Godinama bih zaspao i budio se na vrhu jednoga od onih nebodera, usred zelenila, preko rijeke, u Zapruđu. Najljepše je bilo prije uređenja Bundeka: iz jezerske bi se prašume zorom širila dreka, vika i cvrkut ptica, uglas bi pjevalo sve što ima krila, pa bih se bunovan dizao da zatvorim prozore i nastavim spavati. I samo bih kroza san zirnuo u prostranu staklenu stijenu, iza koje je svanjivalo i zvijezde su se gasile na blijedome Božjem dlanu. Mogao sam otputovati tko zna kamo i tko zna koliko daleko, takav jutarnji prizor nigdje ne bih vidio. Nikada nisam tako intenzivno doživljavao svoje stanovanje kao tad, i nikada nisam imao takav dojam životnoga komfora, kao u tom neboderu, dovršavanom 1968, i u tom stanu čiji je raspored uglavnom ostao onakav kakvim ga je zamislio arhitekt. Blizak mi je bio taj čovjek, iako mu nisam znao ime – bilo bi ispravno znati imena ljudi u čijim zamislima stanujemo, kao što znamo imena pisaca čije knjige čitamo – i razmišljao sam o njegovim zamislima kako suvremeni Zagrepčanin, socijalistički građanin, radnik i samoupravljač, treba živjeti, kakve su mu želje i potrebe, i u kojem će se smjeru mijenjati njegov život u sljedećih deset ili trideset godina. Arhitektura je u znatnoj mjeri predviđanje budućnosti, proricanje, socijalna fantastika: neke će kuće pregaziti vrijeme, postat će ružne i nefunkcionalne, a druge će stariti i sazrijevati skupa s društvom, u životnim ritmovima svojih stanara.
Nebodere u Zapruđu projektirao je Slavko Jelinek. Tipizirao ih je i pretvorio u neku vrstu konfekcije, u “Stambeni toranj tip Jelinek”, kako ih zovu povjesničari arhitekture i graditelji. Ne spadaju ti neboderi u važnija Jelinekova djela, niti su prerasli u trend. Neboderi će se u Zagrebu i u Jugoslaviji graditi još samo petnaestak godina, ili do početka osamdesetih, nakon čega će doći vrijeme ekonomske krize, a zatim i rata, usred kojeg će socijalističke stambene nebodere zamijeniti poslovni tornjevi.
U nas se nebodere nikada neće smatrati mjestima dobrog i komfornog stanovanja. Razlog je, možda, u tome što u takvom stanovanju katkad nedostaje intime, sve se čuje svi se vide, ali važnije je, ipak, to što su neboderi simbol društvene stanogradnje: u njima su se stanovi, uglavnom, dobivali od poduzeća, a nisu se kupovali. Iako ni to dobivanje nije bilo besplatno – morala se radnička klasa za svoje stanove itekako naraditi – do stana u neboderu dolazilo se lakše, uz manje stresa, žrtve i rizika, nego što će se dolaziti do nekih budućih stanova, primjerice u “urbanim vilama”, toj nakaznoj tranzicijskoj izmišljotini, čije su stambene ćelije i nevjerojatno uska stepeništa u pravilu neusporedivo manje komforni nego stanovi u socijalističkim neboderima. Da bi od poduzeća dobio stan, građanin se morao poniziti, ali da bi u vremenima tranzicije građanin kupio stan, morao se pretvoriti u govno ili barem u doživotnog kreditnog roba. To je, u stambenoj problematici, razlika između socijalizma i ovoga danas.
Slavko Jelinek (1925.) je, starinskim jezikom rečeno, jedan od junaka socijalističkog rada. Od 1951. do 1984. projektirao je nevjerojatan broj nebodera i zgrada, i ne bi bilo pretjerano reći da je lice novijih dijelova Zagreba, a naročito Novoga Zagreba, lice Slavka Jelineka. Mjera njegovoga vizualnog talenta i obrazovanja, ali i njegove socijalne svijesti i osjećaja za zajednicu, učinila je grad onakvim kakav i sad jest. Najreprezentativnije Jelinekovo djelo je zgrada Zagrepčanke. Iako je oko nje nagrižen slobodni prostor, i samo što cesta nije prošla kroz njezino predvorje, iako se oko Zagrepčanke izgradilo, nakupilo, namontiralo i uparkiralo koješta što nagrđuje njezinu vizuru, iako se o ovoj zgradi ne vodi računa kao o nekim drugim, pogotovo sakralnim, spomenicima kulture, Zagrepčanka je među ljepšim punktovima u Zagrebu. Zgrada koja djeluje kao optička varka i ima sklad moderne skulpture i koju bi se lako moglo smanjiti u proporcije spomenika, sobne skulpture, suvenira. Kada bi Nagrada grada Zagreba, umjesto plaketom ili diplomom, bila ispraćana reproduciranim simbolom grada, teško da bi se išta zagrebačkije od ovoga Jelinekovog djela moglo probrati među vizualnim znakovima metropole.
