Ili u odrastanju nekoga tko je ovaj čitatelj mogao biti. Vrijedilo
bi, a i moglo bi se, rekonstruirati razvoj i transformacije tog
nagoviještenog, a neostvarenog čitatelja, koje bi mu u budućnosti bile
omiljene knjige, kakve bi gledao filmove i, napokon, kako bi i što bi
pisao. Tema neostvarene autobiografije zanimljiva je ne samo za neki
opsežni, giga-roman, s nizom romana, zbirki pjesama i pripovijetki
unutar sebe, nego i za pokušaj koji se, možda, više tiče života nego
književnosti, da se forenzički precizno rekonstruira ona u osnovi
nerealizirana osoba koju čovjek i dalje nosi pod vlastitom kožom kao
neki emocionalni fosil, kao okamenjeni fetus negdje duboko u svojoj
utrobi, kojem je dohakao rat. (Rat koji, inače, nije počeo ni 1991. ni
1992, nego još 1988, u vrijeme jogurt-revolucije i nasilja
društveno-političke zbilje nad “unutrašnjim svijetom vanjskog svijeta
unutrašnjeg svijeta”, koje je za čitatelja bilo istinski početak rata i
temeljite promjene njegova stila i interesa u književnosti. Na kraju, i
promjene njegova rukopisa.)
“Paris, Texas” gledao sam 1985. u kinu Dubrovnik. Nakon toga još
desetak puta, na videu. Posljednji put jedne ljetne noći 1991, kod
Nataše, u Omera Maslića ulici. Nakon toga film više nisam vidio. U
posljednjih dvadeset i šest godina “Paris, Texas” blijedio je u
sjećanju, priča je prelazila u mit, slika u ikonu.
Pred očima su mi dva ikonična prizora. Prvi je mnogo puta citiran:
kamera se kreće predjelom, u jednom trenutku prelazi preko američke
zastave, na jarbolu u daljini, prođe dalje, zaustavi se, vrati se na
zastavu, zaustavi se na njoj. Potom slijedi nova scena, koje se više ne
sjećam.
Drugom ikoničnom prizoru treba uvod. Travisa Hendersona, čovjeka koji
je ostao bez sjećanja i luta pustinjom, igra Harry Dean Stanton. Mršav,
isposničkog lica, svedene mimike. Dogodi se nešto što ga vrati u
zbilju, i on se pokušava upristojiti, brije jednomjesečnu bradu, i u
trenutku bljesne bijela, neosunčana koža, prethodno zaklonjena bradom, u
kontrastu s preplanulim Travisovim licem. U tom detalju, u prividnom
višku istinitosti i autentičnosti prizora, poetika je Sama Sheparda.
Zbog te bjeline nastuprot osunčanim obrazima i čelu bio sam očaran
njegovim tekstom. Ta vrsta detalja bila je ono što me istinski zanimalo u
književnosti i u umjetnosti.
Nekoliko mjeseci kasnije, u nekom srpskom časopisu – mislim, iako
nisam siguran, da je to bio Letopis matice srpske – čitao sam prve
prijevode njegovih “Motelskih kronika”, knjige koja je u originalu
objavljena 1982, u izdanju knjižare City Lights iz San Francisca. U
cjelini ću je pročitati dvije-tri godine potom, a onda još nekoliko
puta, u različitim prijevodima, u fragmentima i u cjelini. Godine 2002.
su kod koprivničkog Šarenog dućana, u sjajnom prijevodu Ivana Matkovića,
u istom tomu objavljeni “Motelski zapisi” i “Mjesec jastreba”, koji je u
stilsko-žanrovskom smislu svojevrsni nastavak “Motelskih kronika”
(insistirat ću na ovakvom naslovu, naprosto zato što mi se više sviđa).
Sedam godina kasnije, u izdanju beogradskog Clia, objavljen je srpski
prijevod “Zapisa iz motela” (prevoditelj Đorđe Trajković). Osim što je i
ovaj prijevod odličan, iako ne samo jezično drukčiji, knjiga je sjajno
uređena i tehnički izvedena, tako da je ovo jedan od onih, ne baš tako
čestih slučajeva, kada vrijedi imati i hrvatsko i srpsko izdanje. (A
bibliofil u meni vapi i za onim premijernim, City Lightsovim…)
Iako je Shepard (u suradnji s još jednim glumcem: L. M. Kit Carsonom)
scenarij za “Paris, Texas” pisao s mišlju na jedan svoj dramski tekst,
film sam gledao kroz “Motelske kronike”, doživljavao ga kao dramaturšku
interpretaciju tog niza minireportaža, mikroeseja, skica, vrlo kratkih
priča, pjesama u prozi, zapisa i romana u začetku. “Paris, Texas”
filmski je okvir za “Motelske kronike”. Film je, kao i knjiga, posvećen
samoći, zaboravu i sjećanju, gubitku obitelji, ljubavi. Sam Shepard
pisac je izgubljenih ljubavi.
Njegove jednočinke osamdesetih su godina igrale na sarajevskom
MESS-u. Koja su to bila kazališta? Ne sjećam se toga više. Pamtim
glumce, pamtim scenske prizore, životne i dramske situacije, koje se na
kraju, u sjećanju pomiješaju, pa onda više ne znaš što se događalo tebi,
a što glumcima na sceni. Što se od onoga što danas osjećaš tiče tebe i
tvog života, a što načina na koji je pisao Sam Shepard.
