Jedne je noći netko kamenom razbio izlog na knjižari beogradske
Prosvete u Radićevoj ulici u Sarajevu. Bila je to 1990. ili već 1991.
godina – kako polako gubimo pojam o vremenu razmišljajući o događajima
od prije rata i sve nam se osamdesete nakon Titove smrti stapaju u istu
godinu, mogla bi to kalendarski biti i neka od ranijih godina – a izlog
je razbijen zbog jedne knjige koja je u njemu bila izložena. I to ne
zato što bi je zauvijek nepoznati počinitelj htio ukrasti, nego zato što
je razbijanjem htio pokazati svoj stav prema knjizi. Bili su to
“Satanski stihovi” Salmana Rushdieja, u izdanju beogradskoga BIGZ-a i u
izvrsnome srpskom prijevodu sarajevskog profesora Svetozara Koljevića i
Zorana Mutića.
Ovaj događaj, koji je svoje mjesto dobio u sitnoj
bilješci crne kronike sarajevskog dnevnog Oslobođenja, a naširoko je
komentiran u beogradskim novinama, bio je samo daleki odjek svjetskih
zbivanja u jednoj ubavoj i tihoj južnoslavenskoj čaršiji, koja se još
uvijek, premda nejako i bez imalo stvarne autorefleksije, borila za
lijepu i plemenitu iluziju o vlastitoj multikulturalnoj prirodi i
zajedničkom životu triju naroda u dolini rječice Miljacke, tamo gore
među bosanskim planinama. Godinu ili dvije kasnije Bosna će, potpaljena
sa strane, planuti dokazujući tako da u dvadesetom stoljeću najbolje
gore mjesta s više različitih vjera i nacija, a Sarajevo će se naći u
višegodišnjoj opsadi, nakon koje više nikada neće biti zatureno mjesto u
dubokoj europskoj provinciji (ili kako to u jednome stihu govori veliki
pjesnik toga grada Stevan Tontić – “u plitkoj Europi, u dubokoj
Aziji”), nego će ostati velika europska metafora u kulturi sjećanja
dvadesetog stoljeća, nešto poput Auschwitza, Gdanjska i Guernice.
Metropolizacija toga grada će, u stvarnom i metaforičkom smislu, biti
cinična posljedica gubitka njegove multikulturalnosti.
No, tog je
dana razbijen izlog u Radićevoj ulici bio samo crtica u crnoj kronici.
Ili u to vrijeme Rushdieja još nismo ni čitali, ili nismo imali ključ za
razumijevanje njegove proze, ali tek ćemo puno kasnije shvatiti u kojoj
su mjeri sve teme Rushdiejeve književnosti, a ima ih mnoštvo i vrlo su
raznolike, zapravo sarajevske. On sam u taj grad nikada nije stigao,
premda je u ratnim godinama pokazivao interes za njega, te je napisao
nekoliko tekstova i potpisao nekakve peticije u kojima se prosvjedovalo
protiv srpske opsade i ravnodušnosti koju je svijet godinama iskazivao.
Dao je i jedan intervju novinaru Senadu Pećaninu, koji je objavljen u
sarajevskom magazinu Dani. Bio je to, ako se možemo pouzdati u vlastita
sjećanja i oskudnu dokumentaciju, jedini Rushdiejev razgovor s nekim
južnoslavenskim novinarom.
Kada je 1988. objavio “Sotonske
stihove”, Salman Rushdie već je bio slavan pisac. Prvi roman pod
naslovom “Grimus”, tiskan 1975. malo tko je u Velikoj Britaniji razumio,
pa nije ni doživio bogzna kakav uspjeh. Riječ je o nekoj vrsti
znanstvenofantastičnoga romana, čija se radnja događa na otoku na koji
čovjek može samo čudom stići. „Grimus“ je alegorija o boljem i sretnijem
svijetu, ali s neizrečenim poučkom kako čovjek ne može izmijeniti
vlastitu prirodu, bez obzira na to gdje živi i koliko daleko ode. Ili
koliko daleko biva prognan. Naime, “Grimus” je, zapravo, bolan i
tragičan roman o progonstvu, u tom smislu sasvim autobiografski. Bila je
to prva Rushdiejeva knjiga, ali i posljednja koja nikoga nije uzrujala.
