Vala, nikad dosadno u ovoj našoj Stradiji: jedni sviraju instrumentima, drugi hoće da im oni koji sviraju instrumentima budu instrumenti, a neretko cela nacija simfonijski svira božanstvu kome je većina naših svakodnevnih kompozicija posvećeno.
Ovoga puta, kako je mnogi čitalac već upućen, bendu S.A.R.S. i meni dogodilo se da ušesa javnosti skrenemo na skrajnutu temu autorskih prava, što je veoma nemilo u okruženju gde je od svih književnih dela ikada napisanih najviše tumačenja doživelo ono sa naslovom „Zakon” – jerbo dobre đake ne zanima šta piše u kritici nego kako su oni to shvatili.
Najpre je opozicija pustila naše pesme na mitingu bez naše dozvole (S.A.R.S.) ili čak bez ikakvog obaveštenja (ja), čime je pokušano da nas pretvore u svoj instrument, a onda su nas, pošto smo javno reagovali, optužili da smo instrument vlasti, one iste čije je bezakonje i omogućilo da se autori zloupotrebljavaju, jer nikada nije zaista ozbiljno reagovala na stalne vapaje stvaralaca kojima moral zabranjuje da nemar države nadoknađuju učešćem u rijaliti emisijama. Prvaci pingponga rade isto što i uvek: prebacuju loptu jedni drugima u polje sa željom da se narod bavi pitanjem da li su autori branioci vlasti ili opozicije, jer na taj način savršeno skreću fokus sa jedne jedine istine: da je i jedne i druge suštinski baš briga za naš problem, isto onako kao što su svi zajedno tobož zabrinuti omladinom koja ruši prestonicu, a zapravo i jednima i drugima odgovara baš to – da vlast kaže kako je to divlja omladina opozicije, a opozicija kako je to omladinski bes koji je generisala vlast.
Svemu tome se verovatno podsmevaju oni tobože treći, što afirmišu duboko nepismene individue u red kolumnista sa stavom – i sad čovek treba da bira između takvih opcija? Ljudi, dajte da se uozbiljimo. Možda to vama zvuči nepojmljivo, ali kada bilo koji radnici protestuju, to NIJE borba za nekog od vas nego borba za njihovu platu i poštovanje. Vaše čarke, vaši makijavelizmi – vaša stvar, ali probleme građana svi zajedno slabo rešavate. Dobismo kompliment da su nam pesme lepe, ali istini za volju, vrlo su opore.
Ne, gospodo, mi nismo politikanti, ne profitiramo nastupanjem po bilo čijim mitinzima niti nam se pesme bave vama, kako naivno misli onaj deo javnosti i publike koji je od četiri albuma, dve objavljene knjige i stotinak novinskih članaka za razne redakcije upratio jedino „Kuću na promaji”. To je veoma banalno etiketiranje, ali hej, ono spada u naš folklor. I ne mogu nikoga da teram da se bavi dosadašnjim ili budućim opusom ako neće, naravno. Ali pored toliko bendova koji će se rado staviti u službu ove ili one stranke i za pare nagoniti napaćeni narod da peva na mitinzima gde je okupljen jer mu se suštinski plače, red bi bio ostaviti na miru one koji to neće. Jednom sam, pre šest godina, nastupio na konvenciji posvećenoj Đinđiću, jer sam verovao u tog čoveka – ali da se to moje verovanje prenelo i na ljude koji su ostali iza njega i da me je zanimalo naricanje na mitinzima, ne bih živeo u dvaes’ kvadrata no bih bio drug član.
Da mi je do javne reklame, širenja popularnosti i tako stečenog novca, prihvatao bih pozive za rijaliti emisije, a ne odbijao. Iz radničke sam porodice i naučen sam da je to sramota. Radim od devet do pet kao urednik u strip redakciji, imam prosečnu platu, u javnom prevozu se držim za istu šipku kao ostali pa, da ’prostite, kanda malko bolje osećam kako narod živi nego svi vi iz stranke Ove i One i Bilo Koje.
Svi vi zajedno možete da mašete stiroporima i saosećajnim osmesima do sutra, ali i dalje nećete znati kako ljudi žive jer NE ŽIVITE TAKO. Zna se da se intervjui i gostovanja u emisijama ne naplaćuju, zna se kako se diskovi (ne) prodaju, a pošto pod terminom „veliki beogradski koncert” mislimo na hiljadu i po ljudi plafon, nemojmo da zalazimo u degutantnu polemiku koliki su nam prihodi od bavljenja muzikom. Ako se još ni autorska prava ne poštuju, onda mi JESMO ugrožena sorta radnika i borimo se za svoje.
Uz to, najavismo da ćemo dati u humanitarne svrhe sve što naši advokati budu izvojevali kao odštetu – pa hajde da vidimo da li se i u takvoj prilici političarima radije raspravlja nego da jednostavno priznaju da su uradili nešto pogrešno i pride time pomognu nekome ko je još ugroženiji od nas.
Politika