moglo dovesti do efekta iz
Bajke o Trnoružici, pa da uvrijeđena vila baci kletvu.
Luda smo mi zemlja, a
još luđi narodi. Precizno to nedavno reče Reis Kavazović populistički
podilazeći masama, bez straha od protežnosti konsekvenci svoje izjave, «Mi smo
jedini narod koji je pametniji od svoje inteligencije», doista misleći
izgovoreno. U toj izjavi se jasno podcrtava izvor sve naše propasti, temeljene
na jednoj u nizu nebuloznih poruka vjerskog vođe, kojom nipodaštava izvrsnost
jednog društva, ne samo izjednačavajući polupismenog sa intelektualnom elitom,
već armirajući ideju nadmoći nepismenosti, primitivizma i nedovršenosti, nad
visokom intelektualnom i duhovnom produkcijom. «Kamo dalje rođaće?», upitao bi
premudri Štulić.
Ko zna?
Neki će se okrenuti
protiv, neki će otići, neki će ušutjeti i samoizolirati se, neki će se predati
i postati dio bujice bezumlja, kojom smo nošeni u dejtonskom kukavičijem
gnijezdu. Najstrašnije je što će neki obući uniformu i zastavu čovječanstva
zamjeniti stijegom plemenske zajednice, ne bi li napokon u njihovoj mahali,
lokalni «baja», klimnuo glavom uz riječi «đes ba legendo».