Ove jeseni, koji tjedan pred zimu, navršit će se trinaest godina otkako mi je umrla majka. Kako svi živimo sa svojim mrtvima, pa kad smo sami češće i više o njima mislimo i s njima razgovaramo nego sa živima, tako da ne prođe dana a da je se ne sjetim. Premda je bila sasvim izvan prevlađujućeg patrijarhalnog stereotipa požrtvovne matere, doživotno predane dobrobitima jedinoga svog čeda, i premda me zapravo i nije voljela – voljela je sebe u ulozi majke, koja je svoj život žrtvovala u ime majčinstva – premda me je osjećala kao smetnju u svom životu, moja su prisjećanja ispunjena jednim vrlo specifičnim oblikom nježnosti. Kad god se na tržištu pojavi neki novi gedžet, ili nastupi kakva inovacija na društvenim mrežama, pomišljam što bi ona sad na to rekla, kako bi reagirala i kako bi se njezin život preoblikovao u skladu s novotarijom.
Moja mati bila je predana Facebooku. Imala je onaj veliki PC, s tastaturom, mašinom i monitorom, pa bi na njemu po cijele noći komunicirala sa svijetom. To joj je promijenilo posljednje godine života. Ona, koja je oduvijek živjela u usporednim stvarnostima, i imala je jedan stvarni život koji nije priznavala, i drugi koji je bio poprilično fikcionalizirana, da ne kažem lažna prefabrikacija tog života, ali na čijoj je istinitosti insistirala, tjerajući i sve nas oko sebe da u to vjerujemo, s Facebookom je dobila sredstvo potpunog samoostvarenja. Ono što bi o sebi putem Facebooka ljudima rekla, postalo je jedinom i neporecivom istinom o njoj. A ljudi s kojima je komunicirala bili su prikupljeni sa svih strana, iz svih razdoblja njezina života, od ranog djetinjstva, preko omladinskih radnih akcija, do zrelih doba. Ratom rasuti po svijetu, sada su, zahvaljujući Facebooku, bili sakupljeni u njezinom kompjutoru i njezinoj glavi. Prisutni na za nju idealan način: tu su, a opet nisu tu!
Kako bi to izgledalo, da je poživjela, pa da je nabavila pametni telefon? Takvih je telefona bilo 2012, ali nisu se po Sarajevu još tako masovno proširili da bi si i ona nabavila jedan. Pa da je svoje noćne aktivnosti proširila na cijeli dan? Bi li se na kraju priključila i na Twitter ili na Instagram? Lako je prihvaćala tehnološke inovacije, mnogo je bolje od mene razumijevala funkcioniranje i radne jezike svojih uređaja. Da se rodila koje desetljeće kasnije, vjerojatno bi bila programer ili IT stručnjak. Bi li na kraju otkrila i TikTok? Vjerojatno da, ne bi joj uopće bio problem što je TikTok nešto za klince. Ona bi mogla komunicirati i s teletabisima.
Ali ono što bi donijelo revolucionarnu promjenu u njezin život i poimanje svijeta bila bi AI. Moja mati, da je doživjela aktualno širenje i konfekcioniranje Artificial Intelligence po internetu i diljem zbilje, ona bi konačno dobila potvrdu kako su njezini doživljaj i tumačenje stvari zapravo potpuno usklađeni sa stvarnošću. Toga sam postao svjestan prije nekoliko mjeseci, kada smo u Ljubljani pobjegli od kiše u jedan fini caffe na Tromostovlju, gdje je Ana krenula postavljati pitanja Umjetnoj Inteligenciji. Činila je to već neko vrijeme, ali ovo je bilo prvi put da sam u prilici da je pratim u tom poslu. Sa strojem je razgovarala kao da je živ. Zahvaljivala je na odgovorima, a on je bio sretan što joj se našao na pomoći. Onda bi on nešto krivo odgovorio, pa bi ga Ana ispravljala. AI se tad ispričavao, obećavajući da se sljedeći put biti pažljiviji…
Ona se uživljavala u svoju igru. Postavljala mu je sve teža i sve čudnija pitanja. On se snalazio kako je znao. Ali uvijek je imao odgovor. Ne postoji pitanje na koje će Artificial Intelligence odgovoriti prosto: Ne znam! Ili: Nemam pojma! Njegovi krivi odgovori, međutim, ne izgledaju kao greška. Oni uvijek izgledaju kao smišljena laž. Pomalo nevješto i smiješno uobličena, ali ipak dovoljno lukava laž. U svijetu tog stroja ne postoji, naime, mogućnost neznanja. Ne postoji mogućnost praznine.
Tada su me, tog dana u Ljubljani, dok mi je Ana veselo prenosila laži i izmišljotine Artificial Intelligencea, te naivne izmišljotine stroja podsjetile, o avaj!, na laži moje majke. Recimo, kada sam 1984. i 1985. bio u vojsci, ona mi mjesecima ne bi slala novce za džeparac, pa ne bih mogao otići u kantinu na sendvič, napolitanke i pivu. Posuđivao sam od drugih vojnika siću za telefoniranje, slao joj dopisnice, molio je da mi pošalje pare, na što bi ona posve naivno i duboko kurcoboljno lagala zašto ih nije poslala. Imala je tada četrdeset i dvije, četrdeset i tri godine, ali je bila ista onakva kakva će biti dvadesetak godina kasnije. Naprosto joj se nije dalo pošteno ni slagati.