Inače, naslov knjige je zapravo anagram riječi simurg. Simurg je, pak,
ptica iz perzijske mitologije, dobra i mudra, a toliko golema da u
svojim kandžama može ponijeti slona ili kita, preživjela je već tri
smaka svijeta i nosi sva znanja o tome
Šest godina nakon “Grimusa”
Rushdie je objavio roman koji ga je proslavio i nakon kojega su mu
stigle prve prijetnje iz zavičaja. Zanimljivo je bilo da su se najprije
povrijeđenima osjetili hindusi, a da su tek potom ljutito reagirali i
muslimani. Roman “Djeca ponoći” počinje časom rođenja nacije, u ponoć
15. kolovoza 1947. Tada je proglašena nezavisnost Indije, nakon čega
slijede događaji koji su obilježili povijest potkontinenta, ali i osobnu
Rushdiejevu biografiju, uključujući i genocid, masovna etnička
čišćenja, uništenje kulturnoga identiteta, samo zato što je taj
identitet bio kompozitan, dakle sastavljen od drugih identiteta. Jedan,
premda ne i jedini razlog Rushdiejeve kontroverze i neomiljenosti u
svijetu iz kojega je potekao, jest taj što se on nije odrekao
kompozitnosti vlastitoga identiteta, u raspadu Indije koji je uslijedio s
nezavisnošću on nije odabrao stranu ili – točnije rečeno – nije krenuo u
progonstvo putem koji mu određuje njegovo rođeno ime, tojest,
religijski znak u njega upisan. Umjesto toga, Rushdie je već u “Djeci
ponoći” počinio teško zlodjelo: proveo je rekonstrukciju vlastitoga
svijeta i identiteta, pisao je o njemu i pretvorio u književnost i u
književnu činjenicu nešto što je, zapravo, zbrisano s lica zemlje. U
principu, takve pisce ne vole ni vladari, a ni svjetina. Oni
kompliciraju jednostavne istine, proizvedene masovnim zločinima.
Na
način na koji su nastala “Djeca ponoći” pisac se vraćao u nizu
intervjua, novinskih članaka i rasprava. Osim što je bio o tome pitan,
očito se radilo o temi koja mu je, u velikoj mjeri, odredila ne samo
književno djelo i većinu budućih knjiga, nego i životnu sudbinu. Tako u
eseju “Imaginarni zavičaji” piše o tome kako mu je ideja za roman na um
pala dok je gledao staru crno-bijelu fotografiju svoga rodnog doma u
Bombaju, koja je godinama visjela na zidu njegove radne sobe: “Ta me
fotografija podsjeća da je sadašnjost ono što je meni strano, a da je
prošlost moj dom, ma koliko to bio izgubljeni dom, u izgubljenom gradu i
u izmaglici izgubljenog vremena.” Kada je, piše Rushdie, nakon
praktično pola života provedenog u tuđini, posjetio svoj rodni grad,
prvo što je učinio bilo je da zaviri u telefonski imenik i u njemu
potraži očevo ime. Začudo, pronašao ga je, zajedno s točnom adresom i
istim telefonskim brojem, kao da se čas progonstva nikada nije ni
dogodio. To ga je potreslo i uznemirilo. “Vjerojatno nije previše
romantično reći da se upravo tada rodio roman ‘Djeca ponoći’ – u
trenutku kada sam shvatio koliko želim da u sebi obnovim prošlost, ali
ne u izblijedjelom sivilu fotografija iz porodičnog albuma, već u
potpunosti, u tehnikoloru.”
