Danima potrajalo je snebivanje oko toga što jedan je pjevač dva dana zaredom napunio zagrebačku Arenu i na svojim koncertima, navodno, okupio četrdesetak tisuća ljudi. Istina, golema većina komentatora, uvrijeđenih građana, te fejsbučnih glazbenih kritičara i intelektualaca pripomenut će da pjevača nikada nisu čuli kako pjeva, nemaju ni namjeru, ali već po miljeu iz kojeg potječe znaju oni što je to. I strašno je, vele, kako se Zagreb kulturno i glazbeno srozao kada jedan takav, a onda i svi njemu slični, u Zagrebu mogu pjevati. Jedan ovdašnji džez impresario, ugledni pripadnik lijeve kulturne elite, odvažio se, uza sav rizik da bi mogao time pokvariti svoj besprijekorni ukus, da načas, uz uporabu plinske maske i čepova za uši, posluša što je Saša Matić zapravo. Ali ljudi, pa on uopće ne zna pjevati!, uzviknuo je svojoj manje hrabroj fejsbučkoj publici.
Zatim su se čuli prvi glasovi oporbe. Jedni će reći da to nije njihova muzika, ali ne razumiju u čemu je problem ako nečija jest, pa ako onda taj netko napuni Arenu. Drugi će pridometnuti da to nije njihova muzika, ali da je u Zagrebu oduvijek, pa i tobožnjih zlatnih osamdesetih, bivalo ljudi barem za dvije arene takve muzike. Treći će na neki treći način pružiti otpor većinskom zgražanju našega malograđanstva i poštene lijeve inteligencije, ali i oni će osjetiti potrebu da svakako napomenu kako to nije njihova muzika.
Prije dvadesetak godina, dok sam još uvijek često putovao u Sarajevo, u ta zlatna doba diskografske piraterije, zaustavljao bih se na granici u Bosanskom Brodu i kupovao u kućnoj radinosti prepržene diskove, s obaveznim fotokopiranim omotnicama originala. Bilo je jeftino, pa sam uzimao sve i svašta, ali ponajviše muziku koja je nastajala u vrijeme rata s druge strane crta fronte, a onda i muziku koju mimo HRT-a sluša narod. Zanimala me zvučna slika svijeta s obje strane granice, kao što me, uostalom, zanimao i svijet s obje strane granice. Osim toga, duga je vožnja preda mnom, a diskovi su jeftini.
Tako sam otkrio Sašu Matića, slijepog pjevača, kafanskog kantautora i klavijaturista, koji je već tada bio silno popularan po domovima kulture i kafančugama u Bosni i Srbiji, kao i po hrvatskim narodnjačkim klubovima, u kojima se upravo u to vrijeme, početkom novog stoljeća, rađala jedna usporedna kultura, koja sa službenom hrvatskom kulturom, elitnom kao ni popularnom, neće imati nikakve veze, koja nikada neće dospjeti do HRT-a i mainstream medija, ali će gotovo ilegalno preodgojiti naraštaje, sve dok jednoga dalekog dana, godine 2022, u nekom ponešto slobodnije, duhovno relaksiranije vrijeme Saša Matić dvaput zaredom u dva dana ne napuni zagrebačku Arenu. Slušao sam tada, vozeći se prema Sarajevu, ili krećući nazad prema Zagrebu, ono što zagrebački malograđani i lijeva fejsbučka inteligencija eto nikada neće čuti. I za razliku od čuvenog džez impresarija, koji je u kulturi grada ostao upamćen kao voditelj nekih dobrih i važnih klubova, zaključio sam da Saša Matić itekako zna pjevati. I da pjeva odlično, baš poput nekih samorodnih prvaka bluesa i balkanske šansone, samo što je on, za razliku od njih, potpuni kulturološki autsajder. Osim što nije američki Crnac, čak nije ni balkanski Rom, koji bi u očima i ušima gradske gospode svojom etničkom egzotikom iskupio i opravdao vlastiti kulturni model, te svoju pjesmu unaprijed zaštitio od upravo svakog kultur-rasizma.
Među pjesmama koje sam tada preslušavao jedna je koju ću prvi put čuti tamo kod Dervente. Naslov: “Kada ljubav zakasni”. Jedan od onih crnih kafanskih narodnjaka, ali u načinu na koji je pjesma napisana i otpjevana ima nečega što čovjek, ako je u stanju slušati je čiste duše, ili ako se u stanju uživjeti u neki malo drukčiji kulturni kod, intenzivno doživi. “Da imam pravo na još jednu želju/ na onu koju zovu poslednja/ po prvi put ja znao bih šta želim/ ja želeo bih, želeo bih nju.” Tako pjesma počinje, a onda, nakon još dvije strofe, stiže poanta u produženom refrenu: “Dao bih joj srce svoje/ neka ima srca dva/ samo kada njoj je dobro/ tada dobro sam i ja/// Al joj ne bih dao oči/ isti tad bi bili mi/ vidjela ni ona ne bi/ kada ljubav zakasni.”
