Jedno od mojih vrlo ranih sjećanja. Vraćamo se odnekud kasno navečer, vjerojatno iz Zenice, i kroz prozor auta na Cirkus placu, na mjestu na kojemu će mnogo godina kasnije izniknuti hotel Holiday Inn, vidimo golemo, najveće, brdo naslaganih lubenica, pod kojim se sklupčao pod kariranom dekom, spava, neki čovjek. Makedonac, izgovori Nona. I ja dugo od tad mislim da su Makedonci ljudi koji su u nekoj bliskoj vezi s lubenicama. U svakom slučaju, to su ljudi koji spavaju pod vedrim nebom, čuvaju brda lubenica da noću ne istrunu ili da ih netko ne ukrade.
Lubenica je tih godina bila voćka s najjačom pričom. Razlog je bio u njezinoj veličini i u tajni koju je u sebi nosila. Izabrati dobru i slatku lubenicu smatralo se umijećem. Jednim od onih koje se unutar obitelji naročito cijenilo. I bilo je svojstvo odraslosti. Kad budeš velik, i ti ćeš umjeti prepoznati slatku lubenicu. Ali to vrijeme je daleko.
Lubenicu je u kuću većinom unosio otac. Na Sepetarevac je lubenicu donosio Nono. Ponekad i barba Dragan, a jednom-dvaput i otac, usput, donoseći alimentaciju. Nonetova je uvijek bila slatka. On bi kucnuo po njoj, kao da kuca nekom na vrata, osluhnuo zvuk, i tako izabrao. Neobično je to, rekla je Nona, jer inače nema sluha!
Lubenicama su se bavili muškarci, jer su bile teške po pet-šest, katkad i deset kila. I nisu se kupovale na pijaci, na Markalama koje su bile ono što je i danas u Zagrebu Dolac, nego na mjestima poput Cirkus placa, gdje bi Makedonac stražario pokraj brda lubenica, pa ih oprezno, nakon što mušterija odabere, polagao na neku prastaru, poveliku vagu. U većini kuća otac je lubenicu donosio po povratku s posla. Pisao sam već jednom o tome. Nosio bi je uz strme sarajevske ulice na ramenu, položenu na dlan, otprilike onako kako bacač položi kuglu prije nego što se zarotira i hitne je negdje daleko. Lubenica je bila teška kao atletska kugla, ali mnogo veća. Nono je bio penzioner, pa bi se maksuz spremio, rekavši: idem po lubenicu! Njima dvjema, Noni i mami, nije baš bilo drago, zbog napora i zbog Nonetovog srca. A opet, nisu imale srca da mu uskrate jedno od preostalih njegovih životnih zadovoljstava. To da odabere lubenicu koja će biti najslađa. I da onda, ne sačekavši pohvale, on sam, nakon što je otvori i okusi, kaže: e pa Franjo, svaka ti čast!
Bila je lubenica, dakle, jedna od muških stvari. Test muškosti! Da umiješ lubenicu prepoznati po unutrašnjem zvuku, nakon što su je već probrao po onoj bijeloj fleki, na mjestu na kojem je ležala i sazrijevala. Vidiš, objašnjavao je Nono, ovo je lubeničina guzica! Žene su, mahom, u to vrijeme odbijale kuckanje po lubenicama i biranje po sluhu, nego su Makedonca iskale da im izvadi čep. Makedoncu je to bilo kao da mu dušu vadiš! Bit će zato što je i on bio muško. Ali na kraju bi, nakon velikog protivljenja i stotinu izgovorenih riječi, koje sam, na žalost, sve pozaboravljao, sam birao lubenicu, pa bi onim velikim špicastim nožem iz nje izrezivao trokut, takozvani čep, i onda ga nabodenog na vrh noža ponudio gospođi. Ili drugarici. Noni. Ili mami. A ona bi pustila mene da probavam lubenicu. Ja bih tad rekao: slatka! I stvarno, uvijek je bila slatka.
Danas mi je to jasno: žene bi iskale da se vadi čep zato što je kuckanje bilo muška igra. One su se, većinom, rugale toj igri, kao što su se oni, opet većinom, rugali ženskim igrama. Bilo je, međutim, žena koje su kuckale po lubenicama i igrale se muških igara. Njih se poštovalo. Muškima koji su se igrali ženskih igara, ako bi takvih bilo, svi su se rugali. Ili bi ih sa strane ružno gledali. Kao onom komšiji našem kojem je doktor naredio da radi smirenja veze goblen. Gledalo ga se kao da je pristao na doktorsko naređenje da bude žensko. Ali u ono vrijeme, dok sam bio mali, mislio sam da žene ne umiju slušati lubenicu. Kao što muški ne umiju slušati Brahmsa i Schuberta. Bio sam dječak, i od mene jednako su daleka bila muška i ženska umijeća.
Ne znam jesu li tada postojali ljudi koji bi kupili samo pola lubenice. Vjerojatno ih je bilo, samaca, ili starih momaka, kako bi se tada govorilo, usidjelica i usidjelaca, starih cura, udovica, udovaca, tužnih i usamljenih žena i muškaraca s nekom svojom tajnom, koji bi sami jeli lubenicu, pa im i nije trebalo više od pola. Uvijek je kod Makedonca, pod onim brdom, bilo po nekoliko polovina. Rasječenih poput neba koje je spušteno na zemlju.