I doista, “Djeca ponoći” roman su u
tehnikoloru: furiozno napisan, moćan i užaren, ispunjen bezbrojnim
razumljivim i nerazumljivim referencama, neobične barokne strukture,
koju ispunjavaju priče što povremeno djeluju vrlo realistično i
dokumentarno, da bi se odmah zatim pretopile u mit i u san, ili u
klasičnu priču poput onih iz Tisuću i jedne noći. U knjizi je mnoštvo
likova, uzaludno bi čitatelju bilo da ih pokuša sve upamtiti, jer se oni
ne pojavljuju i ne iščezavaju po nekoj višoj dramaturškoj logici. Često
su tu samo da nešto kažu ili ispričaju, da ilustriraju atmosferu neke
od godina koje su uslijedile, ili su prethodile proglašenju indijske
nezavisnosti. U “Djeci ponoći” Rushdie se prilično prezrivo odnosi prema
onoj književnoj sceni i onim čitateljima ili kritičarima koji očekuju
čvrste strukture, jasne i zauvijek zapisane odnose među likovima ili
kojekakve žanrovske zadatosti i pravila koja bi olakšavala čitanje
lijenom, nedarovitom, arogantnom i slabo informiranom svijetu. Koješta
se u tom velikom bombajskom epu ne da razumjeti, čitatelju neprestano
nedostaju nekakva znanja, ali to – paradoksalno – ne škodi čitanju, jer u
osnovi Rushdiejeve erudicije i višeslojnosti njegove proze nije potreba
da čovjeka intelektualno fascinira i porazi, nego je u njezinoj osnovi
nevjerojatna strast pripovijedanja, epskoga pričanja, šeherezadinskoga
erosa u beskrajnome nizanju, ulančavanju i umnožavanju priče. Način na
koji on piše u “Djeci ponoći”, i kako piše u većini svojih kasnijih
romana, bio bi posve neizdrživ za ovdašnje novinske književne kritičare i
dnevne teoretičare, a bogme i za pokojeg zagrebačkog kvartovskog genija
šank-proze, pošto bi oni Rushdieja već zbog tog njegovog
pripovjedalaštva i odbijanja svih primitivnijih, iako možda modernijih,
književnih strategija smjestili ne u devetnaesto, nego, valjda, u
šesnaesto stoljeće, negdje između Petra Zoranića i Andrije Kačića
Miošića. Englezima, pak, takav Rushdie nije predstavljao problem. U
Engleza se, naime, pripovijeda.
Nakon što je s knjigom “Djeca
ponoći” sagradio spomenik Bombaju, Rushdie više nije mogao navraćati u
taj grad. Nije mogao ni u Pakistan, tamo gdje je emigrirala njegova
obitelj. Ali prave nevolje – koje će ga učiniti jednom od amblematskih
figura dvadesetog stoljeća – doživjet će tek sa “Sotonskim stihovima”
(Ovaj je naslov u hrvatskome prijevodu Nikole Milićevića, koji je
uslijedio nakon srpskoga, Koljevića i Mutića. Uistinu, nisu ni sotonski,
ni satanski, a nisu ni stihovi. Naslov, i srpski, i hrvatski, trebao
bi glasiti “Šejtanski ajeti”).
Ovaj je roman u svome zahvatu manje
ambiciozan, a u epskoj širini manje glomazan od “Djece ponoći”, ali bi
se, onako razgovorno, moglo kazati da je još luđi i pomaknutiji.
Počinje, a zatim i traje u trenutku dok Gibreel Farishta pada slobodnim
padom iz aviona koji je doživio nesreću. Gibreel je zapravo Džibril ili
po kršćanski Gabrijel. On je jedan od četiri najvažnija meleka (anđela) u
islamu, koji je tješio našega zajedničkog praoca Adema (Adama) i naučio
ga poljodjelstvu, obrtu i hodočasničkom obredu, a Božjim je poslanicima
i vjerovjesnicima s neba prenosio Božju objavu i nalazio im se pri ruci
u teškim životnim trenucima. Džibril je poslaniku Muhamedu posredovao
Kuransku objavu.
