Dogodila nam se nezgoda u kući na selu. U prizemlju je, u takozvanoj donjoj kupaonici, podni sifon počeo vraćati vodu. Ti se gore tuširaš, pereš suđe, ili nešto treće radiš, a on ti u prizemlju sve to vraća. Nezgodna stvar, dakle. Ana odmah nazove službu hitnih intervencija. Javi joj je mlađi muški glas, kaže joj, moram li baš sad, baš sam mislio s curom na Kupu, na kupanje. Ana pita možete li sutra ujutro. On oduševljen može.
Do sutra mi, naravno, ne možemo koristiti vodu. Tojest, možemo, ali vani. Na dvoru – kako se u Dalmaciji kaže – peremo suđe. A tuširamo se kad padne noć, tako što u voćnjaku jedno drugo zalijevamo pomoću gumenog crijeva. Zanimljiv, pomalo sablastan prizor.
Ujutro dolazi mladić s opremom, đara kroz sifon po našim kanalizacijskim instalacijama, tvrdi da je protjerao žicu u dužini od petnaest metara, što je svakako pretjerano, ali pomoći nema. Potom odlazi do septičke jame, negdje na sredini vrta, podiže betonski poklopac i zaključuje: to je, puna jama!
Tad započinje potraga za onim tko bi jamu mogao isprazniti. Prema vladajućim komunalnim propisima trebali bismo ispuniti molbu, te je odaslati nadležnim službama, koje će, ukoliko redovito plaćamo račune, zatim odlučiti o besplatnom pražnjenju naše jame. A to bi onda bilo nešto poput magnetne rezonance ili CT-a u hrvatskim zdravstvenim institucijama: jama bi bila ispražnjena, pretpostavljamo, negdje krajem ljeta. Možda bi se to moglo i zaobići, ali čovjek treba imati vezu. A da biste imali vezu, u stvari septičke jame, kao i oko bilo čega drugog u životu, morate na njoj raditi u vrijeme kada vam ona ne treba. Morate na neki specifičan način biti društveni. Premda na različite načine, ni jedno ni drugo to nismo.
Ana telefonira, a ja malo mudrujem, a malo očajavam. Javljaju se dva potencijalna izvođača radova na poslovima pražnjenja jame. Dodatni problem je njezina udaljenost od ceste: oko 35 metara. I jedan i drugi su gradski kooperanti, taj posao, dakle, građanima rade besplatno, ali čim shvate da je stvar hitna i da ne kanimo pisati molbe i čekati da nam se govna pretvore u zlato, izlaze sa zanimljivim cjenovnim ponudama. Prvi traži sto, a drugi tristo eura. Ali drugom su, kaže, trenutno pokvarene obje cisterne. U isto vrijeme Ana saznaje za čovjeka iz našeg sela, majstora Iveka, koji s IMT traktorom i malom cisternom obavlja taj posao u cijelom kraju. On odmah dolazi, ali u tom trenutku počinje padati kiša. A da bi s traktorom i cisternom ušao u naš voćnjak i prišao jami mora biti suho…
Dodatna je nezgoda u svemu ovom što putujemo u Pulu, na odmor i na filmski festival. Ne bih htio da mi odmor prođe tako što ću svo vrijeme misliti o punoj septičkoj jami. Dok Ana još ima i dodatne strahove oko toga što bi se sve s punom jamom moglo u međuvremenu dogoditi. (Doista ništa, jer su nam i kuća i jama na takvoj strmini da ono što jednom oteče, oteklo je zauvijek…) I tako, u panici, uspijevamo dozvati izvođača koji traži sto eura. S golemom cisternom dolaze dvojica mlađih muškaraca, karakteristično živopisnih karaktera. Jedan odmah kaže da se tu ništa ne može učiniti, da je jama daleko. Drugi tobože požrtvovno govori da će oni pokušati, ali da to onda košta najmanje sto osamdeset eura. Prvi je mrzovoljan, pesmističan i posve lišen empatije, dok je drugi dobrodušan, topao (da ostanemo unutar stila: kao toplo govno) i spreman pomoći. Prvi neće ni za kakve novce, dok drugi diže cijenu. Na kraju, njihova cisterna to tobože ne može povući, ali ovaj drugi, kao, ima prijatelja iz Dubrave, koji “prazni septičke jame u ekstremnim uvjetima” (ovo je doista citat). Pa on njega može pozvati, samo što bi nas to koštalo barem dvjesto osamdeset eura. Tu se u Ani probudi gnjev kroz suze, i potjera ona izvođače radova. (I pritom ih plati što su dolazili. Trideset eura.)
