Izvan nekoliko metropola, mimo skandala i ceremonijala živih i vampirskih kultura, sretno nespomenut u sto i jednom intervjuu ministrice kulture, u Rovinju, u svome ladanjskome egzilu, piše i mistificira naš veliki pisac
***
Na postaji uskotračne željeznice, negdje usred Popova polja, u Konavlima ili na kolodvoru onog gradića sa starim hotelom Platan, usred ljetne jare, mladić s kartonskim kovčegom, ili s drvenim vojničkim sandukom, čeka vlak prema Mostaru. Okolo nekoliko izgubljenih kontinentalaca na putu prema moru, seljak koji je pošao u veliki grad da nešto oposli, i željezničar u predebeloj plavoj uniformi. U taj čas mladiću prilazi postariji, mršav čovjek, u crnome kao pogrebničkom odijelu, predstavi se – ti me ne znaš, ali ja tebe znam otkad si prohodao, ime mi je Gabrijel! – i saopćava mu vijest koja će mladiću odrediti život.
Eto, tako počinju priče i romani Mirka Kovača, ali ne nužno na stranicama knjiga, nego u imaginaciji njegova čitatelja. U njoj, dakle, u čitateljskoj imaginaciji, sjedi Kovač i piše, vazda tu jednu te istu priču, hiperrealističnu, punu detalja, prepoznatljivih lica i stvarnih imena, u kojoj se glavnome junaku iz čista mira obraća neki nepoznat čovjek, što onda pokrene radnju u različitim smjerovima i potakne niz tajanstvenih događaja, koji slute na propast i kataklizmu, ali ni od te slutnje ne bude ništa, nego se, kako priča ide kraju, zbivanja vraćaju u neke normalne tokove, u svakodnevicu i u dokumentarističku vjerodostojnost. Kovača čitam od ljeta 1981, počeo sam kao petnaestogodišnjak, traje to, dakle, već više od trideset godina, i toliko se dugo ništa u njegovoj priči ili romanu nije promijenilo. Mladić – u prvom licu, naravno – stoji ispred kamene zgrade s imenom postaje, koje je ispisano latiničnim i ćiriličnim pismom, i čeka vlak prema Mostaru, a onda dalje, za Beograd, kadli mu prilazi nepoznati u crnom iznošenom, ali urednom odijelu…
U Konavlima, na trasi stare pruge, s koje su davno počupane tračnice, ali se kameni podzidi još uvijek dobro drže, u Trebinju, oko tržnice i ispred hotela, u Beogradu, naročito u mračnim i zapuštenim dorćolskim uličicama i dvorištima, u gluha doba noći i dana, u Zagrebu, na Zrinjevcu i oko hotela Palace, pred zatvorenim antikvarijatima i na uglu Mesničke i Ilice, upisana je atmosfera Kovačeve proze, pojedinih pasaža iz njegovih priča i romana, ili kao u beogradskom slučaju, cijeli romani. Nijedan naš suvremeni pisac, još od Ranka Marinkovića u Kiklopu, nije se tako intenzivno ubilježio u ambijent ili u kulise svoga pripovijedanja. Nigdje se Kovačeve priče i romani ne mogu odvijati mimo mjesta na koja ih je on položio. Kovačev Beograd, kao ni Kovačevo Trebinje ne mogu biti nijedan drugi grad, nijedno drugo mjesto na svijetu. Ono što njegovu prozu čini tako hipnotički privlačnom i drukčijom jest dojam koji se u čitatelju stvara da je sve moglo biti samo tu gdje jest i da je sve što se dogodilo vjerodostojno kao u policijskom izvještaju. Tu i laži moraju biti vjerodostojne.
Pravi pisci se od lažnih pisaca razlikuju po tome što ne možemo izrugivati ili imitirati stil lažnoga pisca. Nećemo prepoznati njegovu rečenicu među svim drugim rečenicama. Lažni pisci, ako se požele istaknuti ili razlikovati, insistiraju na orotografskim ekscentričnostima, tekst ne lome u odlomke (čime dosežu originalnost i političku smjelost Thomasa Bernharda ili izdvojenost i postmodernističku mušičavost Davida Albaharija), puno psuju ili ne psuju uopće, pripovijedaju isključivo u dijalozima ili bez ijednog dijaloga, stotinu čuda čine, ali jedino važno ostaje to da se pravi pisac prepozna po rečenici, a lažni po gramatici. Rečenicu koju je napisao Mirko Kovač, kao i rečenicu Krležinu, Andrićevu, Pekićevu, čitatelj će lako prepoznati među svim drugim rečenicama, i zaludu će biti piscu da se sakriva, maskira ili presvlači u persone drugih i drukčijih. Lažni se skrivaju lako, dok je pravima uzaludan sav njihov talent, kad im nije dano da pišu kao što pišu drugi, da pišu kolektivno i uredno.