To, i još koješta drugoga, konotirano je već u
prvih nekoliko rečenica “Sotonskih stihova”. Malo kasnije, saznat ćemo
da s neba skupa s bleskastim Gibreelom Farishtom pada i do grla
zakopčani i namrgođeni gospodin Saladin Chamcha. Dok se ovaj mrgodio,
Gibreel je pjevao neke smiješne pjesmice. Pritom: “Saladin je ronio
nosom nadolje, dok je Farishta grlio zrak, tapšajući ga i rukama i
nogama, kao neki razbacani, previše zaneseni glumac bez tehnike
samokontrole.”
Danas to znamo, već je sam taj početak “Sotonskih
stihova” bio rizičan i opasan. I to na dva načina. Prvi i manje poguban:
zapadna publika teško će shvatiti konotacije Gibreelovog pada i
njegovoga krajnje budalastog ponašanja. Drugi i vrlo poguban: istočna
publika će shvatiti sve, ali bez imalo smisla za humor i za bajku. A to
je, kažemo, bio samo početak. Ono što se dalje događalo u ovom
predivnom, u nakanama plemenitom i – na lijep način – duboko naivnom
romanu, bilo je kobno po Salmana Rushdieja, ali još puno više od toga,
za milijune muslimana diljem svijeta, koji su ovu knjigu osudili, nad
njom se strašno razgnjevili, a da je nisu ni pročitali. Iz obzira prema
njima, koji nipošto nije izazvan strahom autora ovog teksta od mogućih
posljedica po vlastitu kožu, o onome što se dalje događa u “Sotonskim
stihovima”, te o uvredi na račun vjerovjesnika islama, poslanika
Muhameda, nećemo govoriti. Nama, iz naše poluorijentalne,
poluokcidentalne perspektive, ili iz naše plitke Europe i duboke Azije,
čini se da uvrede zapravo nema – pogotovu ako stvar usporedimo s danskim
karikaturama, svinjskim Van Goghovim filmom i sličnim antiislamskim i
rasističkim gadarijama iz nove pop-kulture Zapada – ali dojam da uvrede
nema ne znači ništa, ako se milijuni ljudi osjećaju uvrijeđenima. U
njihove osjećaje nemamo pravo dirati, ali imamo pravo govoriti o tome
što je doprinijelo dubini i širini uvrede.
Ajatolah Ruholah
Homeini bio je živopisan čovjek i imam. Godinama je živio u progonstvu u
Francuskoj, dok mu je o glavi radila tajna policija šaha Reze
Pahlavija, jedna od najstrašnijih i najkrvavijih policija u dvadesetom
stoljeću, o čijoj se reputaciji malo govori, jer su je, kao i šaha Rezu,
stvorili Amerikanci. Naime, Iran je, baštineći tradiciju drevne
Perzije, bio najnaprednija srednjeistočna država, izražene
multikulturalnosti, s glavnim gradom Teheranom, koji je uvijek imao jaka
zapadna obilježja, pa se, recimo, džez u tom gradu počeo svirati prije
nego u Zagrebu, Beogradu ili Beču. Međutim, problemi su nastali kada je
1953. legendarni i od naroda obljubljeni premijer Mohamed Mosadek
nacionalizirao svu iransku naftu. Tada su američke i britanske tajne
službe pokrenule operaciju Ajax, srušile premijera, koji je završio u
doživotnom progonstvu, negdje duboko u provinciji, dok je šah Reza
postao apsolutni vladar, trajno podložan Washingtonu. U nekoj
primitivnijoj i zaostalijoj zemlji to bi se još i moglo trajno održati,
ali u Iranu se tijekom naredna dva i pol desetljeća stvorila snažna
unutrašnja opozicija, a izvan zemlje, uglavnom po Zapadnoj Europi,
narasla je intelektualno moćna emigracija. Ona je, kao i unutrašnja
opozicija, bila izrazito politički heterogena, od komunista do klasičnih
građanskih političara, ali se u trenutku islamske revolucije našla
ujedinjena. Zločinački šahov režim srušen je u jednom naletu, 1979.