Kada u jednoj ovakvoj pjesmi, dobro napisanoj, ali i tipičnoj ljubavnoj pjesmi ispunjenoj čežnjama i bolom jedne kulture koja je oduvijek bila sklona čeznuti i patiti, stihove “al joj ne bih dao oči/ isti tad bi bili mi” otpjeva čovjek lišen dara gledanja, slijepac lišen vida, događa se u publici nešto važno. Svejedno je li ta publika u krčmi, onoj balkanskoj, ili je u klubu, onom narodnjačkom, ili je, možda, u areni, zagrebačkoj, čak i oni koji ne razmišljaju o razlikama među ljudima, i nemaju svijesti o tome da je ovaj svijet stvoren po mjeri njihovih očiju, tako da se slijepac osjeti što nemoćniji, čak i oni, možda i prvi put u životu, osjete se dužnim prema nečijim negledajućim očima. Ali i nešto puno važnije od toga: trenutak je to u kojem shvaćaju da pred sobom imaju nekoga od sebe većeg i moćnijeg. Saša Matić nije im onaj slijepac s bijelim štapom, on im je pjevač od svih njihovih pjevača veći. Ali zahvaljujući njemu i njegovoj pjesmi, zahvaljujući tim dvama stihovima, kojim će se tako lako narugati malograđanska naša publika, “al joj ne bih dao oči/ isti tad bi bili mi”, i onom će slijepcu s bijelim štapom biti lakše, jer će više poštovanja prema njemu imati onih četrdeset tisuća ljudi. Ili oni među njima koji znaju stihove pjesme.
Saša i Dejan Matić rođeni su kao nedonoščad, 26 travnja 1978. u bosanskom gradiću Drvaru, koji će tri godine kasnije postati Titov Drvar. Smjestili su ih u inkubator, netko je pogriješio, liječnik ili medicinska sestra, pa su blizanci oslijepili i prije nego što su stigli progledati. Obojica postaju pjevači, Saša mnogo uspješniji. Izgradio je svoj jedinstveni stil i autorsku osobnost, stvorio junaka vlastitih pjesama, lirski subjekt neusporediv s bilo kim drugim. Dok je svud naokolo, pa i na obližnjim nam fejsbucima, trajalo snebivanje nad Sašinim trijumfom u zagrebačkoj Areni, daroviti i građanski diskretni naš pisac Nenad Stipanić, silom egzistencijalnih prilika danas stanovnik Berlina, objavio je da ne razumije kakav problem ljudi imaju s pjevačevom slavom i ispričao da je svojedobno radio kao redar u klubu u kojemu je Saša Matić često nastupao, te da ga je upamtio kao vrlo pristojnog i pažljivog prema osoblju kluba. Ništa ljepše od ovoga nije Saša Matić mogao doživjeti. I teško da postoji danas išta važnije od toga što je netko pažljiv i pristojan prema ljudima.
Poslije nisam Sašu Matića mnogo slušao. Prošla je moda kompakt diskova, zatvoreni su svi oni štandovi i dućani kod granice u Bosanskom Brodu, a ni ja se više ne vozim tako često ovim putem. Sašu Matića katkad čujem u novogodišnjoj noći, dok s lošeg programa HTV-a bježim na loš program Televizije Srbije, ili o njemu pročitam vijest na srpskim portalima, ugledam plakat za njegov nastup po autobusnim čekalištima u provinciji. I uvijek mi je drago kad ga tako vidim. O svijetu u kojemu se zbiva muzika Saše Matića, iz kojeg ovaj pjevač potječe i u kojem nastupa, mnogo znam. To je svijet koji određuje rezultate izbora u svim našim zemljama, koji započinje ratove i gine u njima, svijet koji ovdje živi, muči se i pati, a onda na Zapadu radi po gradilištima, staračkim domovima i krajputaškim hotelima. Svojim pjesmama i nastupom Saša Matić te ljude nikad i nigdje nije učinio gorim nego što oni jesu. On ih na svoje načine prosvjećuje i u tome je dobar, pristojan i pažljiv.
Zašto Saša Matić može dvaput napuniti zagrebačku Arenu, a nijedan izvođač neke drukčije glazbe, one koja je bliža lijevoj inteligenciji i profinjenom fejsbučkom građanstvu, ne može nijednu? Razlog je u tome što Saša Matić predstavlja većinsku, narodsku kulturu, dok je ovo drugo, što god to bilo, manjinska i elitistička kultura. Ali ne samo to: ova druga kultura u posljednjih je tridesetak godina tako opustošena i zamrla da se njezinim zagovornicima učini da više i ne postoji. Ako su u pravu, ako ne postoji, nisu za to krivi ni Saša Matić ni njegova publika. Možda su krivi upravo oni koji bi bili sretni da nekako mogu onemogućiti njegove nastupe u zagrebačkoj Areni. Nije to borba protiv narodnjaka, ili folkera – kako Sašu Matića nazivaju loši i neprosvijećeni mediji – nego je to iznevjeravanje vlastite elitističke, da ne kažem džezerske pozicije. Ali nije to lako shvatiti. Koliko god se dičili svojim estetskim ukusom, ljudi su počesto slijepi za druge, nepristojni su i nepažljivi, nemaju oči Saše Matića za sav ovaj svijet.
miljenko jergović29. 10. 2022.
Preuzeto uz dozvolu autora