U Beogradu je četrnaestog kolovoza umro Svetozar Gligorić. Vijest se raširila svijetom, zašla je, tiho i diskretno, u svaki svaki njegov zakutak, ali da se to dogodilo tridesetak godina ranije, da je, ne daj Bože, veliki šahist umro trideset godina ranije, vijest bi odjeknula jače, o pokojniku bi se govorilo više, izraze sućuti upućivali bi predsjednici država, na naslovnim stranicama svih sportskih i nesportskih novina pisalo bi se o njemu, iako je i tada, početkom osamdesetih godina, Svetozar Gligorić u svijetu šaha bio jednako važan kao i danas. Samo što je u to vrijeme, u vrijeme hladnoga rata, šah bio neusporedivo važniji i prisutniji nego danas. Ta igra korištena je u sukobu između Amerikanaca i Rusa. Metaforičkim, šahovskim ratom zamjenjivan je onaj pravi. A u tom ratu su, osim u času kada je bljesnuo genij Bobbyja Fischera, redovito pobjeđivali Rusi. Upravo zbog toga, i vjerojatno samo zbog toga što su se Amerikanci, općenito zapadnjaci, pokazali inferiornima u šahu, igra je, nakon pada željezne zavjese i spektakularizacije svijeta, sasvim potisnuta u zapećak.
Svetozar Gligorić se, sve do Fischerove pojave, smatrao najboljim svjetskim šahistom izvan Sovjetskoga Saveza. Bio je član one državne reprezentacije koja je senzacionalno pobijedila na Šahovskoj olimpijadi, održanoj 1950. u Dubrovniku. Bila je to prva velika svjetska priredba održana u socijalističkoj Jugoslaviji, prva demonstracija Titovog otvaranja prema svijetu. Kako je to bilo vrijeme nakon rezolucije Informbiroa, Sovjeti i njihovi sateliti bojkotirali su devetu Šahovsku olimpijadu, a Jugoslavija je trijumfirala ispred Argentine i Savezne Republike Njemačke. Gligorić je nastupao na prvoj ploči, a slavan je njegov meč iz dvanaestog kola, što ga je izgubio protiv Miguela Najdorfa, poljskoga Židova, koji je pred holokaustom umakao u Argentinu.
U to vrijeme Gligorić je, još uvijek, bio samo internacionalni majstor, i to s neobično kratkim stažom u igranju šaha. Tek je kao trinaestogodišnjak, 1936. u rodnom Beogradu, naučio kako se kreću figure na ploči. Dvije godine kasnije već se natjecao, ali uskoro je došao rat, otišao je u partizane i četiri godine nije se bavio šahom. Igri se vratio po demobilizaciji, kao zreo mladić, i munjevitom je brzinom nadoknađivao propušteno. Svetozar Gligorić bio je genij šahovske igre, ali za razliku od većine šahovskih genija, nije bio čudak. Bio je pristojan i fin čovjek. Govorio je da on igra protiv drvenih figura, a ne protiv ljudi.
Dvanaest puta bio je prvak Jugoslavije, petnaest puta nastupio je na Šahovskim olimpijadama – uglavnom na prvoj ploči i u glavnoj ulozi – bio je inovator šahovske igre, izazivač svjetskih prvaka i sve do svojih zrelih godina i pojave mladoga Ljubomira Ljubojevića, desetljećima najbolji šahist u zemlji. Ali nije bio umišljen čovjek. Gospodin među drugovima, dobar novinar i povremeni šahovski reporter, najveći propagator šaha među velikim šahistima, mnogima vjeran prijatelj, i na sovjetskoj i na zapadnoj strani, jedini u kojega veliki Robert Fischer, genij i genijalni paranoik, nikada nije izgubio povjerenje.
U vrijeme raspada Jugoslavije, Gligorić je dosljedno ostao pri svojim idealima, ostao je jugoslavenski šahist, i nikad se ničim nije ogriješio o svoje bosanske, hrvatske ili slovenske kolege. Borio se protiv drvenih figura, a ne protiv ljudi. Stario je lijepo i uredno, i nije se previše uzbuđivao zbog činjenice što šah najednom više nije bio tako važan. Ustvari, postao je toliko nevažan da malo tko danas, osim aktivnih šahista, zna ime aktualnoga svjetskog prvaka. Zapadnjaci kao da su ukinuli igru u kojoj nisu mogli pobjeđivati.