godine, Homeini se u zemlju vratio kao živa ikona i vrhovni vjerski
vođa, a na čelo vlade stao je Abul Hasan Bani Sadr, vrlo inteligentan,
obrazovan i građanski profiliran političar (kakvo je nekada bilo naše
novinarstvo potvrđuje činjenica da je s Bani Sadrom Start tada objavio
golemi intervju). U ranim danima islamske revolucije iranska politička
struktura imala je sve obrise demokracije, u njezinom najširem spektru.
Ali to niti je odgovaralo Homeiniju, niti je odgovaralo Amerikancima.
Što revolucionarnim metodama, a što američkom politikom koja je težila
ekstremizaciji Islamske republike Iran, s vremenom su neislamski,
komunistički i građanski elementi zbrisani s vlasti, s javne scene, te
iz Irana. Bani Sadr se, tako, vrlo brzo vratio u Francusku, gdje i danas
živi. Ubrzo je, animiran američkom podrškom, Sadam Husein izvršio
agresiju na Iran i godinama, uz popriličnu materijalnu pomoć Zapada,
kasapio tu zemlju, ali bilo je uzalud. Islamska vlast samo je bivala sve
snažnija. Zapadnjacima zbog nečega nije išlo u glavu da ni Iranci koji
su nekada bili protiv Homeinija baš nikada neće pristati na novoga šaha
Rezu.
E, nevolja Salmana Rushdieja sastojala se u tome što je
“Sotonske stihove” objavio pred sam kraj rata između Irana i Iraka, u
vrijeme kada je, kao metafora vjere, revolucije i mučeništva, Homeini
bio na svome vrhuncu. To je proizvelo činjenicu da će njegova fetva
imati golem odjek izvan Irana, u čitavom islamskom svijetu, bez obzira
na sve konfesijske razlike unutar toga svijeta, pa čak i sva smrtna
neprijateljstva. Odjek Homeinijeve fetve bio je – da se patetično
izrazimo – krik ranjene duše islamskoga svijeta, slomljenog
kolonizacijama i autoritarnim režimima, dezorijentiranog padom komunizma
i nestajanjem Sovjetskog Saveza i duboko frustriranog nerazumijevanjem i
ravnodušnošću Zapada prema njegovoj sudbini. Salman Rushdie je u toj
stvari bio ni kriv, ni dužan. Bio je kolateralna žrtva, čovjek kojemu se
na glavu srušila jedna velika i strašna povijest i pripovijest.
Štoviše, Rushdie je pao od onih za čije se dostojanstvo, kulturno i
civilizacijsko, u svojim romanima zdušno borio. Ali uzalud je to
govoriti, kad ljudi što su pristali uz fetvu ne misle tako. Uzalud, kad
ga u svojoj dubokoj uvrijeđenosti nisu ni čitali.
Ali nije to baš
sasvim bila priča o strogom svećeniku koji je zbog bogohuljenja naumio
kazniti pisca, pritom ateista. U “Sotonskim stihovima” se, naime,
pojavljuje lik imama, vjerskog fanatika i zlog luđaka, koji se nakon
godina emigracije na Zapadu vraća kući. Rushdie opisuje njegovu mržnju
prema svijetu i civilizaciji koja ga je u vrijeme progonstva okruživala,
opisuje njegove bližnje, pratitelje i poslušnike, prikazujući imama kao
sitnu, usku i pokvarenu dušu. Nema ama baš nikakve sumnje da piše o
Ruholahu Homeiniju, a čitatelju ostaje sumnja kako fetvu nije odaslala
doktrinarna principijelnost jednoga vjerskog vođe, nego prosta ljudska
taština jednoga malog, povrijeđenog čovjeka, kojemu je revolucija
omogućila da presuđuje nad suštinama i nad ljudskim životima. Ne mijenja
to puno na stvari, ali moglo bi biti da su se milijuni ljudi osjetili
iskreno povrijeđenima, samo zato što im je o vlastitoj povrijeđenosti
lagao jedan čovjek, inače i sam pjesnik.
