Moje riječi bile su tek govor pionira-robota u mojoj glavi, a ja sam bio hipnotiziran i lica boje marame koju je ona svezala.
O Mirjani su pričali svi. Barem jednom u životu. Ako nisu pričali,
onda su svoje prve lekcije iz zbunjenog pražnjenja kesice pune puberteta
odradili upravo na njoj.
Mirjanu su poznavali svi. O njoj se počelo učiti između lekcija o
drugu Titu, bitkama, Ćopićevim pjesmama i svetim riječima zakletve kojom
ćemo postati dobri drugovi. Mirjanu, predsjednicu pionira, glavnu
drugaricu naših škola, upoznavalo se na zadnjim lekcijama. Ponosno bi
ušla u razred i pričala o tome kako sada postajemo odgovorni i kako ćemo
poštujući te riječi biti samo bolji.
Priča o Titu i pogled u nebo
Pod plavom kapom, ispod namještenih šiški, stajala su dva plava oka.
Velika i svijetla, koja bi, kad bi Mirjana nešto pričala, redovito
završavala negdje iznad naših glava. U početku smo to pripisivali
zanesenošću i nadahnutošću govora o Titu, ali smo kasnije, na radost
svih, shvatili kako je Mirjana imala jednu manu. Uvijek kad bi pričala
pogled joj je letio u nebo.
Ispod nasmiješena lica, rumenila se marama. Fino svezana, brižno
pomaknuta u stranu, kako bi večerima izvježbavan čvor bio svima na uvid.
No, Mirjana je svojim grudima više mamila poglede i osmijehe nego
naučenim čvorom. Nama početnicima, mamila je i crvenilo u lice i
hihotanje jer smo, postajući pioniri, imali čast razgledati i poprsje
drugarice pionirke iz osmog tri.
Slušajući o veličini onoga što ćemo napraviti pred roditeljima,
nastavnicima, rodbinom, prvim čovjekom grada i partije, ali pod Njegovom
slikom, zapravo smo dobivali lekciju svojih prvih, poput čokolade
darežljivih gostiju, u bijelo uokvirenih grudi. A Mirjana, osim što je
bila najbolja u matematici, srpskohrvatskom i biologiji, što je najbolje
razumjela štivo Titovih staza revolucije i bila najbolja u svemu u čemu
je trebalo biti najbolji, bila je i najnajprednija od svih drugarica u
školi. Znali smo, neki u šali, neki ozbiljno, govoriti kako će možda i
našim drugaricama iz razreda narasti takve grudi ako budu tako dobre
pionirke kao Mirjana.
Svi smo buljili u svojim snovima
A Mirjana nije imala sram onih djevojčica koje bi zbog neravnina na
svojem tijelu nosile što ravniju odjeću. Priličilo joj je, a valjda je i
sama tako mislila, da ako je u svemu najbolja, onda mora imati i
najveće grudi. Problema sa zadirkivanjem nije imala, jer su je svi
nastavnici voljeli, a nikome se nije dalo izlagati riziku da će
nastavnik fizike ponovno iskazati svoju maštovitost kažnjavanja na
njemu. Drugi su imali uvijek iste metode, a na najmanju žalbu Mirjane
reagirali su. Drugaricu se ne smije ružno spominjati. Ona je bila za
primjer. Nama, koji smo otkrili šeficu pionira, to je i bila.
Činilo se da ju je najmanje volio nastavnik likovnog. Valjda zato što je na izložbama njezin rad bio nekako najgori.
Sve naše priče i uzbuđenja oko prijema u pionire i svečane zakletve,
prekinulo je Mirjanino prvo pojavljivanje pred razredom. Nakon toga,
koristila se svaka prilika da se nekako spomene. Netko je znao nekoga
tko zna Mirjaninog susjeda koji s njom ide u razred. Dolazila bi kod
njega, pomagala mu oko zadaće. Kažu da se nagledao svega. Kažu i da ju
je viđao, buljeći pošteno susjedski sa svojeg prozora u njezin, kako se
bez majice šeće sobom. Ja nisam vjerovao. Vjerovao sam da je buljio, jer
svi smo buljili u svojim snovima u njezin prozor. Bez zavjesa. Da je
vidio išta, to nisam vjerovao.
Šetnja bez majice
Dok su drugi slušali o Mirjaninim šetnjama bez majice, ja sam
zamišljao da mi na svečanoj zakletvi veže maramu. Da mi sveže čvor
onakav kakav je na njezinim grudima. I valjda sam dovoljno jako želio,
da se ostvarilo. Valjda zato što bi moje željenje uvijek nešto prekinulo, želja se ostvarila iz drugog puta.
Nakon dojave da je sve spremno i da je kino-sala puna roditelja, da
je došao drug predsjednik i da će sve biti dobro, poredali smo se po
bini. Svi smo znali pored koga stojimo, oni inteligentniji i gdje. Neki
su zadnji put čitali strofe koje se ne smiju zaboraviti i ponavljali
riječi na kojima se uvijek zapetljaju. Dok je netko iza mene ponavljao
‘antifašistički’, došla je Mirjana, stala ispred nas, pogledala iznad
naših glava i prstom pred ustima pokazala da šutimo. Pomislio bi netko
da je rekla velikom Maršalovom liku iznad nas, između slova od stiropora
natopljenog našim temperama, da se stiša.