Osim ono jednom, 1972. u Reykjaviku, kada je Bobby Fischer pobijedio Borisa Spaskog, i postao svjetski prvak. Na tom su se meču ljudi u nas dijelili na rusofile i anglofile. Ovih drugih bilo je neusporedivo više, premda je, gledajući iz naknadne perspektive, srce čovjeka vuklo da navija za slabijega, autsajdera Borisa, jer je Fischer bio jak onako kako nitko nikada nije bio. I čudak, poput lika iz “Lužinove obrane” Vladimira Nabokova. Ali se uplašio, i nije branio titulu prvaka, nego ju je izgubio bez borbe, od izazivača Anatolija Karpova, velikoga, ali i tipičnog sovjetskog šampiona.
Titulu će Karpov braniti na Filipinima 1978, protiv Viktora Korčnoja, koji je dvije godine ranije emigrirao iz Sovjetskog Saveza, i nastupao je bez državne zastave, kao apatrid. Švicarsko državljanstvo Korčnoj stječe tek 1981. Taj meč trajao je dugo, i Korčnoj ga je nakon mjeseci iscrpljivanja izgubio. Većina domaćih komentatora je tada bila protiv Korčnoja. Svetozar Gligorić i tu je bio izuzetak. Tada mi je, dvanaestogodišnjaku, silno omilio, jer sam, kao nikad ranije i poslije, svim srcem bio uz Viktora Korčnoja. Šah nisam dobro igrao, bio sam poglup za tu veličanstvenu igru, a ni u životu ne umijem misliti dva poteza unaprijed, ali sam umio dobro navijati i uživljavati se u nevolje kroz koje prolazi čovjek kojeg je cijeli svijet osudio na poraz. Bio sam za Korčnoja jer je on bio čovjek bez zastave. Tragično je, veličanstveno i pošteno biti bez zastave.
Pravda će biti zadovoljena mnogo godina kasnije, kada će Gari Kasparov u nizu mečeva, katkad tijesno, a katkad s fišerovskom superiornošću, zbrisati i Anatolija Karpova i njegove političke pokrovitelje. Kažu da je Gorbačov srušio komunizam. Možda, ali samo zato što je bio jako trapav čovjek. Onaj antipatični komunizam, onaj iz Manile, kada je stotinu kagebeovaca smišljalo načine da porazi jednoga Korčnoja, onaj komunizam koji je baštinio iskustva sibirskih logora, a iz kojeg će se kasnije roditi i neman nacionalizma i klerikalnog antikomunizma, taj je komunizam porazio Gari Kasparov. Nadajmo se, vjerujmo, makar iz literarnih i fikcionalnih razloga, da će Kasparov na kraju pobijediti i Vladimira Putina.
O tome što se dogodilo sa svjetskim šahom možda najbolje svjedoči činjenica da je početkom devedesetih, u vrijeme opsade Sarajeva i zločina u Srebrenici, daleko najjača reprezentacija s naših prostora bila ekipa Bosne i Hercegovine, za koju su tada igrali Predrag Nikolić, Ivan Sokolov, Bojan Kurajica… Osvajali su olimpijske medalje, a sarajevska je Bosna bila klupski prvak Europe. Moj mali komšija iz Ulice Lajoša Košuta na Mejtašu, Ivan Sokolov, činio je čuda, i ta su čuda tada znala uzrujati mnoge ljude u zaraćenim zemljama, koji nisu mogli da prihvate kako Bosanci možda i jesu glupi za život, ali su jako pametni za šah, a nisu mogli da shvate ni to da je šah igra u kojoj se čovjek bori protiv drvenih figura, nikada protiv drugih ljudi.
Svetozar Gligorić umro je već u dubokoj starosti, u devedesetoj svojoj godini. U zadnje vrijeme bavio se glazbom. Svirao je klavir, pa je s prijateljima muzičarima snimio album, pokušavši glazbom ispričati kako je preživio dvadeseto stoljeće. Njegov odlazak prigoda je da se sjetimo vremena kada se metafora rata nije ostvarivala preko sirove fizičke snage, u naganjanju lopte, preskakanju letve ili udaranju neprijatelja nogom u glavu, nego se ostvarivala putem čovjekove pameti i predviđanja i po deset poteza unaprijed. Gligorić, stari partizan i gospodin, nije, međutim, želio ratovati protiv živih ljudi, pa ni metaforično. Za njegov ukus, ovaj svijet je u dvadesetom stoljeću već dovoljno iskrvario u ratovima da bismo nastavljali s prolijevanjem krvi, makar i metaforične.
Preuzeto sa jergovic.com
Od istog autora : Miljenko Jergović: Umijeće rukovanja