Tad opet naziva onog koji traži tristo eura za pražnjenje. Taj je dobroćudan, na sve spreman. Govori joj neka mi idemo slobodno na odmor, a on će za to vrijeme doći i isprazniti jamu, fotografirati obavljen posao, poslati nam slike… Sve kao u bajci, a mi ćemo mu platiti čim se vratimo. I tako padne dogovor. Jesmo li stvarno oboje bili sretni, ili smo to jedno drugom glumili, ne mogu pouzdano reći. Tek, otputovali smo u Pulu, ispunjeni nadom i vjerom u funkcioniranje poretka.
U Puli smo se kupali, uživali u trenucima izmještenosti i zaborava, družili se s prijateljima, gledali filmove i mislili o svojoj septičkoj jami. Ana je dvatriput nazivala, raspitivala se kad će doći cisterna, a onaj ljubazni glas s druge strane jadao joj se oko kvarova na cisternama, i obećavao: sutra, sutra, sutra… Na kraju tako došlo je i ono sutra kad naš odmor i festival dolaze kraju, pa bismo se trebali vratiti kući, u svoju svakodnevicu. Ana opet naziva čovjeka, koji joj opet govori o rezervnim dijelovima na kamionu i cisterni. I tu moja paranoja doseže svoj vrhunac.
Otpočetka mi se, naime, ne sviđa ta ideja da mi nekom nepoznatom s druge strane telefonske žice povjeravamo da će nam sljedećih deset dana kuća biti prazna, pa da može isprazniti našu septičku jamu. Pitam se što je u svijetu u kojem živimo vjerojatnije: da će isprazniti jamu ili da će isprazniti kuću? Naravno, ništa o svojim sumnjama Ani ne govorim, ali one se razvijaju i rastu kroz dobro utreniranu imaginaciju romanopisca i neurotika, pritom i osobu opterećenu prisilnim mislima i radnjama, tako da moja pulska razmišljanja i proživljavanja pitanja pune septičke jame rastu do kolosalnih razmjera. Da sam toliku kreativnu, emocionalnu i duhovnu energiju u neki posao uložio, nešto bi veliko moralo nastati. Ali dok se vozimo prema Zagrebu, samo mi je jedna nada preostala: možda navodni agent za pražnjenje septičkih jama nije obijač seoskih kuća i razbojnik, možda je samo psihopat ili manijak kojeg seksualno uzbuđuje da ženama koje nazovu obećava da će im isprazniti septičku jamu. Jedini problem mi je što se prva verzija čini vjerojatnijom.
Ani, pak, ideja o lopovima pala je na pamet tek posljednjeg dana odmora. Njezina duša je kršćanska, još uvijek ima povjerenja u ljude. Ali dok se vozimo prema Zagrebu, ništa jedno drugom ne priznajemo. Na kraju ja samo iskačem iz jedva parkiranog auta i otključavam kuću. Unutra je sve u redu. Pomišljam da je ipak samo manijak u pitanju.