U neka doba Mirko Kovač mijenjao je jezik svoje književnosti. Moćnu je, vrlo intenzivnu beogradsku ekavicu, kojom je pisao do 1991, i u kojoj je započeo i svoj veliki beogradski roman “Kristalne rešetke”, zamijenio hrvatskom ijekavicom, lijepim i vrlo klasičnim jezikom, u čijoj se eleganciji ogleda cijela jedna uglavnom nenapisana i nepostojeća hrvatska književnost. Nigdje se, ni u najljepšim snovima vila babićkinja i sandi ham, srpski od hrvatskoga ne razlikuju tako duboko i tako potpuno, u atmosferi, smislu i sadržaju, kao što se Kovačev srpski razlikuje od Kovačevog hrvatskog. U oba jezika isti je to pisac, ali koji ne piše isto, pa mi se i danas događa da kada odlučim da čitam Kovača (obično to dođe ljeti…), premišljam se između srpskih i hrvatskih verzija istih knjiga, i onda prema svom unutarnjem porivu odlučim, nekad jedno nekad drugo.
Da se ubiju i na glavu posade, hrvatski u srpskome, niti srpski u hrvatskome rascijepiti, razdijeliti i raščetvoriti neće svi naši jezikoslovci, lingvisti i ina blebetala, ali ih, dva jezika u jednom, savršeno i s lakoćom velikoga pisca dijeli i podijeli Mirko Kovač. Na žalost, u tome ga je teško, ili nemoguće slijediti, jer da bismo ga slijedili, morali bismo imati njegov jezični i pripovjedački dar. A to ne ide, to se u glavu i srce ne da utjerati kao što se utjeraju glogov kolac i patriotizam.
Već desetak godina Seid Serdarević i Fraktura objavljuju Izabrana djela Mirka Kovača, polako i sustavno, knjigu po knjigu, onako kako pisac što priredi ili napiše. Nitko na to ne obraća veliku pažnju, niti tko od toga ima naročite koristi, osim Kovačevih čitatelja, gdjegod ih ima. Godinu dana pred rat sarajevska je Svjetlost, pod uredništvom Ivana Lovrenovića, objavila njegova djela u šest knjiga. Već tada, s navršene pedeset dvije, Mirko Kovač je sa stanovišta jedne imaginarne, u velikoj mjeri privatne, povijesti književnosti bio dovršen pisac, zaokruženog opusa. U dvadeset i koju godinu, koliko je vremena od tada prošlo, taj je opus rastao više prema unutra, nego prema van. Rastao je, dakle, u svojoj zaokruženosti, pa se iz jedne, srpske, književnosti, prelijevao u njih još nekoliko: prvenstveno u hrvatsku, a onda i u bosanskohercegovačku i crnogorsku. Ali umjesto da na taj način Kovačev književni slučaj postane internacionalan i međunarodan, on je u sve većoj mjeri bivao – privatan. Danas, Kovač je pisac kojega njegov čitatelj ni sa kim ne dijeli, pisac koji je insistiranjem na svome izmještanju, a onda i na višestrukim pripadnostima, iz perspektive nacionalnih književnosti postao – ničiji. Hrvati ga se u svojim prigodničarski nabrajanjima i sastavljanju kojekakvih nacionalnih reprezentacija vrlo često ne sjete. Srbi koji ga se, sasvim ispravno, nisu odricali, također ga se, eto, ne sjete. Ni kod jednih, ni kod drugih u odnosu na Kovača nema više ničega tendencioznog. Ne zaborave ga zato što bi to htjeli, nego zato što od jednoga takvog pisca, koliko god on bio velik, neusporedivo veći od velike većine onoga živog čime te književnosti raspolažu kao s pješadijom i artiljerijom nacionalne kulture, i koliko god i jedni i drugi inače patili od manijakalne potrebe da budu veći nego što jesu, pa bi se Kovača trebali prvoga sjetiti, zaboravljaju ga jer im on nikako nije nalik, izmiče se klasifikacijama, ne uspijevaju se do njega uspeti. I sve je to dobro, i svakim danom, čini se, sve je bolje i sve prikladnije. Da Ivu Andrića, nesretnika, ne strefi Nobel, i njega bi negdje zagubili kao i Kovača.
Privatni su samo oni dobri i veliki pisci čije se knjige čitaju više puta, da bi se preko njih provjeravalo vlastito sazrijevanje, starenje ili djetinjenje, to su oni pisci koje knjige već toliko dobro znamo da ih i ne dočitavamo, počinjemo od sredine ili od kraja, vadimo ih iz police samo da bismo nasumce pročitali dvije-tri rečenice… Privatni su oni pisci koje čitamo kada ne znamo što bismo čitali, čije knjige uzimamo kad idemo na put, pa nas je strah riskirati. Mirko Kovač jedan je od jedva nekoliko mojih privatnih pisaca, recimo uz Andrića i Krležu, prema kojima nisam promijenio odnos otkako ih čitam. Drugi pisci se mijenjaju, rastu ili se smanjuju, a privatni pisci tu su kao konstante i neka vrsta životnih uporišta. Oni su kao naknadno stečeni unutrašnji organi, ono po čemu se razlikujemo od drugih ljudi.
Tekst je preuzet sa www.jergovic.com