Evo kako je o “Sotonskim
stihovima” i razlozima za ovu knjigu pisao Rushdie: “Oni koji se danas
najglasnije protive ‘Sotonskim stihovima’ mišljenja su da će miješanje s
drugačijom kulturom neizbježno oslabiti i uništiti njihovu vlastitu. Ja
sam suprotnog mišljenja. Roman ‘Sotonski stihovi’ slavi hibridnost,
nečistoću, miješanje, preobražaj koji proizlazi iz novih i neočekivanih
kombinacija ljudskih bića, kultura, ideja, politika, filmova, pjesama.
On uživa u ukrštanju i plaši se apsolutizma Čistog. Melange,
papazjanija, malo ovog i malo onog jest kako novo dolazi na svijet.
Masovna migracija daje svijetu tu veliku mogućnost i ja sam je pokušao
prigrliti.” Subverzija koju ove riječi nose doista pogađa revolucionare
poput Ruholaha Homeinija, ali ona jednako pogađa papu Josepha
Ratzingera, gospićkog suca Branka Milanovića, čelništvo Kaštelanske
Hvidre, ovog i onog književnog kritičara, bijesne mađarske poštare i
nekakvu budalinu koja vladi Republike Hrvatske piše predstavke o odnosu
potpisnika ovoga teksta prema izraelskom kasapljenju Gaze… U biti,
Rushdiejeva topla, bajkovita i katkad sasvim djetinja subverzija, kao i
inzistiranje na kompozitnosti vlastitoga identiteta, ugrožava i vrijeđa
sve koji zaziru od mješanaca, ili sve koji ovoga trenutka nedvosmisleno,
i do kraja, znaju reći tko su i što su.
Skrivajući se, dok su ga
čuvale britanske tajne službe – što je cinizam posebne vrste, jer su te
službe neizravno odgovorne što je do fetve uopće i došlo – Salman
Rushdie postao je neka vrsta pop zvijezde. Pojavljuje se iznenada, pjeva
s Bono Voxom na koncertu U2, piše preporuke uz knjige svakakvih, kako
dobrih tako i groznih pisaca, voli rockenroll, što povremeno nastoji
inkorporirati u svoju prozu, užasava se Amerike, ali se u krivome času
umotava u američku zastavu (to mu bivši prijatelj Tariq Ali nije
oprostio, pa ga napada i u intervjuu koji je ekskluzivno dao Adriani
Piteši, a ona ga objavila u Jutarnjem listu), čas je opet uvjereni
ljevičar, čas desničar, ženi se za ljepotice i za pametne žene, razvodi
se svaki čas, oduševljava se Bolivudom i prisjeća vlastite glumačke
mladosti, s puno razloga se okomljuje na oskarovskog laureata “Tko želi
biti milijunaš u bombajskom slamu”, živi, govori i piše divne knjige.
Istina, mnogi te knjige ne vole, a najviše je onih koji ih nisu čitali,
počev od milijuna uvrijeđenih, sve do armije zapadnih licemjera koji su
Rushdieja štitili od posljedica fetve.
Svake jeseni, negdje oko
Frankfurtskoga sajma knjiga, samo nas jedna briga mori: da Rushdie
slučajno ne dobije Nobelovu nagradu. Bilo bi nepravedno i žalosno da ga
još i na takav način ponize i iskoriste. Ne bi on to odbio: i njegova je
taština golema, premda ne ubija.
Tamo gdje je nekada bila
knjižara beogradske Prosvete, danas se prodaju cipele. Metafora
Sarajevo, kao i metafora Rushdie, sve su dalje od stvarnoga grada i
čovjeka koji je taj grad dobro razumio, premda ga nikada neće posjetiti