Karakteristična ljepota Zagreba je, što god o tome mislili, ljepota njegovih novovremenih dijelova. Istina, ima nečega i u onoj ubavoj gornjogradskoj i donjogradskoj austrougarskoj provinciji, naročito ako biva nagrđena monstruoznim reklamnim panoima, tobože u svrhu obnove fasada, ali ono što je doista veliko, po mjeri grada i stoljeća, izgrađeno je u vrijeme dviju Jugoslavija, a pogotovu u socijalizmu. Možda jednom dođe i vrijeme kada će se elita, barem ona stvarna, kulturna, seliti iz nakaznih, natiskanih i kriminogenih sjevernih obronaka grada u novozagrebačke zgrade i nebodere. Ili se naše današnje želje i prohtjevi, socijalne težnje i životni ciljevi, razlikuju od onoga što su Slavko Jelinek i arhitekti socijalizma zamišljali kao dobar i ispunjen ljudski život? Kada malo prošetate širokim stubištima njegovih nebodera, uđete u te preosvijetljene stanove, s pogledom na Turopolje ili na grad preko rijeke, povjerujete da su ti ljudi doista vjerovali u one famozne tri osmice socijalizma: osam sati rada, osam sati sna i osam sati kulturnoga uzdizanja. Jedino što se Jelinekovim zapruđskim tornjevima, barem iz perspektive stanara, može ozbiljno zamjeriti jesu liftovi. Maleni i uski, takvi da unutra ne može stati ni poštena fotelja. Tko zna, možda je umjetnik lukavo kanio spriječiti građane da namještajem pretrpavaju njegove lijepe stanove.
Kao i svaki dobar i pošten arhitekt, Jelinek živi u jednome od svojih nebodera. Uvažen je i poštovan, ali ne onako i onoliko koliko bi bio da je gradio nešto drugo i da je gradio drukčije. Prilagođavao se logici i diktatu vremena, bio je marljiv i čestit suputnik epohe, koju je nastojao učiniti ljepšom i ljudskijom nego što je drugdje znala biti. Oni koji danas žive u Jelinekovim neboderima, žive i u njegovoj viziji socijalizma. Dovoljno je posjetiti druge metropole u bivšoj Jugoslaviji, poći u Novo Sarajevo ili Novi Beograd, ili još bolje – produžiti na istok, u neku od zemalja realnoga socijalizma, ili pogledati u novim rumunjskim filmovima kako se gradilo i u čemu se živjelo u Bukureštu – pa onda ustanoviti razliku u odnosu na Novi Zagreb. U toj se razlici, osim u ljepoti i funkcionalnosti izvedbe, u remek djelu kakvo je Zagrepčanka ili u savršenoj konfekciji kakva su neboderi u Zapruđu, najprije može vidjeti veličina i današnji značaj staroga arhitekta Slavka Jelineka. O toj razlici opet najbolje mogu svjedočiti stanari.
Prije tri godine Udruženje hrvatskih arhitekata objavilo je skromnu, ali uredno i brižno načinjenu Jelinekovu monografiju. Prateći tekst sastavila je Renata Margaretić Urlić, korektno opisavši arhitektove radove i kontekst vremena u kojem je projektirao. Knjiga se teško može naći i po zagrebačkim knjižarama, nije se o njoj govorilo mimo stručne javnosti, nije ju se slavilo. I ova monografija, kao i svaki govor o Slavku Jelineku, više su čin neke pristojnosti i uvažavanja umjetnika koji se od silnog posla nikome nije stigao zamjeriti, nego što bi se o njemu i o njegovim neboderima ozbiljno – ili s divljenjem – igdje razgovaralo. To lako odricanje ili ignoriranje ne znači i poricanje njegovog djela. O onome što je Jelinek sagradio, o tome se ne govori, ali se podrazumijeva, kao da je nastalo samo od sebe, postoji po volji Božjoj ili po nekim višim prirodnim zakonima. Na određeni način, njegovi su neboderi poput narodnih pjesama, stvorio ih je kolektivni genij i kontekst jednoga vremena. Koliko god to bilo za autora neugodno i po društvo i kulturu neispravno, u nekom višem smislu to je za kuću, za neboder, najveći kompliment. Autorstvo Jelinekovih zgrada pripada stanarima. Istina, katkad i bukvalno, jer ih oni nagrđuju zastakljivanjem balkona ili tako što lijepu, ali dotrajalu, prozorsku drvenariju zamjenjuju plastičnom i aluminijskom, pa zapruđski tornjevi polako bijele i gube svoje prvotno lice. Arhitekta će takve intervencije ojaditi, djelo će mu poružnjeti, ali svejedno te kuće žive, i ljudi u njima žive, vođeni onim u što vjeruju, zaštićeni mudrošću i darom Slavka Jelineka.
U to ime: dobro vam jutro, gospodine Jelinek, u vašoj maštariji i ja sam snivao.
Tekst je preuzet sa www.jergovic.org