Lubenica je bila porodična stvar. Zato se kupovala cijela. Po veličini kupljene lubenice nije se toliko mjerila veličina obitelji za nedjeljnim stolom, koliko se mjerila njezina sreća. Sretne obitelji mogle su pojesti baš golemu lubenicu. Mi smo se trudili jesti što veću, ali onda je Nono umro, pa se lubenica počela smanjivati. Na kraju se smanjila do veličine dinje. Jabuke. Šljive. Na kraju je nestalo naše lubenice.
Ona je bila ljetno voće. Prve bi se pojavile u vrijeme kad narod kreće na more, Makedonac bi ih u neko rano jutro istovarao s kamiona, i gradio bi svoje brdo, a posljednje lubenice te godine jeli smo za prvih tjedana škole. Nona bi rekla: ovo je ove godine zadnja! Tad me se to nije ticalo na način na koji me se danas tiče, pa nisam ni znao da njoj tad kroz glavu prođe kako bi sva sreća bila da u ovom broju dočekamo sljedeću sezonu i prvu lubenicu budućnosti.
Lubenica je, dakle, bila ljetno voće. Bila je ljetni ritual. Muški su lubenicu jeli u potkošuljama bez rukava. Netko bi pljuckao košpice, netko bih košpice gutao. Ali sve to se zbivalo u vrlo strogom sezonalnom ritmu. I tako će to ostati praktično sve donedavno.
U Zagreb sam došao dok je još trajao rat i nisu postojale prometne ni bilo kakve druge veze među bivšim jugoslavenskim republikama. U suštini, barem što se mene tiče, nisu postojale veze s lubenicama. Bostan se, istina, sadio i po Slavoniji, nicale su karpuze u Neretvi, na ušću njezinom, tamo gdje je najsunčanije i najljetnije, bilo je dinja, kako lubenice ponegdje zovu, i u Konavlima, ali nijedna od njih nije mogla – što bi moja Nona rekla – ni slugom biti makedonskim lubenicama. To je naprosto pitanje klime i pitanje neba. Koliko je široko i čisto nebo nad lubenicom, i koliko je jako sunce na tom nebu, toliko je i lubenica slatka. A nigdje nebo nije tako široko kao nad Makedonijom, niti igdje sunce tako sja kao na makedonskoj zastavi. To veličanstveno žarko sunce iz Vergine.
Jesam, možda sam u tih dvadesetak godina okusio i koju slatku hrvatsku lubenicu. Ali nepotpuna je nekako bila ta slatkoća. A možda mi je falio Makedonac da čuva brdo lubenica. Premda je, ipak, najvjerojatnije da mi je nedostajao kontekst, odavno već izgubljen, koji bi činio ceremonijal lubenice. Jedno je jesti lubenicu, i gledati se s parom očiju s druge strane stola. To je samoća. Za lubenicu trebala bi neka povelika obitelj, rođaci koji se nenajavljeno pojave, očevi, djedovi, tetke. Bez roda nema ni lubenice.
I onda se prije godinu-dvije, usred ožujka ili travnja, dogodilo da na našoj utrinskoj tržnici, u nedoba, ugledam lubenicu. Šta je ovo?, upitah. Lubenica! Kako lubenica, odakle? Iz Maroka. Možda se i ne bih usudio da kupim lubenicu iz Maroka, ali Ana je hrabrija, ona ne ovisi o tradicijama i navikama, pa smo tako od tog vremena počeli da u kalendarska nedoba jedemo lubenice. Kod Šekija ili kod Dražena, naših vjernih snabdjevača, posljednjih muških u našemu svijetu, koji još uvijek razgovaraju s lubenicama, nas dvoje kupujemo četvrtinu, rjeđe polovinu lubenice. I ona je uvijek slatka, neka mi oproste uspomene, neka mi oprosti moj izumrli rod i u tom rodu svi moji muški koji bi kucnuli po lubenici i osluškivali zatim one najdublje metafizičke poruke iz njezina središta, ona je slađa od svih lubenica iz moga djetinjstva. Naprosto tako, istina je, bez obzira na sav optimizam sjećanja, nedavno otkrivene marokanske lubenice slađe su od najslađih ikad pojedenih makedonskih lubenica. A mi smo, jadni, mislili da bolje ne može i slađega nema!
Za mjesec dana će, polovicom sedmoga mjeseca, davnoga našeg jula i srpnja, početi da pristižu i takozvane domaće lubenice. Odnekle iz Hrvatske, ali i iz Makedonije, jer su u međuvremenu veze ponovo uspostavljene. Ali nas dvoje ćemo pokraj njih prolaziti nezainteresirano. Bit će i tih lubenica kod Dražena i kod Šekija, ali mi ćemo tad gledati neko drugo voće. Bezobzirni i prema vlastitim uspomenama, pomalo ćemo se odricati tradicije. Tako se transformiraju i mijenjaju civilizacije. Da nije te vječne čovjekove potrebe za pričom, ne bismo više ni znali da je nešto prije i postojalo.