Banjaluka je prvi grad sa multipleksom u Oboru. Banjaluka je u zadnjih nekoliko godina prepoznatljiva po bioskopskim premijerama, novim salama, dobrom zvuku i, odnedavno, 3D projekcijama filmova. Ali u Banjaluci se ne može vidjeti novi film Žbanićeve. Ne može ni stari, niti je mogao. Ustvari, mogao je, ali kako za koga. Prvo ću o tome da prebacim koju.
Godine 2006., film ,,Grbavica“, ovjenčan Zlatnim Medvjedom, stigao je natrag u Obor. Za neupućene, moram prvo reći da u Banjaluci postoji institucija ,,zatvorene projekcije“, nasljeđe iz vremena soc-realnih komisija za kulturnu podobnost & cenzorstvo. Ova institucija korištena je u slučaju filmova ,,Sveti Georgije ubiva aždahu“ i ,,Turneja“. Oni iz vrha vlasti, računajući i Premijera, pokušali su valjda da, kao sufinansijeri, daju svoj sud o artističkim dostignućima ova dva uratka. Koliko su stručni u tome najbolje pokazuje gledanost ovih filmova. Prvi je visokobudžetna tirada ni o čemu, najskuplji srpski “Skadar na Bojani”, i poslije BLIFF-a najbolje opran novac. Drugi je obično plagiranje realnosti, takođe uz pranje para. Dok je Mile kupovao umjetnost “porodičnom srebreninom” od prodaje Telekoma, srbijanski filmski radnici su prihajali u manji dio Obora, vođeni ,,patriotskom obligacijom“. Imaju njuh za novac, tu im skidam kapu. Nego, da se vratim filmu ,,Grbavica“.
Prije tačno 4 godine, održana je ,,zatvorena projekcija“ filma Grbavica. Da bi “cenzorsko vijeće” nekako pravdalo zatvorenost iste, pojasnili su novinarima kako je to, eto, novinarska projekcija. Pogledao sam film zajedno sa par kolega i svi smo konstatovali da je riječ o izvanrednom filmskom ostvarenju i jednom od najboljih poslijeratnih filmova u Oboru i šire. Zanimljivo je da je polupraznom dvoranom kružio anketni listić, navodno distributera, sa pitanjem da li je ovaj film pogodan za javnu projekciju.
Naravno, koliko god bila umobolna ova cenzorska igra, prihvatio sam je i zaokružio odgovor DA, film se treba pojaviti na redovnom repertoaru banjalučkog Multipleksa. Ono što se desilo u narednih par dana je srž simbiotskog funkcionisanja medija i vlasti u Oboru.
Emisiju BUKA na temu ” Zašto se u Banjaluci nije prikazivao film Grbavica” možete pogledati ovdje
U ,,Glasu Srpske“ , ,,Nezavisnim novinama“ i ostalim, manje uticajnim, glasilima osvanulo je saopštenje, pazite sad, kako su novinari na zatvorenoj projekciji odlučili da se film zbog suviše provokativnog i ratnohuškačkog sadržaja ne prikaže u Banjaluci. Ako to nekom i nije bilo dovoljno, javila se, šatro, uprava Multipleksa, koja je saopštila još veću budalaštinu – da film neće biti materijalno isplativ.
Grbavica je inače grbava žena, sarajevsko naselje… Grbavica je rogobatna, strancima teško izgovorljiva riječ. Pored toga, Grbavica postade i sinonim za filmsku netoleranciju, za još jedan animozitet, zajedno sa milijardu drugih u Oboru.
A, zašto vam sve ovo pričam?
Jednostavno zato što banjalučki Multipleks ne pokazuje bilo kakvo interesovanje za novi film Jasmile Žbanić ,,Na putu“. Kako sada stvari stoje, ,,Grbavica“ se i mogla prikazivati, jer je neko ubijedio Lemija de se to može u izbornoj godini. Ova, takođe izborna, u današnjoj konstalaciji snaga, izgleda, nikako nije dobra za novu premijeru.
Ono što možda još više boli, peče i razočarava je stanje odnosa u kulturi na relaciji Sarajevo-Banjaluka. Prije 4 godine to je bio otvoren i napet dijalog. Kakav god bio, postojao je. Sarajevo je konačno počelo da se odriče svog ekskluziviteta u filmskoj industriji i lagano dijeli kolač sa Banjalukom, Tuzlom i Mostarom. Tako se tad govorilo.
A kako je danas?
Banjaluka je mnogo bliža češkoj, ruskoj, finskoj, islandskoj, holivudskoj i bolivudskoj kinematografiji nego sarajevskoj. To je možda donekle i dobro, ali je posve neprirodno.
Tako klinci mogu uživati u imbecilnim vratolomijama, vukodlacima, bajkama i ostalim treš uratcima dalekog nam Zapada (Obor je jedino mjesto na svijetu gdje su i istok i zapad suviše napredni i suviše “zapadno”).
Film ,,Na putu“ pogledaće oni koji se već na neki način bave filmom i koji bi to ionako učinili. Ostatak Obora živi u blaženom neznanju, jer i nema mogućnost da vidi nešto.
Samo je pitanje vremena kada će lokalni čuvari morala kao argument potegnuti ,,drugu stranu“. Reći će kako se ni banjalučko ostvarenje, ,,32. Decembar“, nije igralo u Sarajevu.
A od izolacije gora je samoizolacija. Sav njen apsurd možemo vidjeti u kulturi. Film, kao neelitistička umjetnost, kao opštenarodno dobro, opštedostupna stvar, u 21. vijeku, indirektno se cenzuriše.
Iskreno bih volio da sam se prevario i da će se ovaj film prikazivati u banjalučkim kinima. Volio bih da umjesto ovog litanija stoji recenzija filma, ali onako kako dolikuje, sa lokalne premijere iz bioskopske stolice. U krajnjoj konsekvenci, vlast indirektno podupire pirateriju, jer po njima je bolje kupiti-iznajmiti piratski DVD, nego posjetiti kino.
A film bi, kako se smatra, ionako gledali samo domaći kvislinški elementi. Ili se vlast možda boji pune sale? Ili smo svi mi kvislinzi? Paranoji nikad kraja.
Muke po Jasmili se očigledno nastavljaju, pa bih molio organizatore “Velikog cenzorskog vijeća”, sive eminencije i umne glave kinematografije u Srpskoj, da svaki film Jasmile Žbanić unaprijed označe kao zabranjeno djelo. Čisto da se zna kako stoje stvari.
Ono što znam je da u narednih desetak dana publika neće vidjeti film ,,Na putu“. Stižu drugi filmski prioriteti – ,,Alisa u zemlji čudesa“ i ,,Dan zaljubljenih“.
Aferim!