Dvadesetak godina kasnije, čitatelj što ga je rat definitivno
izmijenio i preobrazio, odvojjio ga od Becketta i Handkea, pisao je
knjigu “Levijeva tkaonica svile”. Jednim dijelom bili su to dnevnici,
male priče, pjesme i zapisi, obično pisani u hotelskim restoranima po
Švicarskoj i Njemačkoj. Iako je povratak odavno postao nemoguć, ta je
knjiga, kao i sve što u njoj piše, bila posvećena onoj davnoj
fascinaciji filmom “Paris, Texas”, piscem Samom Shepardom i “Motelskim
kronikama”. Na kraju, da nije bilo njega, ja ne bih ni znao da je takav
žanr moguć.
Ali bit “Motelskih kronika” ostala mi je trajno nedokučiva. Nikada
nisam bio u Americi, a to je američka knjiga, “Paris, Texas” američki je
film. O tom svijetu ništa ne znam, iako mi se čini da znam sve, jer sam
odrastao u njezinoj epici i legendi. Bit Shepardovih fragmenata je u
stalnom suočavanju i suprotstavljanju osobne samoće širini i golemosti
američkog predjela. O tome je i “Paris, Texas”, najameričkiji film naših
dana, koji je, međutim, mogao snimiti samo netko tko nije Amerikanac.
Samo je Wim Wenders jasno mogao vidjeti Ameriku u kojoj se zrcali
Shepardova samoća.
Sam Shepard bio je veliki glumac. I bio je valjda i najljepši
muškarac u mom životu. Druga je tvrdnja zvuči škakljivo, gotovo kao neka
deklaracija o vlastitom alternativnom seksualnom opredjeljenju. Ali
možda i nije loše da zvuči upravo tako. Sam Shepard doista je najljepši
muškarac za kojeg znam. Pa lako i vedro o tome govorim. Od strepnje da
bi netko mogao posumnjati u pravocrtnost i ispravnost moga usmjerenja
veća je nelagoda, gadljiva nelagoda, pred svijetom koji ti skače za vrat
kada bi se govoreći o nekoj ženi divio njezinoj ljepoti. Danas je to,
kao, zabranjeno. I onda je baš lijepo i opuštajuće govoriti o ljepoti
Sama Sheparda.
Bio je takav glumac da se mogao nositi s vlastitom pojavom. To je
možda i najveći kompliment. Sjećam ga se kao Chucka Yeagera u filmu “The
Right Stuff”, koji sam, iako je snimljen prije “Paris, Texasa”, gledao
godinama kasnije, već sasvim opčinjen Shepardovim književnim djelom.
Sjećam ga se kao oca porodice u prvoj sezoni televizijske serije
“Bloodline”, koju sam gledao tek prije nekoliko mjeseci. Tada je već bio
star i bolestan. Zapravo, skoro da je bio na samrti, zarobljen u tijelu
koje ga više nije htjelo i koje se pretvaralo u kip, ali ničega
nedostojanstvenog u svemu tome nije bilo. I dalje je, naime, to bio Sam
Shepard. Što je ostalo od njegove ljepote mogao bi se zapitati samo
netko tko ne bi imao oči da gleda.
Vijest o njegovoj smrti učinila me na čas starijim. Onako kako
čovjeka starijim učine smrti roditelja. Što ne znači da sam u njemu
ikada vidio očinsku figuru. O, ne, to nikako: moj otac bio je tip Genea
Hackmana! U tom je osjećaju nešto od neke malo delikatnije, teže
objašnjive intime, do koje bismo se mogli vratiti preko prvoga odlomka
ove priče. Sa Shepardovim odlaskom kao da je definitivno nestalo iluzije
da bih se mogao vratiti u ono prijeratno vrijeme, i poći na drugu
stranu, onim putem na koji sam već bio zakoračio…
Početkom sedamdesetih već je bio oženjen. Bilo mu je dvadeset i
sedam, bio je priznat pisac, zvijezda alternativnih kazališnih krugova. I
onda se mimo braka zaljubio. Ljubav mu je bila Patti Smith. Razišli su
se tako što je jednoga dana jednostavno nestao, pobjegao iz njezina
života. Ovih je dana ona napisala ganutljiv esej o Shepardu. A uz esej,
po bespućima interneta i facebooka, odnekud su, jedna uz drugu, izvrle
dvije njihove zajedničke slike. Prva iz 1971, gdje stoje ispred hotela
Chelsea, druga nedavna, skoro da je prekjučerašnja. Njezin izraz lica
govori sve. A baš je lijepo, neke sreće ima i u tome, što su u tako
dugom vremenskom i emocionalnom razdoblju mogli biti tako blizu jedno
drugom da se nađu na istoj slici.
Umro je od amiotrofične lateralne skleroze (ALS), Lou Gehrigove
bolesti, koju je za književnost ovjekovječio povjesničar Tony Judt.
Bolesti pri kraju koje se živi um zatekne u posve zaustavljenom,
zakočenom tijelu. Ne znam zašto i kako, ali taj je podatak važan u priči
o Samu Shepardu. Kao da je dio poetike.