I onda mislim koliku bi njoj sreću i zadovoljstvo donijela Artificial Intelligence. Da je poživjela, danas bi imala osamdeset i tri. Nije to duboka starost. A loza joj je takva, geni su joj bili takvi, da bi, vjerujem, ostala bistra u glavi. I onda bi noću razgovarala s umjetnom inteligencijom, ispitivala je o svemu i svačemu, razmjenjivala ljubaznosti, veselo prihvaćala komplimente stroja, i nalazila savršenog sugovornika za sve svoje životne probleme. Napokon, bila bi brižna majka, koja bi s Artificial Intelligenceom razgovarala o meni, žalila bi mu se na to da sam grub i nezahvalan, govorila bi stroju da je nepravedno optužujem i da ona to više ne može izdržati, a stroj bi joj odgovarao, pun mehaničke sućuti i empatije prema majci, koja je, kao i sve majke, posve zaokupljena dobrobitima svoga djeteta. Našla bi savršenog sugovornika, koji nikada ne izgovori nijednu pogrešnu riječ, i uz kojeg bi napokon mogla uspostaviti neku svoju unutarnju ravnotežu. Ja sam je, naime, izbacivao iz takta – recimo tad, 1984. i 1985. tražeći da mi pošalje pare za napolitanke! – a AI bi je konačno vratio u ritam i takt.
Artificial Intelligence, u svojim još uvijek jednostavnim i primitivnim operativnim varijantama, koje su, uostalom, besplatne, jer korisnike tek treba navući na novu ovisnost, ima već tu karakteristiku da je fatalno sličan svojim živim sugovornicima. Ako je netko od njih emocionalno oštećen i stoga malo pomaknut u percepciji svijeta, stroj će se pokazati istim takvim. Nedostatak stroja kompatibilan je s oštećenjima čovjekove duše, kao što je kompatibilan i s elementarnom ljudskom glupošću. Još od vremena onih prostih džepnih računaljki, koje smo nazivali digitronima, za kompjuter se može reći da je neusporedivo pametniji od čovjeka i da je glup k’o noć, k’o zid, k’o panj. I pritom, on je bešćutan kao svi ratni zločinci u povijesti, zajedno. Na etička pitanja Artificial Intelligence odgovara upravo onako kako bi odgovarao netko kome se upravo sudi za najgore zločine, pa sad govori ono što misli da treba reći.
I sve to nije problem dok god se s AI služimo kao sa čekićem, imajući svijest o tome da čavao u zid ne zabija čekić, nego ga zabijamo mi, uz pomoć čekića. Ali da bi mogla postojati svijest o tome, čovjek bi morao imati svijest o svojim duševnim, emocionalnim, intelektualnim i perceptivnim smetnjama. S onim, dakle, s čime je moja pokojna majka bila u potpunom unutarnjem suglasju i skladu, ne nalazeći da tu ikakva greška postoji. Njoj bi, da je poživjela, AI pomogao da prema svijetu ostane jednako emocionalno dezangažirana, te bi joj još i omogućio da se s tim svijetom efikasnije obračunava.
Stroj se, kao i kompjutorski program, od čovjeka razlikuje po tome što stroj nema svijest o sebi, stroj ne mašta i ne pati. Ovo posljednje je, možda, i najvažnije. Pomažući nam u svemu, pa i u onome u čemu nam pomoć možda i nije bila potrebna, ili u onom u čemu će nam pomaganje donijeti više štete nego koristi, strojevi su nas kroz povijest oslobađali patnje. U ova posljednja doba, recimo još od pojave televizije, a onda izrazito u digitalna doba, strojevi nas postupno oslobađaju i svijesti o patnji. Moja majka je, umirući, jako patila. I cijeli je svijet, na čelu sa mnom, optuživala za svoju patnju. Nije imala svijest o tome da i drugi pate, da i ja možda patim zato što ona pati. Ona tu svijest nije imala, jer je bila – romantičarskim rječnikom govoreći – oštećena u duši, ali oko nje su stasavale i danas stasavaju generacije onih kojima strojevi do kraja anesteziraju i poništavaju svijest o patnji drugih živih bića. Pritom već neprestano osjećaju tu svoju dislociranu, lutajuću bol, koja se na hrvatskom zove tjeskobom, ali je njima draža i bliža ta strana riječ anksioznost.
Bi li moju majku od tjeskobe mogla izbaviti umjetna inteligencija? Ako bi, onda bismo i nas dvoje o svemu ovom prvi put mogli razgovarati. Vidim je kako u izagrobnom svijetu s Artificial Intelligence razmjenjuje izraze međusobnog suosjećanja.