Vratili smo se, dakle, u petak. Ana je odmah nazvala našeg suseljanina Iveka, koji kaže da sutra ne može – nedjelja je i za njega i za Anu sveti dan – pa će doći u ponedjeljak, kad je Ana na poslu. Unaprijed dogovorena cijena Ivekova posla unutar je logike zajednice. Zahvaljujući njemu i njegovom pedesetak godina starom IMT traktoru i cisterni, još uvijek postoji društveni okvir unutar kojeg živimo. Hrvatska nisu ni Vlada, ni policija, ni ono što nam donose još uvijek skoro demokratski izbori. Hrvatska nije manijak koji će vam na neviđeno isprazniti septičku jamu za tristo eura, ni ona dvojica nogometnih navijača, jedan dobar, drugi zao, koji koordinirano podižu cijenu vašeg straha od govana. Hrvatska je suhonjavi, sredovječni ili malo stariji mještanin, upečatljivog turopoljskog naglaska, fino distanciran, koji obavlja posao bez kojeg bismo bili izgubljeni i bez kojeg više ne bi bilo ni društvene zajednice, ni Hrvatske. Da, zaboravio sam napomenuti da je empatični navijač, podizač cijene, imao još jednu ideju za nas, fine gradske ljude: ako nam je skup njegov prijatelj iz Dubrave, možemo u Bauhausu nabaviti pumpu za jamu, te je sami isprazniti u svoj vrt. Ozbiljno je to predlagao, računajući na to da će s povećanjem našeg užasa rasti i njegov honorar.
Ivek je, nakon otvaranja dvaju betonskih poklopaca, jer prava je septička jama, to sam upravo naučio, dvoetažna, zaključio da jama nije do vrha puna, nego negdje postoji začepljenje. U tri je vožnje odvezao sve što smo mi iz sebe godinama odbacivali i bunarskom vodom, crpljenom pomoću hidrofora, za sobom zalijevali, da bi zatim, nakon što smo ustanovili da voda i dalje ne otiče i da sifon sve vraća u donju kupaonicu, majstor podigao jedan, pa drugi betonski poklopac na nivelacijskim međustanicama prema septičkoj jami. Prvi je bio protočan, a drugi, onaj koji je odmah uz kuću, nije. On je bio začepljen, a cijela ova priča tiče se uzroka začepljenja o kojem ne prestajem misliti.
Naime, pokraj betonskog je poklopca godinama rasla neka sirota divlja biljčica. Ana ju je čupala i uništavala, jer joj se nije sviđalo da nešto raste u tom tankom procjepu između kuće i šahta, ali nije lako dohakati onom što je tu prirodno i što je u biti starije od nas. Ta se biljčica kroz zemlju probila u otvor i na izlaz kanalizacijske cijevi, gdje se korijenjem razrasla, pretvarajući otpad naših tijela u najfiniju crnu zemlju, u živi plemeniti humus. Kada je otvorio i taj betonski šaht, pred Ivekom se, i preda mnom koji mu se svo vrijeme preko ramena nadvirujem, ukazao ogroman busen korijenja i zemlje, koji smo onda motikama izvlačili van. A kada smo ga izvukli, iz cijevi su šiknuo i nizbrdo pošao čvrsto prešani ekstrudat naših crijeva. Ništa gadno ni gadljivo nije bilo u tom prizoru. Između ostaloga i zato što nisam vidio ništa čistije ni ljepše od te crne zemlje, koju je biljčica na tom mjestu stvorila. I nema ljepšeg komplimenta našem ljudskom postojanju od tog koji nam je dala ta vječno anonimna predstavnica naše flore
Divno mi je bilo to jutro provedeno s majstorom Ivekom. Nešto sam naučio o kućnoj kanalizaciji i o arhitekturi septičkih jama, utješio se time da hrvatsko društvo još uvijek opstoji, jer ga održavaju u životu i redu majstori kakav je Ivek, bio sam sitan šegrt u poslu kojim se u životu neću stići baviti, premda mi se svidio, ali sve je manje važno u odnosu na taj sveti prizor busena prelijepe zemlje crnice, kojim su mi Bog – ili, vjerojatnije, majčica Priroda – preko svoje biljčice potvrdili da biti čovjek nije nešto tako beznadno prljavo.