Onda je stala na kredom označeno mjesto, kimnula glavom čiki u plavom
mantilu, koji je ‘upravljao’ zastorom i pred nama se ukazala gomila
nepoznatih ljudi. Nitko nije vidio ni mamu ni tatu iako su žene mahale,
neka svojom, a neka rukom izbezumljenog djeteta u krilu. Otpjevali smo
himnu uz mahanje nastavnice glazbenog, koja nije mahala onako kako je
mahala na vježbama. Zamahnula bi na početku i onda kad bi netko svojim
kreštanjem ugrozio sve Slavene. Sad je mahala kao da svi kreštimo.
Glupačo, kako si to svezala?
Mirjana je potom stala pred mikrofon, podigla pogled iznad glava u
publici, i počela govor prozorčiću odakle je izlazio film kad je kino
radilo.
Bilo je pljeska, bilo je suza, bljeskanja bliceva i plača
izbezumljenog djeteta. Netko je iz trećeg reda morao piškiti, a onda je
došlo vrijeme kapica i marama iz netom otpjevane pjesme.
Trala-la-la-laa je nastavilo treštati iz poderanih zvučnika kad su se
starije drugarice, predvođene Mirjanom rasporedile za svečano
pokrivanje glave i vezanje marama. Netko pored gurao me ushićeno laktom,
a ja sam gledao hoće li Mirjana odabrati moj red. Vjerovao sam da će
ona biti u prvom redu, jer joj kao glavnoj nije priličilo da se
provlači među dječurliju. Tako je i bilo. Ja, onako sitan, smješten na
kraj prvog reda namještao sam ramena kako bi što bolje pala marama na
njih i teškom mukom gutao pljuvačku da Mirjana ne vidi kako sam
nervozan.
Ramena su mi pala kad sam vidio da Mirjana samo stavlja kape na glave
budućih pionira. Marame je vezala Ona Što Je Uvijek S Mirjanom. Visoka i
mršava. Ona, koja je slala nastavničke kazne po učionicama kad bi čula
svoj nadimak iz nečijih usta.
Metla mi je prišla, prebacila maramu preko leđa i trenutak vezanja
mog čvora pretvorila u najružniju svečanost na svijetu. No, sve ružno
otjerala je Mirjana, koja je na trenutak zapela s kapom na povećoj glavi
onog uzbuđenog pored mene.
Nasmiješila mi se, stavila mi kapu i kad je krenula da mi pogladi i
maramu, uzela je čvor, okrenula se prema Metli i, pogledavši ju ravno u
oči rekla: Glupačo, kako si to svezala?!
Bezvoljni pokušaj pionirskog čvora
Razvezala je bezvoljni pokušaj pionirskog čvora i vezala moju crevnu
maramu. Kako je vezala čvor, koji dugo nisam dao razvezati, pa sam i kad
sam prerastao ‘okvir’ maramu navlačio preko glave, nisam vidio.
Sve ono pod pionirskom kapom bilo je usredotočeno na grudi pionirke
Mirjane. Njezin susjed koji je imao čast buljiti u njezine prozore,
nikada nije buljio ovako kao ja. Bez zavjesa, samo dah udaljene od mene,
umotane u bijelo, kao čokola, disale su najveće grudi naših škola. U
mojim grudima, koje je stiskao teret Mirjaninog čvora, rastao je ponos
jer sam i kapu i maramu dobio od nje. Pod mojom kapom stao je svijet
između Mirjaninih grudi..
Omamljen, riječi zakletve sam govorio valjda najtiše od svih. Dok su
se drugi propinjali na prste da budu što glasniji, ja sam se htio skriti
i sakriti trenutak u kojem me Mirjana okrunila u pionira.
Kasnije, svi su prepričavali svečanost. Ja sam tu i tamo rekao kako
je meni Mirjana stavila kapu, ali i svezala maramu. Ali svi su se na
moje hvale pravili gluhi. Pričalo se samo o zakletvi, tko je kako glasno
pričao i bolje se zakleo. Ja tu nisam imao što reći. Časna pionirska
kod mene baš i nije važila. Nekad sam ju zlouporabio, a ako bih stvarno
nešto lagao, pa dao časnu pionirsku, moju savjest tješilo je to što se
ja te zakletve uopće ne sjećam.
Zaborav
U to vrijeme, došao je do nas jeftini časopis, s ponekom nagom damom.
Valjda su se, nakon pionirskih knjižica, naše ruke odvažile listati u
razredu i takve lekcije. Neke dame prepoznavali smo s prozora kamiona,
ali sve su nam bile dokaz kako ima i većih.
Mirjana je polako padala u zaborav. Ja bih je se sjećao svaki put kad
bih nekome od gostiju morao pozirati s kapicom i maramom. Kasnije bi ju
netko spomenuo, netko bi ju vidio, netko pričao s njom. Nismo trebali
pitati. Znali smo da je napario oči, jer se Mirjana nije riješila toga
da kad priča s nekim gleda iznad glave. Baš kao što je onda gledala Tita
i držala govor prozorčiću iz kojeg je izlazio film kad je kino radilo.